Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Prikazi knjiga: 1. Yascha Mounk – „Narod protiv demokratije: zašto je sloboda ugrožena i kako je spasti / The people v. democracy: Why our freedom is in danger and how to save it“; 2. Samuel Moyn – „Nedovoljno: ljudska prava u svetu nejednakosti / Not enough: Human rights in an unequal world“

Semjuel Mojn je prošle godine u časopisu Dissent pisao o tome kako američki liberali nikada nisu odustali od „američke izuzetnosti koja podrazumeva da su SAD jedinstvene u svetu po svojim vrlinama” i da je tek Trampov dolazak na mesto predsednika razotkrio „koliko smo zastrašujuće obična nacija rukovođena populističkim šovinizmom i agresivnom spoljnom politikom”. Ali činjenica da su predsednikove odluke o raketnim napadima na strane ciljeve zadobile dvopartijsku podršku pokazuje da se malo toga zapravo promenilo. Kada je Tramp u aprilu prošle godine naredio raketne udare na Siriju, Farid Zakarija je pozdravio ovaj „veličanstveni trenutak”: „Donald Tramp je sinoć postao predsednik SAD”. Dok su Trampovi „sjajni i novi” projektili leteli prema Siriji, En-Meri Sloter, bivša službenica u Obaminoj administraciji i predsednica fondacije Nova Amerika, tvitovala je da je predsednik uradio „pravu stvar… mada bombardovanje neće spasiti sirijske građane od mnogih drugih užasa i protivzakonito je po međunarodnom pravu”.

Artur Kesler je pisao da je „srozavanje intelektualaca jedan od simptoma bolesti, baš kao i korupcija vladajuće klase i uspavanost proletarijata. Sve su to simptomi istog fundamentalnog procesa”. Jasan znak intelektualne slabosti može se prepoznati u očajanju sa kojim centristi i liberali, uklonjeni sa kormila američke moći, tragaju za idejama i inspiracijom na lumpenskoj desnici. Stranica za gostujuće kolumniste u Njujork tajmsu dala je prostor poznatom poricatelju klimatskih promena Bretu Stivensu i univerzitetskoj agitatorki poznatoj po progonu arapskih profesora Beriji Vajs (koja inače piše za Mardokov Vol strit džurnal). Magazin Atlantik je zaposlio, a svega nekoliko dana kasnije i otpustio Kevina Vilijemsona, kolumnistu konzervativnog časopisa Nešnal rivju, poznatog po predlogu da se žene koje su izvršile abortus kažnjavaju vešanjem. U ovakvom haosu „intelektualni lideri” se uzdižu preko noći, bez jasne putanje i sa malo iskustva. Džordan Piterson, evanđelista sa Jutjuba, koji veruje da feministkinje imaju „nesvesnu želju za brutalnom muškom dominacijom”, proglašen je na stranicama Njujork tajmsa za „najuticajnijeg zapadnog javnog intelektualca”, a pobrao je pohvale i od Njujork magazina, Atlantika i Eskvajera.

Ali najbesramniji surferi na ovoj plimi pomodnih opštih mesta ipak su bogati i uticajni čuvari „liberalnog poretka”, čije dijagnoze i recepti dominiraju komentarima u Fajnenšel tajmsu, Njujork tajmsu i Ekonomistu. Oni diletanta iz Bele kuće prikazuju kao nepogodu bez presedana, opasniju od ekonomske nejednakosti, blokirane vlade, nenaplativih dugova, poslova koji su otišli preko okeana, nezauzdane moći korporacija i kompromitovane zakonodavne moći koja je dovela do toga da Tramp milionima Amerikanaca postane prihvatljiv kandidat. U pokušaju da očuvaju liberalni poredak novinari, političari, bivši državni funkcioneri i politički angažovani biznismeni s obe strane Atlantika grebu noktima i zubima u obnoviteljskom zanosu. Ubrzo nakon Trampove pobede, „Treći put”, think-tank pod vođstvom bivšeg savetnika Bila Klintona, lansirao je Nju blu, 20 miliona dolara vrednu kampanju sa ciljem oživljavanja „vitalnog centra”. U aprilu je otkriveno da „Patriote i pragmatiste”, privatnu debatnu grupu političkih komentatora bliskih administracijama Baraka Obame i Džordža Buša Mlađeg, finansiraju milijarderi. U Britaniji je isplivala centristička politička partija sa 50 miliona funti u kasi. Jedan od njenih donatora, Toni Bler, objasnio je prošlog marta u Njujork tajmsu da „u cilju spasavanja i napretka liberalne demokratije treba sastaviti koaliciju koja će biti popularna, a ne populistička”.

