De Gaulle – Tito – Mihailović

De Gaulle – Tito – Mihailović

Povijest i mit

Nacionalna svijest teško izlazi na kraj s mitovima koje joj suprotstavlja ili nameće nacionalizam. Kritička povijest, osobito u malih naroda, često je osuđena na poraz ili na izgnanstvo. Srpska historiografija pokušavala je odavno već prikazati četništvo kao nacionalni i oslobodilački pokret. Nedavno je ono priznato čak kao oblik antifašizma. Javno mnijenje je u takvim prilikama izloženo obmanama, ponekad ih samo proizvodi ili podržava.

Duh kojem se priviđalo mitsko “događanje naroda”, posijao je, već prije nego što je izišao iz boce, mnoštvo neistina. Među njima je i odnos generala de Gaullea spram Draže Mihailovića. Na početku devedesetih godina prikupio sam i objavio dio podataka u vezi s tim. U međuvremenu sam ih uspio ih dopuniti. U Institutu Charles de Gaulle u Parizu, pružila mi se prilika da ih provjerim. Uoči raspada Jugoslavije, ambasador Ivo Vejvoda izvukao je iz Arhiva Centralnog komiteta Saveza komunista dokumente koji su mi omogućili da ih proširim. Nekoliko pokušaja da ovaj ogled štampam u Beogradu propalo je – najprije u NIN-u, zatim u još nekim glasilima, časopisima. U ratnim prilikama nisam želio da postane dijelom antisrpske propagande, tako da ga u ovom obliku nisam nudio u Hrvatskoj. Izišao je u mojoj knjizi “Svijet ex” u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Ljubljansko “Delo” i beogradski opozicijski list “Danas” prenijeli su nekoliko ulomaka. Ostao je do danas nedostupan čitateljima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

* * *

Često se tvrdilo da su Draža Mihailović i Charles de Gaulle bili u istoj klasi (“promociji”) francuske vojne akademije u Saint-Cyru. Ta je priča kolala u foajeima Ministarstva vanjskih poslova na Quai d’Orsayu, po ambasadama u Parizu i Beogradu, vukla se u novinama i razgovorima. Izgledala je vjerojatna. Malo je kome padalo na um da je pokuša provjeriti. Nitko to nije ni tražio.

Istina je, međutim, drukčija. Draža Mihailović i Charles de Gaulle nisu bili zajedno u vojnoj akademiji. Nisu se osobno poznavali. Nikad se nisu ni susreli. Pogledao sam popise pitomaca Saint-Cyra – Mihailovićeva imena nema na njima, ni prije ni poslije de Gaulleove klase. Arhivi bilježe da je major Mihailović bio 1930. godine na šestomjesečnom artiljerijskom tečaju u Francuskoj – a u de Gaulleovu dosjeu stoji da je u to doba bio na Bliskom istoku, u Libanonu i Siriji.

Nakon Apela upućenog iz Londona francuskoj naciji 18. juna 1940. godine, Slobodna Francuska (La France libre), kojoj je stao na čelo dotad malo poznati general de Gaulle, bila je nalik vladi u izbjeglištvu. Jugoslavenska vlada koja je izbjegla u Englesku 1941. godine zajedno s kraljem Petrom II Karađorđevićem, imala je sličan položaj. U njoj će postati središnjom figurom Slobodan Jovanović, intelektualac široke kulture i vrstan esejist, poznavalac francuske civilizacije i jezika. Nedostatak političkog iskustva uspijevao je nadomjestiti erudicijom. Premda je bio član jugoslavenske vlade, jugoslavenstvo mu nije bilo slabost – član “Srpskoga kluba” pokušavao ga je nadomjestiti liberalnim srpstvom i u tome donekle uspijevao. Susretao se s izbjeglim Francuzima i pridobivao njihove simpatije. Njegovi su sudovi, izrečeni na otmjen način, prihvaćani u krugovima s kojima je bio u doticaju. London je u tom času prijestolnica Evrope koja se bori protiv nacizma.

Gotovo sve informacije koje su dolazile od Jugoslavenske vlade primane su u krugu Slobodne Francuske s povjerenjem koje je pothranjivao, uz ostalo, zajednički položaj. To je jedan od razloga što su francuski predstavnici, napose sam general de Gaulle, prihvaćali – bez rezerve kakvu će pokazati Englezi – sve što se ticalo pukovnika Draže Mihailovića, unaprijeđena u čin generala te imenovana ministrom Jugoslavenske vlade u inozemstvu i komandantom vojnih snaga u okupiranoj zemlji.

