Posljednjih nekoliko godina nisam, kao prije, odlazio u Beograd. Nisam pretpostavljao da je, usprkos svemu što se dogodilo, tako teško doputovati iz Zagreba do Beograda. Nema ni jedne avionske linije između dva grada. Može se letjeti preko Ljubljane, Sarajeva, Skopja, tko zna otkud. Nekad je bilo desetak letova dnevno.

I vlakovi su rijetki i spori. Treba im oko sedam sati, nekima i više, da pređu famoznih četiristo kilometara – udaljenost o kojoj smo nekoć polemizirali, šalili se s njom, rugali se onima koji su je isticali. Na granici, kraj Šida, carinici – i hrvatski i srpski – odugovlače kontrolu putovnica, ili pasoša. Na sav glas telefoniraju u neku centralu, prenose joj imena putnika, provjeravaju podatke. Vlak stoji više od pola sata na graničnim prijelazima. Ljeto je nepodnošljivo vruće godine 2010. U većini vagona nema klimatizacijskoga hlađenja. Ne može se dobiti ni čaša vode, bočica soka, šalica kave.

Sramota!

Koliko sam puta nekoć, ne tako davno, prolazio tim putem, zaustavljao se usput. Odlazio i vraćao se ponekad istoga dana. Avionom se stizalo za tili čas na sastanak, raspravu, književnu večer. Toliko vremena nakon sukoba koji se zbio na ovom prostoru moglo bi napokon biti drukčije. Zar i samo putovanje mora sličiti na kaznu?

Ima možda nešto simbolično u tome

Kulturna razmjena pala je na niske grane, osobito posjeti pisaca i „kulturnjaka“ iz jedne sredine u drugu. Institucije nemaju sredstava za pokriće troškova, a i želja za susretima nije se oporavila od rata. Došao sam u srpsku prijestolnicu na poziv Talijanskoga kulturnoga centra i organizacije Confindustria, koja je dovela pedesetak svojih članova u Beograd da ispitaju kakve su mogućnosti za suradnju s Balkanom i okolicom, napose sa Srbijom. Poveli su svoje specijaliste, ekonomiste, novinare. Meni je pripalo da u uvodnom izlaganju oslikam Balkan s njegovim povijesnim osobinama, suvremenim granicama, jučerašnjim i današnjim iskušenjima. Upozorio sam goste na razliku između geografskog ili geopolitičkog pristupa i onog narativnog ili anegdotskog koji se najčešće čuje. Stari je Meternich, vjerojatno u ljutnji, rekao da se Balkan proteže sve do Beča i Münchena. Krleža je s ironijom dodao da na zapadnoj strani počinje ili završava pokraj zagrebačkog hotela Esplanade. Churchill je primijetio da balkanski prostor „proizvodi više historije nego što je može potrošiti“. Od toga viška, dodah, prave se ekscesi.

Naravno, ne samo od toga

Pošao sam odmah, prve večeri, u ljetnu baštu Društva književnika, u Francuskoj ulici broj 7. Bilo je to važno sastajalište pisaca, umjetnika, novinara, mahom lišenih konformizma. Odavno više nije. Nacionalisti su ga uspjeli dobrim dijelom upropastiti. Ne sretoh ovaj put nijednog spisatelja. Šepure se „poslovni ljudi“, bučni i razmetljivi, njihove pratilje s naglašenom šminkom na licu. Restoran je nekoć vodio čuveni Ivo, bivši poslužitelj papinskoga nuncija u Beogradu, pošten i radin čovjek, Dubrovčanin i katolik koji me uvijek pitao što je novo na Kapitolu. Izmišljao sam ponešto da zadovoljim njegovu znatiželju, zaslužio je. U tom se klubu okupljalo društvo od pera s raznih strana. Našlo bi se uz Srbe i pokoji Slovenac ili Makedonac, ponekad i Albanac, dosta Bosanaca, često i Hrvata. Nakon raskida sa Sovjetskim Savezom tu se kovala, za stolom, u razgovorima, opozicija socrealizmu i staljinističkim direktivama u umjetnosti. Koliko sam tu proveo večeri s Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Borislavom Pekićem, Cirilom Zlobecom, sa starim Gustavom Krklecom i tad još mladim Milanom Đurčinovim. Nakon teorijskih rasprava u Institutu za književnost koji je vodio Predrag Palavestra, nalazio bih se sa Svetom Lukićem, Tarasom Kermaunerom i drugim prijateljima, već pokojnim. Informirali smo jedan drugoga o svemu što se zbiva u našem okružju te tako bili „u toku stvari“. Strani su novinari govorili da je to možda najzanimljiviji kutak u evropskoj kulturi.

„Prolaze dani da bi prošli“, pjevala je tu negdje u blizini ljepuškasta crnokosa pjevačica, možda Ciganka. Bila nam je draga, sjela bi u krilo onom tko ju je najljepše pogledao.