Ponovo ojačani centrizam, napisao je Bler, treba da prepozna „autentične kulturalne strahove”, između ostalog i one od imigracije. Istog meseca, Bler je donirao 10 miliona funti za „Oživljavanje centra”, „nepartijsku platformu” pod kontrolom „Instituta za globalne promene” i zaposlio Jašu Munka, predavača sa Harvarda, da povede borbu protiv „lažnog populizma”. U svojoj knjizi Narod protiv demokratije Munk uporno ponavlja Blerov refren: „Branitelji liberalne demokratije samo će dalje pojačati populistički požar ako zanemare strah ljudi od propusnih granica i njihov gnev zbog imigracije”. Baš kao što Bler tvrdi da nema svrhe u „opsesivnom bavljenju pitanjima poput rodnog identiteta” jer to povređuje „belu radničku klasu”, novu svetu kravu poraženih elita – Munk optužuje „levicu” zbog štetne opsesije identitetskom politikom, kulturalnom aproprijacijom i gušenjem slobode govora.

Mojn je još 2006. upozoravao na „anti-totalitarni liberalizam” koji je u doba rata protiv „islamo-fašizma postao omiljeni pristup mnogih političkih elita u zapadnim demokratijama”. Ovo je izgleda neiskorenjiv intelektualni refleks koji se prepoznaje i u Munkovom oživljavanju suprotnosti popularnih u doba Hladnog rata i rata protiv terorizma: liberalna demokratija protiv autoritarizma, sloboda protiv njenih neprijatelja. Predstavljajući ove manihejske podele ne kao geopolitičke izazove, već kao unutrašnji problem zapada on predlaže i odgovarajuće kvazi-rešenje: „inkluzivni nacionalizam”, koji su Obama i Makron već artikulisali u svojim govorima. Treba da se fokusiramo „na ono što nas spaja, a ne razdvaja”; pritom je levica kriva za „radikalno odbacivanje nacije i svega što uz nju ide“. Ali kako ponovo izgraditi „kolektivni oblik pripadanja” na rasno i etnički heterogenom zapadu? Munk priznaje da „ne možemo ponovo stvoriti pretnju komunizma ili fašizma”. Pa ipak, „možemo se podsetiti da je građansko obrazovanje glavna linija odbrane pred izazovima autoritarizma”. Đake koji trenutno uče kako da „preziru naše tradicionalne političke institucije” i kod kojih se podriva duh prosvetiteljstva treba obučavati da budu „ponosni branioci liberalne demokratije”. „Retorika je bitna”, insistira on. Hilari Klinton je na primer „trebalo da ubedi birače da je odlučna u nameri da promeni status quo”.

Ovakvi i slični usputni uvidi koje Njujorker smatra „pronicljivima”, a Gardijan „izuzetnima” korisni su pre svega kao potvrda istrajnosti ancien regimea u uredničkim odborima, odeljenjima političkih nauka, think-tank-ovima i televizijiskim studijima sa obe strane Atlantika. Bler, koji za velike pare deli savete despotima i plutokratima po svetu, dok kod kuće izbegava hapšenje, više nije pogodan za lidera svetskih promena. Ali njegov projekat obnove vitalnog centra privlačan je antitotalitarnim liberalima na instinktivnom nivou. Njima je pad Berlinskog zida jednom zauvek potvrdio da alternativa ne postoji. To su ljudi koje je Tramp uhvatio na spavanju. Upravo su ovi zastupnici deregulacije, privatizacije i preventivnih ratova najpodložniji Munkovim bajkama, u kojima se Amerika kretala ka „realizaciji svoje uzvišene koncepcije” pre nego što joj je put preprečilo zlo čudovište. „A onda se pojavio Donald Tramp”, piše Munk, „predsednik koji otvoreno odbacuje ustavne norme”.