Sukob između partizanskog i četničkog pokreta 1941. godine nije imao nikakva odjeka u Zapadnoj Evropi, zaokupljenoj vlastitim teškoćama. Vijesti iz balkanskih gudura teško su se probijale do evropskih palača. U samoj Francuskoj, pregaženoj i poniženoj u tzv. “čudnom ratu” (drôle de guerre), čak su i komunisti, sve do kraja 1942, veličali primjer “smionoga srpskog generala Mihailovića”. Tradicionalne simpatije prema Srbiji krijepile su taj stav.

Pritiješnjeni okolnostima u kojima su djelovali na početku rata, Tito i njegov štab nisu mogli učiniti ništa da se takve ocjene opovrgnu. Englezi su pokušavali, u pregovorima sa sovjetskim ambasadorom Majskim u Londonu i Višinskim u Kujbiševu, privoljeti Ruse da utječu na rukovodstvo partizanskog pokreta kako bi prihvatilo Dražu Mihailovića kao zajedničkoga vojnog komandanta otpora u Jugoslaviji. Anthony Eden i Winston Churchill službeno su priznali partizanski pokret tek u drugoj polovici 1943. godine, na temelju izvještaja oficira britanske vojne misije (u kojoj je bio i Churchillov sin Randolph). Britanski je premijer okrenuo leđa Mihailoviću i ponizio ga, prisilivši jugoslavensku vladu u izbjeglištvu da ga opozove. Engleska obavještajna služba (u kojoj se našao i poneki komunist) bila je dobro informirana i djelotvorna: svjedoci su vidjeli četničke vojvode zajedno sa oficirima Mussolinijeve vojske, ponegdje i Wehrmachta. Potvrdili su da četnici, s oružjem koje su dobili od okupatora, sudjeluju u ofenzivama protiv partizana.

U veljači 1943, general de Gaulle je, usprkos svemu, odlikovao Dražu Mihailovića ordenom “Francuskih slobodnih snaga” (FFL). Istaknuo je primjer “legendarnog heroja, simbola najčišćeg rodoljublja i najvećih jugoslavenskih vojnih vrlina, generala koji se uz podršku rodoljuba ne prestaje boriti na zaposjednutom nacionalnom teritoriju, gdje stalno ometa (harcele) okupatorsku vojsku pripremajući konačni napad koji će voditi oslobođenju domovine i cijeloga svijeta, zajedno s onima koji nisu nikad prihvatili potčinjavanje jedne velike zemlje brutalnom osvajaču”. To obrazloženje odlikovanja (“citation”, prema francuskoj terminologiji) dugujem radovima profesora Stevana K. Pavlovića sa Sveučilišta na Southamptonu. Suradnici Instituta Charles de Gaulle u Parizu nisu uspjeli naći tu “citaciju” među aktima Slobodne Francuske koji su službeno potvrđeni poslije rata. Po tome bi se moglo zaključiti da je završila među odlukama koje komisije za odlikovanja nisu prihvatile. (Tu pretpostavku iznosim s rezervom.) Maurice Couve de Murville, ministar vanjskih poslova u de Gaulleovoj vladi, kojeg sam zamolio da potvrdi je li tekst napisao sam general (što se, sudeći po stilu, čini vjerojatnim), izjavio je diplomatski da je to “vjerojatno ali ne i očito”. Slično sam mišljenje čuo i od Bernarda Tricota, dugogodišnjega suradnika generala de Gaullea i jednoga od voditelja spomenutoga Instituta. U svojim Ratnim memoarima sam je de Gaulle zapisao: “Dodijelio sam Mihailoviću ratni križ u veljači 1944. godine” (sic! posrijedi je greška koju bi valjalo ispraviti: bilo je to godinu dana ranije); “dao sam javno saopćenje u vezi s tim kako bih ga (Mihailovića) ohrabrio u trenutku kad mu je tlo izmicalo pod nogama” (tom II, str. 203). Staljin je, navodno, zamjerio de Gaulleu što je odlikovao Mihailovića, premda je, sudeći po najnovijim podacima, sve do Teheranske konferencije i sam održavao stanovite veze s njegovim štabom, posredstvom Dragiše Vasića, pisca i Krležina prijatelja iz mladosti, kojega su ustaše ustrijelili pred kraj rata na putu prema Bleiburgu.