Telefon mi je pomogao da nađem neke od preostalih prijatelja, rasutih, nekako osamljenih, odvojenih jednih od drugih. I oni se žale na sličan način kao što to čine i pisci u Zagrebu: knjige izlaze ali ih malo tko čita, nema prave kritike ni publike, mnogo je šunda, osobito političkoga, honorari su mizerni, „inteligencija“ je marginalizirana, njezin utjecaj je zanemariv itd. „Ne možeš napraviti ni pravi skandal“ ako to ne odgovara štampi, žutoj naravno. Nacionalisti su još uvijek prilično glasni ali, kao i u Zagrebu, ne uspijevaju se više nametnuti kao donedavno. Nisu se umorili ali jesu dosadili, čak i sebi samima. Zbog ekonomske krize, koja je prisutna i osjetna kao i u Hrvatskoj, birokracija ne može dovoljno poduprijeti ni one koji su joj najbliži i najposlušniji: „Bara mala, a oko nje mnogo krokodila“, javno kazuje direktor poznatoga festivala. Živimo u vrijeme kad gotovo i nema velikih pisaca ne samo u našoj bivšoj državi. U svijetu caruju knjige koje nastoje zaprepastiti više nego oduševiti. Sve više nasrću, sve manje štite.

Na prvim stranicama dnevnika i tjednika spominju se imena onih kojima se sudi zbog ubojstva, krađe, korupcije, prevare, preprodaje, pronevjere – u pitanju su stotine tisuća ili čak milijuna eura (Srbi kažu „evra“). Ističu se zapanjujuća bogaćenja i uspoređuju s bijedom običnih građana. Ali se, kao i u Hrvatskoj, ne oduzima dobit novim bogatunima. Vlast ih na stanovit način zaštićuje. „Nitko nije toliko okrao domovinu kao rodoljubi“. Privatizacija se i ovdje, kao i u Zagrebu i drugdje, može lijepo označiti riječju koju skovaše Rusi: „prihvatizacija“.

Nezaposlenost je i u Srbiji kao i u Hrvatskoj visoka, pogađa petinu aktivnoga stanovništva. Nezadovoljstvo se izražava privatno i javno, čak i u crkvi. Novine osvuda konstatiraju krađe i javno traže krivce: „Smijenimo ministra – to je spas za kulturu“. „Ono što je ukradeno mora biti oduzeto“. „Prijeti nam grčki sindrom“. Spominje se stalno Haag, Evropska unija, NATO, s raznim primislima i opaskama. Vode se procesi, ali obično sa zakašnjenjem i, reklo bi se, s manjim ili većim otporom. Priznaju se očevidni zločini (na primjer onaj u Srebrenici), ali im se nastoji umanjiti značaj, ili barem brojka. Spominju se ubojstva, ne samo ona koja su učinili drugi „nama“ nego i ona koja „naši“ učiniše drugima, ali se i tu ne vodi mnogo računa o razmjerima. Riječi „ostavka“, „prekršajni postupci“, „sudska istraga“, „sporost pravde“, koje slušamo i u Hrvatskoj, imaju bliska značenja ili se dopunjuju. Pristranost je nemoguće posve isključiti na prostoru cijele „regije“, kako sad zovemo bivšu Jugoslaviju.

U Ninu, koji sam upravo otvorio, može se pročitati da Hrvati zarađuju dva puta više nego Srbi, ali da Srbi malo manje plaćaju živežne namirnice od Hrvata. Upućeni mi kažu da su izjave predstavnika vlasti o „izlasku Srbije iz recesije“ obična ujdurma. Unatoč nacionalističkoj kampanji protiv Tita, i ovdje se, kao i u Hrvatskoj, sve češće čuje:

„Pod Titom se živelo bolje“

A kako će nam, i ovdje i tamo, biti u vremenu koje nadolazi? Pustimo sad to.

Unatoč mnogim, očitim analogijama, srpsku situaciju more i posebni problemi. Prije svega Kosovo, koje je prošlost utkala u mit a povijest uvela u nacionalni imaginarij. Teško je zamisliti kako bi se ta pokrajina, s tolikom većinom albanskoga pučanstva, ponovo mogla pripojiti Srbiji, nakon svega što se dogodilo. To je, po svemu sudeći, jasno prosvijećenom dijelu političke hijerarhije, koju sputava otpor i pritisak što dolaze sa strane i iznutra. I u Sandžaku se čuju glasovi o stanovitoj autonomiji tamošnjih muslimana – Bošnjaka, i to također podiže temperaturu. Odvajanje Crne Gore još nije preboljeno na svim razinama srpskoga društva ni dijela crnogorskoga. Fašistoidni nostalgičari neumorno traže grob Draže Mihailovića kako bi ga pretvorili u hodočašće. I tu su uočljive analogije u istupima hrvatske i srpske nacionalističke desnice – grade budućnost (ako uopće nešto „grade“) više na prošlosti nego na sadašnjosti, i to ne na boljem dijelu prošlosti nego najgorem.