Prilog „otvoreno” sugeriše da je najproblematičnija stvar u vezi sa Trampom to što je on skinuo veo koji je prikrivao borbu za moć i bogatstvo među tradicionalnim vladajućim klasama. Munk ne razmatra mogućnost da je možda laganje zvaničnika u vezi sa ilegalno vođenim ratovima i njihovi napadi na građanske slobode to što je kod ljudi produbilo skepsu prema liberalnoj demokratiji. On taktički ćuti o činjenici da su mnogi vodeći liberalni demokrati – Bler, ali i Klinton, Lagard, Šreder, Oland, Rahoj, Renci, Kameron i Ozborn – stalno iznova hvatani u rotacionim vratima između biznisa i politike. Isto tako, on ne pominje da je upravo Obama bio taj koji je, kako piše Mojn, “uvećao predsednička ovlašćenja koja su sada dospela u ruke jednog šarlatana”, niti da je u pokušaju da podmiri ekstremne desničare iz redova republikanaca, Obama deportovao imigrante ekspeditivnije nego Tramp. Makron, još jedan od Munkovih ljubljenih liberalnih demokrata, ne samo da sprovodi temeljnu privatizaciju, već istovremeno uvodi antiimigrantske i antiizbegličke mere koje čak i Nacionalni front slavi kao „političku pobedu”.

Ovo nije prvi pokušaj pragmatičnih patriota da pobede desničare na njihovom terenu. Suprotno Munkovoj poučnoj priči o liberalnoj demokratiji, mejnstrim partije levog centra su takođe sprovodile metode onoga što Stjuart Hol naziva „autoritarnim populizmom”, i to još od naftnih udara i recesija 70-ih i 80-ih godina prošlog veka. Hol je skovao ovaj termin kasnih 70-ih kako bi opisao „uspon radikalne desnice pod pokroviteljstvom tačerizma” iz ruševina „socijaldemokratskog konsenzusa”. Pošto je kapitalizam bio pogođen nerazrešivom strukturalnom krizom, bilo je neophodno mobilisati svežu populističku podršku – neretko izazivanjem moralne panike u vezi sa imigrantima – za sprovođenje strogih neoliberalnih mera. Trideset godina kasnije i novi laburisti su pred kraj svog mandata pribegli autoritarnom populizmu. Kako se ističe u jednom tekstu iz američkog internet-magazina Utopian, Bler je „uvukao Britaniju u rat u Iraku” služeći se presnim lažima, nakon čega je „usvojio najrestriktivnije antiterorističke zakone u Evropi”. „Autoritarna crta” je prisutna i kod Blera i kod Brauna i obojica su „pribegli merama prisile” zato što „nisu bili u stanju da ostvare pravi ekonomski napredak”. Ekonomski rast „izrazito koncentrisan u finansijskoj industriji” bio je „postignut po cenu sve većih ustupaka bankarima i super-bogatašima”. Kao rezultat ovog procesa „klasa najsiromašnijih je nastavila da raste”, a mnogi pripadnici „razočarane bele radničke klase” su se povukli iz izborne politike ili su se okrenuli radikalnoj desnici. „Laburistički populizam”, piše u zaključku ovog teksta, „bio je očajnički pokušaj da se ponovo pridobiju ovi glasači”.

Autor ove polemičke i dalekovide analize – o centru koji je popustio mnogo pre Trampove kandidature – bio je niko drugi do Jaša Munk. Godine 2010. on je prezirao Blerovo „očajničko podilaženje” ekstremnoj desnici i „super-bogatašima” i činilo se da se slaže sa delovima britanske levice koja „smatra da je vreme da se ‘novi laburisti’ pošalju u penziju”. Radeći danas na projektu oživljavanja blerizma Munk ponavlja greh svog poslodavca i mnogih drugih ocvalih centrista krajnjom relativizacijom svojih osnovnih principa.

***

Karijera Semujela Mojna obeležena je preokretom u suprotnom smeru: od mladalačke očaranosti sladunjavim hitom „trećeg puta” do ponovnog otkrivanja Internacionale, od entuzijastičnog podržavaoca moći do njenog nemilosrdnog kritičara. Godine 1999. tokom NATO bombardovanja Jugoslavije Mojn je otišao u Vašington da radi kao stažista u Klintonovom Savetu za nacionalnu bezbednost. Danas je jedan od najistaknutijih intelektualnih glasova američke levice koja je, budući da joj je uskraćen pristup mejnstrim medijima prezauzetim pljuvanjem po Trampu i veličanjem njegovih ostrašćenih protivnika – iznenada procvetala u novoj periodici (Džekobin, Vjuopoint, Los Anđeles rivju ov buks), i na oživljenim stranicama Beflera, Boston rivjua, Disenta, n+1, Nju ripablika i Nejšna. Skeptičan prema ostrašćenom antitrampizmu, Mojn je odlučio da u trenutku „tranzicije iz perioda liberalnog uspona u period liberalne krize” obnovi „egalitarističke ideale i prakse” koje je neoliberalni kapitalizam ukinuo u svom pobedničkom naletu.