Prema Đilasovu svjedočenju u knjizi Revolutionary War, Tito se nakon sukoba između četnika i partizana, nastojao sporazumjeti s Mihailovićem kako bi se ublažio ili zaustavio nacionalni i vjerski rat, vodeći računa o želji Moskve da se ne kompliciraju njezini odnosi sa zapadnim saveznicima: “Tito je nudio Draži komandu nad udruženim snagama za Srbiju i, možda, za Bosnu, ali ne vjerujem da se to odnosilo na celu Jugoslaviju, budući da su četnici bili izrazito nacionalistički pokret” (odlomak iz navedene Đilasove knjige, navodim prema “Borbi” od 12. VII 1990). Sovjetska vojna misija doći će u partizanski vojni štab godinu dana poslije engleske. Titu je to zapravo odgovaralo – bio je samostalniji.

Nakon neuspješnog pokušaja da se obračuna s partizanima, te osobito represalija koje su izvršile nacističke trupe nad civilnim stanovništvom u Srbiji 1941. godine, Mihailović se odlučio na sporazum s okupatorom o uzajamnom nenapadanju. Nastojao je dobiti na vremenu i sačuvati snage. Takav bi se čin, na početku, mogao shvatiti kao neka vrsta taktike – i partizani će doći u iskušenje da sklope sličan dogovor u trenutku krajnje iscrpljenosti 1943. godine. To se moglo pravdati i tragičnim stanjem u zemlji, golemoj njemačkoj premoći kao i željom da se olakša položaj srpskoga naroda, izloženoga najvećim stradanjima. Četnički pokret, međutim, nije samo prekinuo svaku suradnju s partizanima: započeo je napade na njih, potpomognut oružjem i opskrbom koje su mu stavili na raspolaganje najprije Talijani, a zatim, napose u četvrtoj i petoj ofenzivi, i Nijemci. Atentizam se tako pretvorio u kolaboraciju. Komunisti, protivnici poretka koji je vladao u predratnoj jugoslavenskoj kraljevini, bili su za Mihailovića i vladu u Londonu veći neprijatelji nego strani okupatori. Time je narušena jedna od osnovnih normi savezništva u Drugom svjetskom ratu, koju je Churchill proklamirao neposredno nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez i koju su prihvatile sve savezničke sile, među njima i Slobodna Francuska. (I sam de Gaulle je za rata posjetio Moskvu.)

Četničke su jedinice provodile u dijelovima Jugoslavije akcije “odmazde” nad civilnim stanovništvom, manjih razmjera od onih ustaških ali također krvave (pokolj muslimana u istočnoj Bosni, uz “krvavu Drinu”, paljenje hrvatskih sela po Lici i Dalmaciji, represalije u zauzetim područjima). Isključujući nacionalističke izmišljotine o zajedničkom školovanju i prijateljstvu iz mladosti, valja potražiti stvarne razloge de Gaulleove naklonosti Mihailoviću, čije će posljedice biti prisutne u potonjem razdoblju. Charles de Gaulle je na početku svoje karijere, u “velikom ratu” (tako Francuzi zovu Prvi svjetski rat), stekao predodžbu o srpskom vojniku kao hrabrom i vjernom savezniku Francuske, spremnom na sva odricanja i žrtve. Tu su naklonost dijelili mnogi francuski rodoljubi prije i poslije Drugoga svjetskog rata. Ona će se kasnije mijenjati da bi, u posljednjem balkanskom ratu, potamnjela.