Srbi su brojniji od Hrvata tako da se u prosjeku susreće više opozicionara, posebice mlađih. Sretoh neke od anarhista koje sam nedavno branio, kad su napali grčku ambasadu u Beogradu. Razni susreti s osobama koje prije nisam poznavao ostavili su mi dojam stanovite otvorenosti: dobro je došao onaj tko dolazi iz Zagreba s dobrom namjerom. U samu centru Beograda, na prometnom mjestu kraj poznatoga hotela Majestic i kavane Ruski car, na otmjenoj prodavaonici spazih golemu crvenu ploču od stakla, sa srpom i čekićem u sredini. Vjerujem da bi je u Zagrebu netko – znamo tko – brzo razbio. Ali i Zagreb je obranio ime Trga Žrtava fašizma i Trg Maršala Tita, unatoč svemu. Mnogo je analogija koje susrećemo, a i razlike nisu rijetke.

I ovdje se građani starije dobi žale da „nema više nekadašnjega Beograda“ te, kao i u Zagrebu, umiju izustiti pokoju težu riječ u vezi s došljacima. Možda i mi sami nismo više stari Zagrepčani ili stari Beograđani, nakon svega što nam se prelomilo preko leđa. Djeca došljaka bit će, nadajmo se, drukčiji građani, možda bolji od svojih roditelja. Možemo se ponadati da barem neće međusobno ratovati.

Strah od toga da bi Srbi htjeli i mogli ponovo nametnuti Jugoslaviju posve je neutemeljen. Te tlapnje izmišljaju nacionalizmi kako bi stekli podršku okoline, njezina najgorega dijela. Nikog ozbiljnog nisam sreo u Beogradu kome bi to „uskrsnuće“ i na um palo. Misao o trećoj ili četvrtoj Jugoslaviji, nakon svega što se dogodilo, postala je neprihvatljiva ili iluzorna. Bit ćemo možda, tko zna kad, u Evropi jedni pokraj drugih, bez putovnica i „vlakova bez voznoga reda“. Danas je realno misliti o državama srodnih naroda, koji međusobno saobraćaju na civiliziran, otvoren i plodotvoran način te tako pomažu jedni drugima da se oslobode izolacije, provincijalnosti, primitivizma.

Ove redove potpisuje jedan od osnivača nekadašnjega UJDI (Udružene jugoslavenske demokratske inicijative) – jedan od autora programa koji je omogućavao različita opredjeljenja, među kojima i mirni razlaz i razgraničenje nacija i republika koje to žele. Sličnosti položaja u kojem se danas nalazimo odaju, uz ostalo, da je bilo moguće „na putu prema samostalnosti“ proći bez desetaka tisuća mučki ubijenih, stotina tisuća okrutno raseljenih i možda više milijuna ranjenoga duha ili tijela. Ako istinska demokracija jamči pravo na različito mišljenje, jesu li krivi oni koji su od početka, na taj način, „različito mislili“ od kojekakvih vladara? Oni koji nisu željeli zauzeti vlast nego samo izbjeći tragediju.

Još nije lako o tome govoriti na kritičan način: kritika se smješta između izdaje i uvrede. Kritička riječ o svojoj sredini je izdaja, o tuđoj uvreda. U tome procjepu, sve užem, gubi se istinska kritičnost. Zajedno s njom i pravo na razliku.

Vraćam se vlakom u Zagreb. Ovaj put vožnja traje malo manje od devet sati. Gotovo nevjerojatno! Kao da to netko čini iz inata. Opet mi se priviđaju simboli. Do mene je suputnik, naš Srbin iz Krajine koji treći put putuje u svoj rodni kraj ne bi li povratio kuću koja je bila opljačkana i zapaljena nakon operacije Oluja. Nije ratovao, kaže, samo se povlačio. Sad stanuje kod rodbine, u predgrađu Beograda. „Volim Beograd, ali kuću u njemu ne mogu više zaraditi“. Nada se da će u ovom trećem povratku dobiti ono što već godinama traži. Pribojava se da ga administracije opet ne odbiju ili obmanu.

„Ostario sam bez krova nad glavom“

Na povijesnu scenu dolazi naraštaj kojem će pamćenje biti manje opterećeno nego što je bilo u naših predaka i vršnjaka. U posljednjem Balkanskom i Drugom svjetskom ratu upravo je pamćenje bilo jednim od poticaja, možda najdubljih i najtežih. Valja ga osloboditi nepotrebnog i štetnog što u sebi nosi da bismo tako oslobodili sebe same. Učinilo mi se na ovom putu da je danas više onih koji su skloni takvu stavu nego što ih je bilo prije nekoliko godina. Možda nas još nije dovoljno ili smo pak nedovoljno moćni.

Pritom ne mislim samo na pisce.

Danas, 24.07.2010.

Peščanik.net, 24.07.2010.

Leave a Reply