Godine 1999. Mojn je bio očaran idejom Amerike koja donosi pravdu očajnim i neprosvećenim narodima sveta. U tome nije bio sam. Devedesete su obilovale iluzijama proisteklim iz sloma komunističkih režima, povlačenja socijaldemokratije u Evropi i napuštanja socijalističkih ideala u postkolonijalnoj Aziji i Africi. Etički vakuum koji su proizveli ovi događaji bio je popunjen ideologijom ljudskih prava kojima je poverena, kako piše Mojn, „veličanstvena politička misija stvaranja globalnog okvira za ostvarivanje slobode, identiteta i prosperiteta”. Te 1999. Bler je u Čikagu izjavio: „Sviđalo nam se to ili ne, danas smo svi internacionalisti”. Zapadne vrednosti i zapadni interesi su se stopili, a „širenje vrednosti slobode, vladavine zakona, ljudskih prava i otvorenog društva” – ako je neophodno i silom – postalo je novi imperativ. Prvi Zalivski rat, vođen navodno zbog ljudskih prava građana Kuvajta, pomogao je da se iskristališe uverenje po kojem nacionalni suverenitet više nije neprikosnoven. Ljudska prava, budući univerzalna, postala su korisno sredstvo u omalovažavanju principa koji su malim državama tokom Hladnog rata garantovali zaštitu od supersila.

Intelektualna, moralna i pravna podrška „novom svetskom poretku” poticala je iz različitih izvora. Hjuman rajts voč je podržao katastrofalnu vojnu intervenciju Vašingtona u Somaliji 1992. Jirgen Habermas je nakratko ubedio sebe da bi SAD mogle stvoriti kosmopolis u kantovskom duhu. Džon Rols je prenoseći svoju teoriju pravde u domen međunarodnih odnosa 1999. izjavio da društva koja krše ljudska prava mogu s pravom biti izložena ekonomskim sankcijama i vojnoj intervenciji. Liberalne države, koje su po prirodi nezainteresovane za imperijalnu slavu, mogu opravdano voditi samoodbrambene ratove protiv „odmetničkih” država. Sinergija ciljeva Stejt dipartmenta, zagovornika ljudskih prava i militarističkih humanista postala je još izraženija posle napada na SAD 11. septembra 2001. Filip Bobit, savetnik u nekoliko američkih administracija i Blerova i Kameronova muza, tvrdio je u knjizi Ahilov štit: rat, mir i tok istorije / The shield of Achilles: War, peace and the course of history (2002) da „nijedna država ne može da računa na neprikosnovenost svog suvereniteta ako uporno odbacuje parlamentarne institucije i garancije ljudskih prava”. U knjizi Pakleni problem: Amerika i doba genocida / A problem from hell: America and the age of genocide, takođe objavljenoj 2002, Samanta Pauer je ponudila recept za izlaženje na kraj sa svetskim zločincima: američki unilateralizam nesputan međunarodnim institucijama. Hvaleći Bušov preventivni napad na Irak Majkl Ignatijef je 2003. preporučivao osnivanje nove američke imperije zasnovane na „vrlinama slobodnog tržišta, ljudskih prava i demokratije nametnutih pomoću najjače vojne sile koju je svet ikada video”.

Kao Obamina kandidatkinja za ambasadora u UN Pauer je pisala da su SAD „najbolja zemlja na svetu” i zaklela se da će „zastupati interese Izraela i neumorno raditi na njegovoj odbrani”. Naredne godine tvitnula je svoju sliku sa stadiona Jenki na kojoj se vidi kako uživa u bejzbol utakmici u društvu Henrija Kisindžera. U intervjuu za Njujorker Pauer je izjavila da „kako vreme prolazi sve više gravitira ka ljudima ‘koji završavaju posao’”. Slično važi i za Ignatijefa, njenog bivšeg kolegu sa harvardskog „Kar centra za ljudska prava“, koji je u Njujork tajmsu skicirao „dopustive” oblike mučenja; njegove preporuke (koje su uključivale „držanje zatvorenika sa kukuljicama na glavi”) pojavile su se u nezgodnom trenutku – upravo u vreme kada su iz Abu Graiba isplivale prve slike zatvorenika sa kukuljicama na glavama. Ovakvi ambiciozni akademski radnici spremno su podržali američku odlučnost i odgovarajuće vrline kao rešenje za najteže svetske probleme. Naravno, ljudska prava lišena sigurnog zakonskog i filozofskog temelja lako bivaju prisvojena od strane imperijalističkih režima. Jednom kada je bilo definisano kao neodvojivo od širenja slobodnog tržišta i drugih stvari neophodnih za stvaranje Pax Americanae, širenje ljudskih prava je moglo biti predstavljeno kao deo Pentagonove misije i prirodni izvod vašingtonskog konsenzusa – način da se završi svaki posao. Pomoglo je i to što ljudska prava nude i zavodljivi „anti-politički” element kraja istorije. Ova anti-politika, sa žaljenjem je konstatovao Toni Džad u svojoj knjizi Teško zemlji, „navela je generacije mladih aktivista da poveruju kako u situaciji u kojoj su uobičajeni putevi za promenu beznadežno neprohodni, treba napustiti političko organizovanje u korist nevladinih organizacija posvećenih jednoj temi, i neuprljanih kompromisima”.