Mitterrand je sačuvao svoju simpatiju prema Srbiji ne odričući se nje čak i kad su mu pruženi dokazi o zločinima u Vukovaru, bombardiranju Dubrovnika, nemilosrdnoj opsadi Sarajeva. Nakon masakra u Srebrenici i, osobito, poniženja kojem su Mladić i Karadžić javno izložili francuske zarobljenike pokraj Pala, to više nije bilo moguće. Predsjednik Jacques Chirac, golist u svojoj mladosti, i socijalistički premijer Lionel Jospin osudit će srpsku politiku, ne obazirući se više na nekadašnje veze i tradicije. Francuska glasila, napose “Le Monde” koji u stanovitoj mjeri izražava stavove javnosti, pooštrila su do krajnjih razmjera svoj odnos prema Srbiji. I srpska su glasila gledala/vidjela francuskoga ministra Kouchnera, postavljenog od Ujedinjenih nacija za upravitelja na Kosovu, kao na turskog pašu. Na procesu u Haagu, Milošević je pokušao ublažiti svjedočenje generala Morilliona u vezi sa Srebrenicom, podsjećajući ga na nekadašnje prijateljstvo dvaju naroda – francuski general hladno je odgovorio da mu nije nepoznat kalemegdanski zapis “Volimo Francusku.” ali da ne kani mijenjati optužbu. De Gaulleov primjer je gotovo zaboravljen. U međuvremenu se i sam golizam promijenio. Je li išta ostalo od tradicionalnog prijateljstva, osim uspomene?

Potkraj Drugoga svjetskog rata, prosrpski stav Francuske teško se mirio sa svjedočenjima koja su dolazila s Balkana i optuživala Dražu Mihailovića za izdaju. Najuža okolina predsjednika de Gaullea zanemarivala je osude koje su cjelokupni četnički pokret proglašavale fašističkim i zločinačkim, a da pritom nisu uvažavali i činjenicu da su pojedini njegovi pripadnici potražili u tome pokretu spas iz pogibeljne situacije. (Slične su osude, uostalom, pogađale i dio Hrvata mobiliziranih u domobranskoj vojsci, kojima je ustaštvo bilo strano, kao i Slovenaca u “Beloj gardi”.) Mihailovićev položaj u okupiranoj zemlji, onakav kakav je bio predočen 1941. i 1942. godine pružao je pokretaču Slobodne Francuske primjer posve različit od Pétainovog: de Gaulleu je takav primjer bio potreban. Stav prema Mihailoviću zauzeo je na početku rata, kad još nije bilo riječi o “četničkoj izdaji”. Po svom običaju i karakteru, nije bio sklon odstupati od svojih stavova (upamćene su Churchillove cinične opaske o generalovom svojeglavosti: “spoj Jeanne d’Arc i Napoleona”). Tito i njegovi drugovi neće to lako oprostiti de Gaulleu. De Gaulle neće prihvatiti razloge komunističkog procesa koji je osudio na smrt srpskoga oficira, sklonoga nacionalizmu – ni sam nije bio posve lišen ideje o veličini nacije. Ta drama ima svoj zaplet i rasplet, u kojima je pojedine scene režirala sama povijest.

Odnosi između Charlesa de Gaullea i Josipa Broza Tita utjecali su na odnose između Francuske i Jugoslavije. Obojica su vodili vanjsku politiku zemalja kojima su bili na čelu, posvećujući joj ponekad više brige nego unutarnjoj. Moguće je i u tome, unatoč razlikama, uočiti stanovite analogije: de Gaulleovi napori da saveznici priznaju Slobodnu Francusku za vrijeme rata i Titovo nastojanje da partizanski pokret stekne međunarodno priznanje; de Gaulleovo opredjeljenje za dekolonizaciju u poratnom razdoblju i Titovo povezivanje s nesvrstanim zemljama “trećega svijeta”; de Gaulleovo izdvajanje Francuske iz Atlantskoga pakta i Titov prekid sa Sovjetskim savezom. I jedan i drugi suočili su se s okupacijom vlastite zemlje, organizirali otpor, predvodili snage koje su se odupirale osvajaču, tražili podršku u svijetu.

Posrijedi su također bitne razlike među njima, povezane s uvjetima u kojima su se formirali i djelovali: De Gaulleovi konzervativni uzori, katolički odgoj, morasovski nacionalizam na početku karijere; Titovo seljačko porijeklo, radnička i sindikalistička iskustva iz mladosti, opredjeljenje za boljševizam koji je, u vrijeme njegove afirmacije, već bio staljiniziran. Prvi je vojnik po profesiji, drugi profesionalni revolucionar.

