Pišem ovaj tekst upravo u momentu kad se u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija čeka glasanje o rezoluciji o genocidu u Srebrenici, tako da ne znam ishod glasanja. Ali sam, kao i kompletna šira javnost, upoznat sa brojnim aktivnostima koje su poduzeli Aleksandar Vučić, kao praktični monarh Srbije i Milorad Dodik, kao nešto manji, ali ipak neupitni vladalac u Republici Srpskoj, da se ova rezolucija ne donese.
I na taj su način postigli posve suprotan cilj od namjeravanog. Jer, kako god da glasanje završilo, ostat će činjenica da su upravo njih dvojica, zajedno s državnim i entitetskim pogonima koji stoje iza njih, pretvorili genocid u Srebrenici u aktualnu temu, a samim tim i iznova otvorili pitanje krivnje za njega te politike koja ga je osmislila.
Da se nisu ovako postavili, bila bi ovo jedna od niza rezolucija Generalne skupštine UN-a koja lijepo zvuči, a suštinski ništa ne mijenja, niti bilo koga zapravo obavezuje na nešto, a posebno ne proglašava čitave narode i države genocidnima.
Tim je grotesknije to što se već danima na famoznoj kuli Beograda na vodi, na displeju vrti natpis: „Mi nismo genocidan narod. Ponosna Srbija i Republika Srpska.“I naravno da ne postoji genocidan narod, pa to svakako nisu ni Srbi, jednako kao što se ne može, niti treba djecu i nove generacije teretiti za grijehe očeva.
No, kad su već Vučić i Dodik otvorili pitanje krivnje, tj. kolektivne krivnje, vrijedi se vratiti sjajnom eseju Karla Jaspersa koji je objavljen kao knjiga pod naslovom „Pitanje krivnje“. I u njemu on piše o četiri vrste krivnje. Prva je kriminalna, koja se odnosi na konkretne počinioce i zločine.
Preostale tri bi trebalo navesti u cijelosti, jer su u najvećoj vezi s ovim čemu upravo prisustvujemo.
„Politička krivnja: Ona postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, usljed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost).
Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada. Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici. Uspjeh odlučuje. Smanjenje samovolje i sile proizlazi iz političke mudrosti, koja misli na daljnje posljedice, i priznavanja normi koje vrijede kao prirodno pravo i pravo naroda.
Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih.
Moralna krivnja: Za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno ‘naređenje je naređenje!’
Kao što zločini ostaju zločini i kad su naređeni (iako sukladno mjeri opasnosti, ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me voli i zainteresiran je za moju dušu.
Metafizička krivnja: Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih.
Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja.
Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s obzirom na to da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu.“
E, sad, ako ove posljednje ostavimo samo za ljude koji su izravno prisustvovali genocidu, ostaje nam pitanje političke krivnje, od kojih se tadašnja društva u Srbiji i u onome što se kasnije pretvorilo u entitet Republiku Srpsku jednostavno ne mogu eskulpirati. Taj sistem užasa, nažalost, nikad nije naišao na dovoljno raširen i dovoljno jak otpor u društvu.
I umjesto da to bude tema današnjih debata, sada imamo političke lidere koji i novoj generaciji vlastitih sugrađana i sunarodnjaka pokušavaju ispostaviti kolektivni račun za šutnju i krivnju prethodne generacije, perfidno čineći čitavo društvo i narod taocem vlastitih politika i uvjerenja.
K tome tvrdeći da to rade jer žele izbjeći da ih svijet naziva genocidnim narodom, a iz svakog aktualnog poteza jasno ukazuju na to da im je savršeno svejedno što svijet misli o njima i njihovim politikama.
I što se duže bude inzistiralo na falsificiranju prošlosti, ona će bivati sve aktualnijom, umjesto da postane sve daljom i nebitnijom prema pitanju sadašnjice i budućnosti. Istina je i to, a talijanski povjesničar Enzo Traverso je dosta o tome pisao, da prošlost postaje sve bitnija kako se gubi ideja bilo kakve utopije budućnosti i kako je to proces koji je karakterističan za čitavu Europu. No, nije baš da u svemu moramo biti najgori.
Oslobođenje, 24.05.2024.
Peščanik.net, 25.05.2024.
SREBRENICA