Mojn je postao jedan od ovih aktivista, ali se u međuvremenu odrekao svog mladalačkog romantizma. Njegova dela se mogu čitati i kao dugačko pojašnjenje načina na koji je odgovornost da se pomogne postala nerazlučiva od prava da se bombarduju ili izoluju navodni neprijatelji (Jugoslavija, Avganistan, Irak, Sirija), prava da se tetoše „prijatelji” (Saudijska Arabija, Egipat, Izrael) i prava da se bude pasivan prema „tržišnim fundamentalistima” koji su razliku između globalnih bogataša i svih ostalih učinili „većom nego ikada”. U knjizi Poslednja utopija / The last utopia (2011) Mojn je napao samozadovoljnu pretpostavku jednog Ignatijefa i njemu sličnih da je svest o užasima Holokausta pomogla da nakon rata dođe do „revolucije moralnih obzira” oličene u svetosti ljudskih prava. Pre svega, ističe Mojn, „u posleratnom periodu nije bilo raširene svesti o Holokaustu”, a tokom 50-ih i 60-ih malo ko je bio u stanju da navede ljudska prava iz deklaracije UN. Diskurs ljudskih prava postao je popularan tek 70-ih. Intelektualci, naročito u Francuskoj, iskoristili su ih kao zamenu za svoju veru u socijalizam i treći svet, i kao moralnu potporu svom antitotalitarnom liberalizmu. Političari poput Džimija Kartera iskoristili su ljudska prava kao oružje za novu ideološku i moralnu ofanzivu protiv Sovjetskog Saveza.

Mojnova nova knjiga pokazuje i kako su ljudska prava, pored toga što su omogućila američki militarizam kao „nemoćnog pratioca tržišnog fundamentalizma”, doprinela globalnoj „eksploziji nejednakosti”. Upravo se tokom 70-ih pokret za ljudska prava ustalio u onome što Dejvid Kenedi u svojim zajedljivim memoarima o ljudskopravaškom aktivizmu u Urugvaju 1984, Rituali proleća / The rights of spring (2009), naziva „mehaničkim i ustaljenim rutinama profesionalnog zagovaranja”. Prisećajući se vremena koje je proveo u kancelarijama Hjuman rajts voča u Empajer stejt bildingu, Kenedi opisuje kako su 80-ih i 90-ih zapadne grupe za ljudska prava oblikovale svoju strategiju „snishodljivog imenovanja i posramljivanja krivaca”. Ovaj model ljudskih prava je postao preovlađujući, iako je bio daleko od univerzalnog. U Južnoj Africi, na primer, levičarski aktivisti koji su se borili protiv aparthejda koristili su jezik ljudskih prava ne samo kako bi odbranili žrtve državnog nasilja, već i kako bi zahtevali širu demokratsku transformaciju.

Ono što je izdvajalo zapadni model od mnogih azijskih, afričkih i latinoameričkih mreža ženskih grupa i domorodačkih naroda, ili od alternativnih razvojnih i ekoloških organizacija, bila je njegova nezainteresovanost za „ekonomska i socijalna prava”: ono što Mojn definiše kao „pravo na rad, obrazovanje, socijalnu pomoć, zdravstvo, stan, hranu i vodu”. Fokusirajući se na kršenje invidualnih prava od strane država, grupe koje su promovisale ljudska prava obavile su vredan posao dokumentovanja zločina koje su činile vlasti u Argentini, odredi smrti u El Salvadoru i državni teroristi u Gvatemali. Ali ove grupe su ostale uglavnom nezainteresovane za zloupotrebu moći od strane nedržavnih aktera, poput kleptokratskih oligarhija koje su se pojavile u Aziji, Africi i Latinskoj Americi tokom 90-ih i 2000-ih. Isto tako, one nisu imale puno toga da kažu o stravičnim posledicama programa strukturalnog prilagođavanja koje su tokom 80-ih i 90-ih sprovodili MMF i Svetska banka. Kako tvrdi Mojn, ljudska prava, politika i zakon možda jesu bili osetljivi na „očigledne slučajeve bede i nemaštine, kao i zastrašujuću represivnost autoritarnih i totalitarnih država, ali ne i na krizu nacionalnog blagostanja, stagnaciju srednje klase i okoštalost globalne hijerarhije“.