Uvjeti u kojima su djelovali bili su istodobni različiti i slični: službena jugoslavenska vlada bila je u izbjeglištvu – dok je francuska vlada ostala u okupiranoj zemlji, u Vichy-u; prva nije prihvaćala Tita, druga nije priznavala de Gaullea; general je okupljao snage otpora u Engleskoj i kolonijama koje su bile odsječene od francuske metropole – budući je maršal digao ustanak na prostoru Jugoslavije koji je bio podijeljen i zaposjednut; de Gaulle je nailazio na prepreke u francuskom pokretu Otpora (sukob s generalom Giraudom, nesporazumi s komunistima) – Tito se sukobio s četničkim pokretom Draže Mihailovića.

Pokreti kojima su bili na čelu u mnogo čemu su se razlikovali. Evropa poznaje, s jedne strane, pasivni i intelektualni otpor, s druge onaj aktivni i oružani. U Francuskoj se, sve do 1943. godine, pretežno očitovao prvi; na prostorima Jugoslavije od samoga početka prednjačio je drugi. Razlike u stavovima dvojice državnika proizlazile su i iz same prirode otpora koji su poveli i predvodili. Represalije nad civilnim stanovništvom u jednoj i drugoj zemlji ne mogu se usporediti – nacisti su drukčije gledali na romanske i na slavenske narode. Odnosi između De Gaullea i Tita poslije Drugoga svjetskog rata obilježeni su iskustvima iz ratnoga razdoblja.

U proljeće 1944 godine, Titov izaslanik Vladimir Velebit zaustavio se, na putu za London, u Alžiru gdje se nalazila saveznička komanda za Sredozemlje. Tu se sastao sa sudionicima francuskog Otpora, bliskima generalu de Gaulleu. Opisao je to u svojoj knjizi “Sećanja” (str. 199-201, izd. Zagreb 1983) i u pismu kojim je odgovorio na pitanja koja sam mu postavio (navodim odlomak iz toga pisma, datiranog 30. VII 1988): “Za vreme mog boravka u Alžiru posetio me Couve de Murville. Želio se informirati o situaciji u Jugoslaviji. Potražio me i gospodin d’Astier de la Vigerie, koji me pozvao u svoju kuću gde je bilo okupljeno 6-7 lica, od kojih su neki bili članovi Francuskog Komiteta Nacionalnog Oslobođenja (Comité français de libération nationale) ili bliski njemu. Oni su me skoro celu noć zadržali u razgovoru. Interesirali su se prvenstveno za našu politiku, vojnu organizaciju i borbena iskustva. Mislim da je tada de Gaulle bio u Alžiru, ali me nije htio primiti. Tada niko nije pokrenuo pitanje slanja francuske vojne misije u Jugoslaviju. Da su to pitanje postavili, ja bih takav predlog prihvatio makar i bez ovlaštenja pretpostavljenih. Nama je tada bilo stalo da što veći broj predstavnika Zapada (bez obzira da li su to bile priznate vlade ili jedan nepriznati komitet) dođu u Jugoslaviju i da se na licu mesta uvere koje se snage tamo bore sa trupama osovine i kvislinzima. Kad sam 1. maja 1944. došao u London, nastojao sam da stupim u kontakt i sa predstavnicima savezničkih zemalja. Primili su me Eisenhower, Beneš i neki drugi, a od Francuza general Konig. Na njegov zahtjev održao sam jednoj grupi francuskih oficira predavanje o vojnoj situaciji u Jugoslaviji. Ni u Londonu me de Gaulle nije htio primiti. Niko mi nije predložio slanje vojne misije u Jugoslaviju. To pitanje je, po mom sećanju, pokrenuto tek u jesen 1944. Kad je naša vojna misija djelovala u Francuskoj.” (Opaska: autor pisma služi se naizmjence ekavštinom i ijekavštinom; pisac ovoga ogleda nije ništa mijenjao u njegovu tekstu.) Valja usput primijetiti da je Tito izabrao za svoga izaslanika potomka ugledne srpske obitelji iz Zagreba: je li možda imao već tad na umu da će takav izbor odgovarati saveznicima, napose Francuzima?

