Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Utakmica je bila jednako loša, koliko i dramatična i ne znam koja se minuta već igrala, čini mi se da je bila sredina drugog poluvremena, kad se kroz mikrofon kamera počelo probijati unisono navijanje čitavog stadiona, s poznatim povikom „Ubij Srbina“. I moram priznat da me, bez obzira što je koeficijent da se tako nešto ne dogodi bio ogroman, pa i bez obzira na to što sam se čak u jednom trenutku zapitao kako još nisu, svejedno iznenadilo u času kad se konačno dogodilo. Igrali su Hrvatska i Albanija, mjesto radnje je legendarni stadion u Hamburgu, dobar dio publike činili su gastarbajteri, bilo iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, s Kosova ili iz Albanije, ali tim ljudima koji su morali u emigraciju, jer nitko da se ne lažemo, u emigraciju ne ide od velike sreće u domovini, duša se napunila zajedničkim skandiranjem protiv Srba. To je prije svega tužno i ružno, a onda je i groteskno, ali je posljedica strukturalnog nacionalizma u kojem odrastamo svi na ovim prostorima već skoro četrdeset godina i koji se najotvorenije manifestira na nogometnim stadionima. I to skoro na svima i u svakoj prilici. Nije ova sad rečenica nikakvo opravdanje ili relativizacija onoga što smo čuli u Hamburgu, ali šok u tabloidnim medijima i među vladajućima u Srbiji bit će vjerodostojan onda kad se isto tako bude reagiralo na skandiranje „Nož, žica, Srebrenica“ i na slične poruke s tribina.

E sad, prošlo je tek pola dana, pa ne mogu znati kakve će do kraja biti reakcije hrvatskih medija i javnosti, ali ono što se čini najlogičnijim je ovo što se već probilo na par mjesta. A to je usputno notiranje ove činjenice, lakonska rečenica da to nije u redu i daljnja analiza utakmice. Pri čemu takva vrsta reakcije ili njezin izostanak, ne dolazi samo iz potrebe za relativizacijom vlastitog nacionalizma, nego i iz činjenice da je ovakav diskurs toliko normaliziran na tribinama, da ga se više uopće ne doživljava kao anomaliju, niti kao problem koji bi uopće trebao rješavati i kojeg bi se uopće moglo riješiti.

Što se tiče Hrvatske, zemlje koja je ostvarila sve svoje izgovorene, ali i one neizgovorene ciljeve iz devedesetih, postavši nikad nacionalno demografski homogenija, ušavši u NATO i Europsku uniju i postajući realno zemlja koja živi neku potpuno novu stvarnost, s čitavim nizom tema koje se ne odnose na pitanje odnosa prema Srbima i prema regiji, sve je to hrvatskim nacionalistima uzalud. Jer je njihov jedini interes da se matrica ponašanja i razumijevanja svijeta koja je uspostavljena devedesetih i kojoj je jedino stalo da Srbi u svemu prođu lošije, ostao netaknut. I realno nije ni mogao biti dekonstruiran, dok se god ne razgradi mitologija devedesetih, a to HDZ i Crkva jednostavno ne daju. To je mjesto na kojem završava odgovor na pitanje kada će ova samopodrazumijevajuća patologija na tribinama nestati s njih.

Normalan i nacionalizmom neopterećen čovjek ima tri načina kako da reagira na ovo. Može s jedne strane pisati i derati se kako to nije u redu, pa onda demonstrativno navijati protiv svoje zemlje jer se ne može identificirati s takvim nacionalizmom. Može s druge strane kompletno ignorirati i nogomet i sve što ga okružuje. I može na koncu dići ruke od pobune i pratiti zainteresiran sve to, tješeći sebe da je sve to dio folklora.

Meni se osobno dogodio nekakav prelaz s prve na treću opciju, budući da druga nikad nije ni mogla biti opcija, jer me nogomet istinski zanima.

Ali sam od nekoga tko je a priori odbijao navijati za Hrvatsku, a po defaultu bi navijao za sve druge ex-Yu zemlje, shvatio koliko je to besmisleno. Pa posljednjih godina jednako navijam za Hrvatsku i za BiH, koliko i za Sloveniju ili Srbiju, kao što bi volio i da se Crna Gora plasira na neko veliko natjecanje.

Jer sve smo to mi takvi kakvi već jesmo i kad se već dobar dio nas hrani mržnjom, to ne mora značiti da svi moramo tako.

Peščanik.net, 20.06.2024.

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)