***

Mojnova britka analiza možda neće biti naročito nova dugogodišnjim kritičarima zapadne moralne retorike na globalnom Jugu. Antikolonijalne vođe i mislioci znali su da zapadni imperijalizam mora biti radikalno restruktuiran kako bi se barem delimično ispunilo obećanje nacionalnog samoopredeljenja, a kamoli socijalizma. Kako je pisao Konor Kruz O’Brajen u svojim izveštajima iz Afrike, percepcija zapadnih liberala kao „lažnih prijatelja“ bila je vrlo rasprostranjena, a sâm liberalizam se percipirao kao „umilna moralna maska koju društvo zasnovano na surovoj gramzivosti nosi pred ljudima koje pljačka“. Nepoverenje u zapadni diskurs ljudskih prava takođe je bilo duboko i konstantno. Indonezijski mislilac Seđatmoko doveo je u pitanje pretpostavku univerzalnog morala na kojoj se ovoj diskurs zasniva, ukazujući na globalne nejednakosti koje se održavaju zahvaljujući borcima za ljudska prava. Arundati Roj je 2004. govorila o „uznemirujućoj promeni paradigme“: „Čak i među najdobronamernijima, sveobuhvatan i veličanstven pojam pravde polako se zamenjuje redukovanim i daleko slabijim diskursom ‘ljudskih prava’“ – u osnovi, minimalističkim zahtevom da se ne bude ubijen, mučen ili nepravedno bačen u zatvor. Zbog ove promene, tvrdila je Roj, „pokreti otpora u siromašnim zemljama… ljudskopravaške NVO vide kao savremene misionare“, saučesnike u pokušaju zapada da „svetu nametne nepravednu političku i ekonomsku strukturu“.

Neki afro-američki aktivisti su od početka videli da ljudska prava, u njihovoj hegemonističkoj američkoj formulaciji, nemaju za cilj da omoguće „politiku pravične raspodele“. Čak i u vreme sastavljanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, V. E. B. Duboa je primetio da su, kako piše Mojn, „ljudska prava neizbežno povezana sa mestima moći“. Kao što je opisala Kerol Anderson u knjigama Bez nagrade / Eyes off the prize (2003) i Buržoaski radikali / Bourgeois radicals (2014), Nacionalna asocijacija za unapređenje položaja crnih ljudi (NAACP) je uz Duboaovu pomoć 1947. uputila zahtev novoosnovanim Ujedinjenim nacijama da priznaju Afro-amerikance kao žrtve kršenja ljudskih prava – ne samo zbog ropstva, segregacije i uskraćivanja prava glasa, već i zbog diskriminacije u sudskom sistemu, obrazovanju, stanovanju, zapošljavanju i pristupu zdravstvu. Duboa i drugi predvodnici pokreta za građanska prava ponavljali su argumente mnogih antikolonijalističkih aktivista da zakonska i politička prava nije moguće postići bez ekonomske sigurnosti i da puka zabrana diskriminacije ne može ispraviti vekove nepravde. Njihov zahtev je naišao na žestoko protivljenje, ne samo belih suprematista među južnjačkim demokratima i konzervativnim republikancima, već i onih koje su smatrali saveznicima: na primer pripadnika Trumanove administracije i Elanor Ruzvelt, koja je rekla Duboau da je ovim zahtevom osramotio SAD pred Sovjetskim Savezom. Bilo je i onih koji su tvrdili da ovaj zahtev miriše na socijalizam. Niko od njih nije želeo da UN ima bilo kakvog uticaja na unutrašnje uređenje u SAD. NAACP je popustio pred braniocima bele supremacije i Duboa je bio skrajnut. Napuštajući svoju široku definiciju ljudskih prava NAACP se zadovoljio uskim ciljem jednakosti pred zakonom. Nije nimalo iznenađujuće da duboke nejednakosti u obrazovanju, zdravstvu i stambenim uslovima istrajavaju do danas: to je logika pokreta za ljudska prava, rođenog i odgajanog pod okriljem američke imperije.