General de Gaulle je u aprilu 1944. bio u sjevernoj Africi. Iz Alžira je otputovao za London 3. juna 1944, na Churchillov poziv, nakon što je Francuski Komitet Nacionalnog Oslobođenja napokon pretvoren u Privremenu Vladu Francuske Republike (Gouvernement provisoire de la République française). Velebit je napustio englesku prijestolnicu već 24. maja, tako da ga general nije mogao primiti sve da je htio. Najvjerojatnije nije ni želio. To je razdoblje obilježeno de Gaulleovim naporima da saveznici, uoči iskrcavanja u Normandiji, daju Francuskoj mjesto koje je smatrao da joj priliči. Pretpostavke o otvaranju fronte na Balkanu (koje je general ranije uzimao u obzir pomišljajući vjerojatno i na Mihailovićevo angažiranje u borbenim operacijama) postale su u međuvremenu bespredmetne. Francuska vojna misija, koju je Draža Mihailović želio imati uza se, kao što je imao britansku, nije uspjela ni krenuti prema četničkom štabu: “Oficiri koje sam mu (Mihailoviću) nastojao poslati najprije iz Tunisa zatim i Italije, nikad nisu uspjeli stići do njega. Što se pak tiče Tita, od njega nam nije došao ni u jednom času ni najmanji mig” (Ratni memoari, tom II, str. 203). Veze između Slobodne Francuske i jugoslavenskih partizana nije bilo lako uspostaviti, ako se čak i željelo. Nema pismenih potvrda o tome da je možda engleska misija u Titovom štabu, uviđajući goleme tehničke teškoće spuštanja padobranom oficira za vezu na nesigurne prostore, odlučila da ne proslijedi takav prijedlog predstavnicima Slobodne Francuske. Je li prijedloga uopće bilo, nakon de Gaulleova odlikovanja Draži Mihailoviću, u uvjetima gerilskoga ratovanja u kojima se mislilo na preče stvari? U izvještajima članova britanske misije nisam uspio naći nikakav zapis u vezi s tim. Sir Fitzroy Maclean ničeg se sličnog ne sjeća.

U međuvremenu, završen je Drugi svjetski rat i nastupilo poraće ispunjeno neizvjesnostima i teškoćama. Prema zapisima koji su dodani trećem tomu Ratnih memoara (Le Salut), general de Gaulle je, prilikom susreta s talijanskim premijerom Giuseppeom Saragatom (1945), dao na znanje svome sugovorniku, da u talijansko-jugoslavenskom sporu oko granica u Istri može računati na podršku Francuske: “Italija doista mora biti zabrinuta pritiskom koji vrše Slaveni na Jadranu; ona može u tom pogledu naići na razumijevanje (trouver audience) u Francuskoj” (str. 544). Jugoslaveni su u to vrijeme bili vrlo osjetljivi na to pitanje, i rukovodstvo i narod, napose Hrvati i Slovenci.

U prvim poratnim godinama, i de Gaulle i Tito imali su mnogo prečih problema nego da se bave jedan drugim. De Gaulle je već na početku 1946. godine najavio svoje povlačenje, suočen s povratkom “isključivog režima partija” (un régime exsclusif des partis). Tito je zasnovao jednopartijski režim po sovjetskom uzoru. Kad je 10. juna 1946. godine Draža Mihailović osuđen na smrt, general de Gaulle nije više bio na vlasti. Pop Momčilo Đujić, četnički nadvojvoda, tvrdi da je u to doba bio u prepisci s de Gaulleom te spominje generalovu intervenciju prilikom Mihailovićeva procesa (u intervjuu danom tjedniku NIN, 13. VII 1990). Nisam našao nikakvu potvrdu za to na francuskoj strani, ni u Institutu Charles de Gaulle ni u dostupnim arhivima Quai d’Orsaya. De Gaulle je imao svoj stil u ponašanju i držao do njega: kad su pjesnici Eluard i Aragon, obojica komunisti, tražili od njega da pomiluje pisca Roberta Brasillacha, koji je na smrt osuđen zbog intelektualne kolaboracije, odbio je njihovu molbu. Teško je zamisliti da bi sam molio komuniste u drugoj zemlji.

