Čega su se to igrali premijer i građani ispred zgrade skupštine, pošto je nova vlada položila zakletvu pred poslanicima? Ko je režirao tu predstavu i kakve su uloge bile dodeljene njenim glavnim i sporednim protagonistima? Da li nam je premijer u tom neočekivanom činu poručio da on ne odgovara i ne polaže ni zakletvu ni račune nikakvim institucijama nego samo i isključivo narodu? Da li nam to premijer kaže da on u institucije ne veruje, i da stvari čvrsto uzima u svoje ruke za šta mu je navodno podršku dao „narod“ okupljen pred parlamentom? Da li će nam onda od institucija ostati samo ona kulisa koju su svojim telima poslušno činili članovi vlade postrojeni na skupštinskim stepenicama? Ako je to sve tako, a ne vidim kako bi drugačije moglo da bude, onda smo mi juče uživo pratili jedan revolucionarni (u stvari – kontrarevolucionarni) obrat u postoktobarskoj političkoj istoriji Srbije.

Krenimo redom. Ko je juče bio u ulozi „naroda“? Da li je okupljanje ispred skupštine bilo javno oglašeno, tako da je svaki građanin Srbije mogao doći da mu premijer lično obeća da će sve biti u redu posle malo prolivanja „krvi i znoja“? Nije, naravno. „Narod“ su dakle glumili ili oni građani koji su u nekoj vrsti telepatskog dosluha s premijerom ili naprosto članovi premijerove stranke, iz čega mora da sledi da je čitavu predstavu režirao i da iza nje stoji stranački pogon. U načelu, stranke delom postoje i zarad takvih poslova, ali je opasno kada se predsednik stranke njenom članstvu obraća kao narodu u celini. To je opasno usko shvatanje naroda. Iz svega toga jedino može slediti izvod da premijer barata vrlo restriktivnim konceptom naroda: narod – to su članovi moje stranke. I obratno: članovi moje stranke – to je narod.

U kakvoj se to onda ulozi pojavio premijer pred strogo biranom publikom koja nam se predstavlja kao narod, to jest kao javnost u najširem smislu? Do sad smo mislili da će on biti samo predsednik vlade, dakle na čelu jedne od tri nezavisne grane vlasti koje se uzajamno kontrolišu. To je valjda i smisao polaganja zakletve pred članovima parlamenta koji čine zakonodovanu vlast. Uz to, poslanici jesu i legitimni predstavnici građana Srbije, za razliku od stranačke grupe koja se okupila na parkingu ispred zgrade. A opet, premijeru kao da nije dovoljno da bude „samo“ predsednik vlade, nego se on odmah potom proizveo i u „vođu“, a vođa polaže račune isključivo i neposredno narodu. Cela ta inscenacija „naroda“ imala je dakle svrhu da nam se s vrha vlasti (s vrha moći bi ovde bilo primerenije reći, pošto vlast – u bilo kom od svoja tri vida – ipak poznaje granice) javno obznani da je Srbija pored premijera ujedno dobila i „vođu“.

Konačno, treba se zapitati i o značaju scene na kojoj je odigrana predstava ustoličenja vođe. Cela stvar zbila se na pragu parlamenta. Taj prag u simboličkoj ravni pored ostalog predstavlja i liniju koja razdvaja političko društvo od predpolitičke zajednice. Redosled događaja je onda takođe bitan. Premijer je prvo, posle tročasovnog mrcvarenja, unutar institucija položio zakletvu, koju je odmah i prekršio iskoračivši preko institucionalnog praga u zabran predpolitičkog. Ako bismo sad podelu na političko i predpolitičko razumeli – za šta ima dovoljno razloga – i kao podelu između civilizacije i varvarstva, na korak smo od zaključka da je Srbiju njen premijer juče ponovo vratio u stanje varvarstva preobrazivši se od predsednika vlade u narodnog vođu u jednoj revolucionarno režiranoj istorijskoj sekvenci. Na istim stepenicama pre par decenija dogodio se sličan revolucinoarni igrokaz, u kome je jedan drugi vođa u neposrednoj komnikaciji s „narodom“ obećao skora hapšenja. To da se istorija ponavlja, jednom kao tragedija a drugi put kao farsa, znali smo i od ranije. Nažalost, nema garancija da će se ovo sada završiti samo na farsi.

Peščanik.net, 28.04.2014.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)