U Poslednjoj utopiji Mojn pominje Duboaov pokušaj da internacionalizuje pitanje položaja Afro-amerikanaca i definiše institucionalni rasizam kao kršenje ljudskih prava, ali ne prepoznaje značaj Duboaovog neuspeha da postigne ove ciljeve, baš kao ni mnoge druge hrabre i na propast osuđene pokušaje da se prevaziđu rasistička politika i ekonomske hijerarhije na globalnom Jugu. Mojn sada priznaje da je njegova ranija analiza bila nepotpuna. U Nedovoljnom on još efektnije ukazuje na provincijalni karakter nedelotvornog i prevaziđenog zapadnog modela ljudskih prava. On piše da „lokalna i globalna ekonomska pravda zahteva redizajniranje tržišta ili barem preraspodelu sredstava – a snishodljivo imenovanje i posramljivanje krivaca to nikada neće moći da postignu“. Pošto se, kako on tvrdi, pokret za ljudska prava ne može „napraviti iz početka, sa potpuno novim idealima i alatkama“, najbolje bi bilo da se „drži onoga što radi najbolje: obogaćivanja pojma građanskog i stigmatizovanja zla, bez pokušaja da se predstavi kao zastupnik celovite ‘globalne pravde’“.

Mojnova knjiga je primer obnovljenog interesovanja za političko i intelektualno nasleđe dekolonijalizacije i sve oštrijeg preispitivanja liberalnog poretka i institucija globalnog upravljanja, stvorenih od strane i, kako se tvrdi, zbog Pax Americane. U knjizi Svet borbe: kako moć, zakon i ekspertiza oblikuju globalnu političku ekonomiju / A world of struggle: How power, law and expertise shape global political economy Dejvid Kenedi krivi humanitarne intervencioniste i međunarodne advokate, kao i druge globaliste za stvaranje sveta koji je „zastrašujuće nepravedan, podložan krizama, ekološki neodrživ i politički i ekonomski u vlasništvu nekolicine ljudi“. Marta Nusbaum je nedavno „sistem“ Ujedinjenih nacija nazvala „groteskno manjkavim i korumpiranim, potpuno lišenim demokratske odgovornosti, pa samim tim i bilo kakve proceduralne legitimnosti u nametanju zakona ljudima“. Gubitak legitimnosti se čini mnogo ozbiljnijom primedbom u slučaju zapadnog pokreta za ljudska prava, koji će pre ili kasnije neizbežno morati da se suoči sa sopstvenim nedostacima.

Pretvorivši se, kako je to nedavno rekao Dejvid Rif u časopisu Foreign Policy, u „sekularnu crkvu liberalnog globalizma“, pokret za ljudska prava je postao žrtva protivudara usmerenog ka liberalnim globalistima. Principijelnoj manjini koja je dugo bila sumnjičava prema zapadnim NVO danas se pridružuju oportunističke poglavice većinskih pokreta. Erdogan je zatvorio predsednika turskog ogranka Amnesti internešnela. Amnesti internešnel Indija je morao da privremeno zatvori svoje kancelarije u Bangaloru, nakon što su bile napadnute 2016. od strane indijskih nacionalista koji su optuživali ovu organizaciju za dizanje pobune. Netanjahu je nedavno deportovao direktora Hjuman rajts voča za Izrael i Palestinu. U Mađarskoj, Orban je odlučan u nameri da protera Soroševo Otvoreno društvo. A imajući u vidu Trampovo divljenje autokratima, pokret za ljudska prava očekuje „najteži test od svog nastanka“, piše Rif.

