Malo kad sam se tako iskreno nasmijao, kao nakon otvaranja jučerašnjih vijesti o „Samitu lidera zapadnog Balkana i Evropske unije“ u Kotoru. Rijetko besmislen skup, s još besmislenijom fotografijom nasmiješenih lidera koji fingiraju optimizam, a izgledaju kao skup mangupa iz kvarta i s nadrealnom zabavnim zajedničkim sloganom „Jedan region, zajednička vizija“ momentalno me asocirao na klapsku pjesmu „Dvoje se milovalo drago“, odnosno na dio teksta autora Slavka Govorčina iz te pjesme: „Iz navigacije nosi joj naranče. Jer naranče Stoši su najdraže, iz Kotora kruške i jabuke. Nosi Ivan Stoši pune ruke“.
E točno su poruke, fotografije i retorika u Kotoru izgledale kao miješanje kruški i jabuka. Jer koliko god je albanski premijer Edi Rama pokušavao biti duhovit pa izmjenjivao dosjetke s crnogorskim premijerom Spajićem o nedostatku sunca i lijepog vremena na Jadranu, izuzmemo li konkretnu financijsku pomoć od šest milijardi dolara za „ubrzavanje reformi i ekonomskog rasta“, svjedočili smo susretu ljudi koji dijele sve na svijetu prije nego zajedničku viziju regije.
Štoviše, ljudi i lideri, već i u samoj Bosni i Hercegovini nemaju zajedničku viziju vlastite države, a kamoli regije. Što je sve došlo do izražaja na pitanju bilateralnih odnosa, bilo da je riječ o Kosovu, o rezoluciji UN-a o genocidu u Srebrenici ili o europskoj perspektivi regije uopće.
Da stvari nisu ni blizu idilične, kakvima su nam se s fotografije i prvih izvještaja pokušale predstaviti, najbolje je vidljivo iz izjave pomoćnika američkog državnog sekretara za Evropu i Evroaziju Jamesa O’Briena, koji je kazao da je prioritet Plana rasta za zapadni Balkan da se stvori jedinstveno tržište prometa novca, smanjenje troškova, lakše kretanje na tržištu i više radnih mjesta, odnosno konkretno napomenuo: „Ljepota Plana je to što je za svakog učesnika poruka jasna – uradite svoj posao i ne tražite od drugog da uradi nešto prvi da biste uradili svoj“. I koliko god pomoćnik američkog državnog sekretara ili neki od međunarodnih zvaničnika i dalje pričao o ekonomiji i sličnim temama, činjenica jeste da ovdje ekonomska suradnja nikad nije bila problem, a da različite političke vizije jesu problem. Koji nikakva diplomatska, pa i ozbiljna financijska ulaganja nisu pomaknula s mrtve točke od okončanja rata do danas.
Konkretnije govoreći, osnovni preduvjet svih ostalih pitanja jeste taj da više nitko ne dovodi u pitanje države i državne granice nastale raspadom Jugoslavije, a potom i da sve zemlje u regiji iskažu iskrenu želju za ulaskom u Europsku uniju.
Ta želja realno ne postoji kod pretežnog dijela građana Srbije, niti stvarno postoji u Vučićevoj politici. Kod BiH se još nekako drži, u Crnoj Gori i Albaniji je neupitna, a s novom makedonskom vladom, koja će logikom stvari upasti u očekivani konflikt s Bugarskom, postavlja se pitanje i odnosa Makedonaca ili sjevernih Makedonaca prema Europskoj uniji.
Na pitanje može li sama Europska unija promijeniti ove trendove, neovisno o političkim liderima i političkom raspoloženju društava u regiji, odgovor je da donekle i negdje svojim potezima može, a negdje realno ne može, koliko god da to pokušavala.
Međutim, budući da već imamo jedno besmisleno iskustvo lidera na ovim prostorima koji putuju po mondenim mjestima i kao pregovaraju dok vode SFRJ u raspad i rat, uz potpunu pasivnost tek ujedinjene Europe, bilo bi iznimno glupo da se to iskustvo ne iskoristi da bismo izbjegli njegovo ponavljanje.
I upravo tu je odgovornost Europske unije ključna. Da, neovisno o ishodu predstojećih izbora za Europski parlament i očekivanom uspjehu desnice na njima, jednostavno što prije pogura u EU zemlje i društva zapadnog Balkana koji to stvarno žele i tako ponude primjer ostalima da je moguće.
U suprotnom, ovaj samit mogao bi biti jedan od posljednjih na kojem će više itko povjerovati u to da je europska budućnost moguća i da je dugoročni mir izvjestan.
Oslobođenje, 17.05.2024.
Peščanik.net, 20.05.2024.