U ljeto 1945. godine nova jugoslavenska vlada šalje u Pariz za ambasadora Marka Ristića, jednog od predvodnika nadrealizma u međuratnoj književnosti, koji je krajem tridesetih godina oštro napadnut u sukobu na jugoslavenskoj ljevici kao “trockist” i “buržuj” (apostrofiran je čak i u jednom od Titovih članaka u “Proleteru” – potpisanom inicijalom “T”). Takav je izbor, u vrijeme kad staljinizam zahvaća Istočnu Evropu, mogao izgledati izazovnim. Posrijedi je jedan od onih poteza kojima je Tito umio iznenaditi. Vjerojatno nije slučajno ni to što je i ovaj put, s obzirom na tradicionalne francusko-srpske veze, za ambasadora izabran potomak ugledne srbijanske obitelji, diplomatske i državničke: Ristićev djed Jovan bio je, ako se ne varam, prvi poslanik Srbije u Istanbulu. Doduše, sam Marko Ristić nije bio voljen u beogradskoj čaršiji zbog svoje nepomirljivosti prema četništvu i kolaboraciji. U svijetu je, međutim, ostavljao dojam čovjeka kulture i gospodstvenosti, rijetke u tome vremenu: “Učinio nam se odmah izvanrednim (exquis). Čudesno upućenim u našu književnost, kadrim da svojom dijalektikom, a ponekad i nestašlukom, predoči mučne probleme koje je postavljala tadašnja jugoslavenska politika” – tako svjedoči Jacques Dumaine u svojoj kronici događaja u Ministarstvu vanjskih poslova naslovljenoj: Quai d’Orsay, 1945-1951, str. 567 (izd. Julliard).

Posljedice rata nisu uklonjene za diplomatskim stolom. Odnosi de Gaulle-Tito nisu se promijenili. Jugoslavenski su komunisti rado isticali da ‘naša’ narodno-oslobodilačka borba nema premca u Drugom svjetskom ratu. Njihovo je držanje u susretima s drugim sličnim pokretima bilo gordo, ponekad i arogantno. Godine 1947, održan je u Poljskoj, u banjskom gradiću Szklarska Poremba, tajni sastanak tek osnovanog “Informativnog biroa” (Kominforma). Staljin je povjerio Ždanovu da organizira skup koji će osuditi francuske i talijanske komuniste, njihove greške u i poslijeratnima parlamentarnim nagodbama. Jugoslavenskoj partiji, koju predstavljaju na tom sastanku Milovan Đilas i Edvard Kardelj, povjerena je uloga primjerena njezinu udjelu u borbi protiv fašizma i pravovjernosti koju je u tom času iskazivala. Kardelju je pripalo da se obračuna s Talijanima (na sastanku su bili prisutni poznati talijanski rukovodioci Luigi Longo i Eugenio Reale), a Đilasu s Francuzima (njihovu su delegaciju predvodili Jacques Duclos i Etienne Fajon). Tom je prigodom Milovan Đilas, tada još u vrhu jugoslavenske partijske hijerarhije, izgovorio optužbe koje su vjerojatno, prije ili poslije, došle do ušiju generala de Gaullea i koje će utjecati na njegov stav prema Titu u toku pedesetih i šezdesetih godina: “Ovde se radi o partijskim rukovodstvima onih zemalja čije su reakcionarne vladajuće klike već bacile svoje narode pod noge američkih imperijalista” – govori Đilas. “Ja pri tom mislim na Komunističku partiju Francuske i Komunističku partiju Italije. U vreme rata Komunistička partija Francuske pravila je razne blokove i to ne na bazi oružane borbe protiv okupatora i višista, nego na bazi neke neodređene nacionalne solidarnosti, na bazi ‘političkog’ otpora Nijemcima, na bazi podizanja ustanka ‘kad za to sazru uslovi’… Tako je došlo do toga da je, na primer, Bidault isturen na položaj Predsednika komiteta otpora, da je veličan francuski Draža Mihailović – general de Gaulle itd… Drug Thorez je u julu mjesecu ove godine, kritizirajući de Gaullea, ipak otvoreno podvukao njegove zasluge iz rata. Zašto? De Gaulle nema nikakvih zasluga za oslobodilačku borbu francuskog naroda. On je počeo političku karijeru kao Churchillov agent (sic!); u ratu je stvarao s agentima Intelligence servicea grupe koje su ometale aktivnost grupa FTPF. Kakva je razlika između njega, Draže Mihailovića i Andersa?

Nikakva. Ako se francuski drugovi nisu snašli ranije, zašto oni sada ne kažu narodu istinu o de Gaulleovoj ulozi u ratu, zašto prave od njega nacionalnog heroja”. (Dokument u kojem se nalazi ovaj navod ležao je u zapećku Arhiva CKJ i, koliko mi je poznato, nikad nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji. Uoči novoga rata na Balkanu, nedugo prije svoje smrti, izvukao ga je iz zaborava i predao mi ga pokojni Ivo Vejvoda, bivši ambasador Jugoslavije u Parizu.)