Izgleda da su odbrojani dani kada su mladi ljudi svoj politički idealizam prevodili na jezik liberalnog internacionalizma. Mladi muškarci i žene će se danas verovatnije pridružiti političkim pobunama protiv neoliberalizma nego progutati priču o ljudskopravaškoj anti-politici, čudesno izmeštenoj van domena političke ekonomije. Oni teško mogu da ne primete ogroman jaz koji danas postoji između zvanične odanosti politici ljudskih prava i njihovog besramnog kršenja u svim odnosima između bogatih i siromašnih, moćnih i slabih. Mojnova knjiga, koja je verovatno njegova poslednja reč na temu utopije, bavi se demokratskim perspektivama s onu stranu ljudskih prava i liberalizma koji parazitira na različitim vrstama zla – komunizmu, islamofašizmu, trampizmu. Mojnov tajming je perfektan. „Glavni problemi liberalne demokratije su izgleda samo njeni neprijatelji“, pisao je on 2006. u uvodu za zbirku tekstova Pjera Rozvalona, „kao da nema nikakve potrebe da razmišljamo o istorijskim varijacijama i neisprobanim varijantama demokratije“. Dvanaest godina kasnije Tramp je nenamerno doveo do otvaranja političkih i ekonomskih mogućnosti širom političkog spektra; tačeristička pretpostavka da alternativa ne postoji postala je neodrživa. U Nedovoljnom Mojn predoseća da je kriza neoliberalizma intelektualna i politička šansa. On oživljava zaboravljene trenutke iz dugotrajnog postkolonijalnog napora da se princip jednakosti, koji liberali smatraju legitimnim samo u domenu politike, proširi na domene ekonomije i geopolitike. On takođe razmatra predloge koje su 70-ih godina iznosile siromašne zemlje, o međunarodnom ekonomskom poretku koji bi ih zaštitio od predatorskog ponašanja bogatih zemalja i multinacionalnih korporacija. Ovo nije nostalgija, poput one koju je Toni Džad iskazivao prema socijaldemokratiji svoje mladosti. Nije u pitanju ni trećesvetizam, kako je to napisao osetljivi kritičar Njujork tajmsa u prikazu Mojnove knjige. Zapravo, Mojn zagovara povratak socijalizma – koji je globalno smatran „centralnim jezikom pravde“, pre nego što su tu ulogu preuzela ljudska prava – kao etički i politički cilj.

***

Ovo može izgledati kao donkihotovski projekat. Razmere poraza levice u poslednjih par decenija – koje se ogledaju u umirućem radničkom pokretu, privatizaciji osnovnih usluga, ekonomskoj nejednakosti kakva nije viđena vekovima, rasnoj segregaciji i antifeminističkom protivudaru – ne mogu se sakriti. Ali treba imati u vidu i činjenicu da ideali jednakosti i preraspodele nikada nisu izgledali tako privlačno kao kada se liberalizam, nakon što je prvo obećao univerzalni prosperitet i više demokratije, survao u klanicu Prvog svetskog rata. Šanse za socijalizam sada ponovo rastu, u trenuku kada strukturalni nedostaci kapitalizma postaju sve jasniji njegovim žrtvama, a svesna kolektivna ruka treba da zameni nevidljivu ruku tržišta kao jedino moguće rešenje za klimatsku katastrofu koja je u toku.

„Socijalizam“, nervozno je prošle godine izveštavao Vol strit džurnal, „više nije tabu zbog svojih asocijacija sa Hladnim ratom i ubrzano postaje sve popularniji“. Predvidivo, ideološka policija liberalnog poretka ulaže veliki napor da obnovi ovaj stari tabu. Denuncijacije navodno svemoćne i fanatične levice stižu sa jednakom učestalošću sa stranica Njujork tajmsa, Vašington posta, Boston globa, Njujork magazina i Atlantika, kao i sa Brajtbarta, a prezir prema „borcima za socijalnu pravdu“ ujedinjuje na prvi pogled vrlo različite figure kao što su Mark Lila, Ilon Mask, Stiven Pinker, Nil Ferguson i Džordan Piterson. Međutim, iznenađujuće uspešna kampanja Bernija Sandersa potvrdila je da socijalistički ideali još uvek postoje, s onu stranu iskustva komunističke tiranije, kao ono što je Džon Stjuart Mil nazvao „jednim od najvrednijih elemenata ljudskog usavršavanja“. U svakom slučaju, ona čudna globalna konjuktura u kojoj su neoliberalni kapitalizam i tehnološki uspon garantovali beskonačni napredak zauvek je postala prošlost. Pozivanje na jednakost kao zakonski princip i demokratsku normu sve više se širi – što se paradoksalno ogleda i u anti-establišmentskim pobunama koje se odbacuju kao „populističke“ pretnje liberalnoj demokratiji. Nije izgledno da će ovi zahtevi za jednakošću moći da budu podmireni rekonstrukcijom liberalnog poretka na osnovama makronovskog japi-populizma, inkluzivnog nacionalizma, pragamtičnog patriotizma ili neke druge vrste intelektualno bankrotiranog (mada materijalno još uvek imućnog) centrizma. Mojnova knjiga ne nudi alternativan program institucionalne rekonstrukcije ili masovne mobilizacije. Ali njena kritička i samokritička energija svakako je preduslov oživljavanja potrage za jednakošću i pravdom kao nezamenjivim tekovinama moderne tradicije.

London Review of Books, 21.06.2018.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 29.06.2018.

TRAMPOZOIK