Gornje Nedeljice
Gornje Nedeljice, foto: Vanilica/Wikimedia Commons

Čitalac se seća: u aprilu 2014. Vučić je postao predsednik vlade. Kao predsednik vlade, zakletvu je prvo položio u skupštini, a onda i ispred skupštine pred takozvanim narodom. Odmah je bilo jasno šta to znači. Tim prelaskom preko skupštinskog praga, Vučić je sasvim iskoračio iz institucionalnih okvira i krenuo kao buldožer da gazi ustanove i zakone. (Još tada smo znali da neće proći mnogo dok na tako poravnatom putu i pravi buldožeri ne krenu da gaze ljude.) Danas, sedam godina kasnije, od institucija u Srbiji nije ostao kamen na kamenu.

Što se Vučića tiče, baš tako treba da bude. Te 2014. on je pokazao da između njega i naroda ne sme stajati ništa. On je jedini i apsolutni, a zapravo samoproglašeni tumač želja i volje naroda. U tom smislu, podela vlasti zajedno sa svim svojim institucijama za njega je čisti višak. A pogotovo su višak ustanove gde se polažu računi i povlače granice moći. Bilo nam je tada jasno i da narod nije narod. Narod su 2014. igrali članovi Vučićeve stranke. Ali, takav kakav je, manjkav i lažan, to je jedini narod koji Vučić priznaje. On nikada nije bio, ni kao predsednik vlade ni kao predsednik republike, predsednik svih žitelja Srbije.

Za njega se ljudi u Srbiji dele na njegov narod i ostale. U toj uvrnutoj glavi, njegov narod je privilegovan dok su ostali građani drugog reda. Tu liniju razdvajanja na „pravi“ i „nepravi“, to jest na „prvi“ i „drugi“ narod Vučić neprekidno, uporno, i bez ikakve pameti vuče do danas. Pa je i seljane iz Gornjih Nedeljica na isti način podelio na (svoj) narod i ostale. Kako Vučić tako i crkva, domaća. Crkva je (svoj) narod pustila u portu, a ostale je netom iz porte isterala. Pitanje za Crkvu: zašto Vučić i njegovi mogu u crkvu, a oni što nisu Vučićevi ne mogu? Kada je to Crkva počela da deli narod na Vučićeve vernike i nevernike?

Dobro, za crkvu, domaću, znamo – ona je hrišćanska samo po imenu: malo je u njoj živog Isusovog učenja. Ako se ta crkva nekog učenja i drži, ono bi po svemu bilo starozavetno. U tom smislu, ta crkva još čeka svog spasitelja. Ako ga je prepoznala u Vučiću… No, nije to naša stvar. Neka o tome misle zaposleni u crkvi te njeni i Vučićevi vernici.

Nešto drugo je zanimljivije. U Gornjim Nedeljicama Vučićevog naroda bilo je par desetina. I tih par desetina Vučić je tobože saslušao i zbog njih će navodno da menja sporni zakon o oduzimanju imovine. Laže, naravno. Niti ih je slušao niti će zakon da menja. Ali, recimo da ih je slušao i recimo da će se zakon zaista promeniti, zašto je za tu promenu relevantno isključivo mišljenje par desetina žitelja Gornje Nedeljice što se skupilo, odnosno što ih je Crkva selektovala u porti? Zakon važi za sve, a ne samo za njih par desetina, ali – pošto su oni Vučićev narod, njihov glas preteže nad glasovima ostalih.

Možda je njih par desetina reprezentativno za sadržaj zakona, to jest za one koji će se naći na njegovom udaru? Ali Vučić nas uverava da zakon nema veze s interesima Rio Tinta, a u Gornje Nedeljice je baš zbog Rio Tinta otišao i o zakonu s ljudima razgovarao u crkvi. I pošto ih je saslušao, samo zbog njih sad hoće taj zakon da promeni. Naravno, dok je tamo s njima razgovarao, Vučić je i brojao. Pa je izbrojao da je na demonstracijama protiv istog zakona protestovalo više desetina hiljada ostalih. Trideset jedna hiljada, kaže on precizno. Ali, tih trideset hiljada ništa je spram njih tridesetak iz crkve.

Tako kaže Vučić – zbog tih na ulici ja ne bih ništa promenio. Odolevao je on i većim pritiscima. Ali tridesetak skrušenih vernika – e to je za Vučića druga priča. Jer s tih tridesetak niko nije razgovarao, što je greška koju on, poput Isusa, uzima na sebe. Ali, Vučiću, pa ko je drugi do tebe s njima i mogao razgovarati? Nisi li ti država i sve njene institucije? A kapacitet države i svih njenih institucija da čuju i odgovore na zahteve ljudi svodi se na kapacitet tvog slušnog aparata i onog što pored tog aparata još može stati u tvoju glavu. Dakle, mali su to kapaciteti, Vučiću. Zato si zakasnio u Gornje Nedeljice.

Gde ne bi ni otišao da na ulice i puteve nisu izašle desetine hiljada ostalih, što si ih brojao dok si tobože slušao neke seljane u crkvenoj porti.

I da završimo s podelama. Pored naroda i ostalih, u Srbiji žive i Đilas, Tepić, Zelenović… Oni su najniža kasta za Vučića. Narod je privilegovan, ostali se trpe, a ovo troje i s njima svi drugi protagonisti opozicije su najobičnije hulje i s njima Vučić ne razgovara. Tako se oblikovao kastinski sistem u Srbiji pod Vučićem. Od privilegovanih do nedodirljivih. Što ne znači da Srbija nije demokratska zemlja, u očima Vučića. Što se pravih kasta tiče, one su u sebe zatvorena i nema mešanja i prelaženja iz nižih u više. Kod demokrate Vučića je drugačije.

Evo, kaže on, Đilas, Tepić, Zelenović… s njima nema šta da se priča. Ali, među tim desetinama hiljada ljudi na ulicama i putevima nisu bili samo đilasi, tepićke, zelenovići… Naprotiv, bilo je tu i nekog poštenog sveta, što bi da diše čist vazduh. Zapravo, što bi uopšte da – živi. E, s njima Vučić hoće da razgovara, iako do sada nije stigao… da im objasni, jer to do sada niko nije uradio… da je u redu što hoće da žive i da dišu. To ih kvalifikuje kao kandidate za njegov narod. Sledeći korak je da mu poveruju i prihvate ga za svog mesiju. Tako malo je potrebno da se u Srbiji diše čist vazduh – hoće da nas uveri Vučić.

Peščanik.net, 08.12.2021.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)