Godinu dana kasnije Kominform (Informbiro) napast će KPJ i Tita, žešće i otvorenije nego na prethodnom sastanku talijansku i francusku partiju. Položaj Jugoslavije u svijetu naglo će se promijeniti nakon raskida sa Sovjetskim Savezom. Odlučnost s kojom su se Tito i njegovi suradnici oduprli Staljinu dočekana je u Francuskoj s izrazima simpatije, napose među sudionicima Pokreta otpora raznih opredjeljenja, pa i samih golista. U svojoj podršci “titoizmu”, dio inteligencije iskazivao je odbojnost prema staljinizmu. Borac u internacionalnim brigadama u Španjolskoj, sudionik pokreta Otpora, historičar umjetnosti i pisac Jean Cassou posjetio je među prvima Jugoslaviju i izjavio u Sarajevu: “Tito predstavlja trenutak savjesti čovječanstva”. Njegov je glas odjeknuo u Parizu. Jugoslavensku ambasadu u francuskoj prijestolnici prestaju posjećivati prosovjetski pjesnici Aragon i Eluard, također sudionici Otpora. Publicisti komunističkih glasila L’HumanitéiLes lettres Françaises osuđuju titoističku “izdaju”. Podršku Jugoslaviji izražavaju, međutim, mnoge značajne ličnosti kulturnog i političkog života, kao što su René Cassin, Louis Martin-Chauffier, André Chamson, Vercors, Pierre Emmanuel, Claude Aveline, Claude Bourdet, Léo Hamon, Agnes Imbert, Emmanuel Mounier, Jean-Marie Domenach, pa čak i Sartre koji se povremeno približavao Sovjetima i udaljavao od njih. Francuski publicist Louis Dalmas objavljuje 1950. godine knjigu Jugoslavenski komunizam nakon raskida s Moskvom (izd. Terre des Hommes), s predgovorom Jean-Paula Sartrea (Faux savants ou faux lievres?). “Titoizam ima za nas osobitu važnost – piše autor predgovora -zato što vodi prema subjektivitetu; taj se subjektivitet ne očituje kao formalni ideal, njega proizvodi efikasna i konkretna stvarnost, koja polazi od objektivizma slijedeći samo kretanje povijesti” (str. XII). Louis Dalmas bilježi u spomenutoj knjizi razgovor koji je vodio s Titom 1949. godine, u kojem Josip Broz zamjera francuskim komunistima, uz ostalo, i to što se nisu “borili tako da se mogu postaviti prema de Gaulleu onako kao što smo to mi učinili prema Draži Mihailoviću” (str. 62). Ta se izjava, sigurno, nije svidjela de Gaulleu.

Pojavilo se mnogo tekstova, osobito na nekomunističkoj ljevici, ispunjenih simpatijama prema Jugoslaviji i njezinu opredjeljenju. Jean Cassou u svojim memoarima tvrdi da je René Cassin, kao predsjednik Asocijacije France-Yugoslavie, “nastojao zainteresirati generala de Gaullea za Jugoslaviju” (“Une vie pour la liberté”, str. 263, navedeno prema prijevodu koji je izišao u Beogradu 1983). Nije uspio u tome. Sam je Cassou kasnije postao predsjednikom Asocijacije France-Yugoslavie radeći neumorno na stvaranju boljih i širih kulturnih i političkih veza između dviju zemalja. De Gaulle je to vjerojatno znao i nije se na to osvrtao.

U odnosima između Francuske i Jugoslavije koji su se odvijali pedesetih godina prošloga stoljeća odnos de Gaulle-Tito nije više bio osobito važan. Uspostavljene su veze između stranke francuskih socijalista (SFIO) i KPJ, koja je promijenila ime u Savez komunista Jugoslavije. One su pripremale određene akcije unatoč bojazni jugoslavenske strane da će time na sebe navući nove optužbe ortodoksnih komunista na Istoku i na Zapadu. U svome izvještaju o boravku u Jugoslaviji 1952. godine, socijalistički prvak Guy Mollet naglašava da je jugoslavensko iskustvo “u očima jednog socijaliste dostojno interesa i simpatije”, ispunjeno voljom da se “likvidiraju ostaci staljinizma, očuvaju revolucionarne tekovine i osigura napredak” (navedeno prema daktilografskom izvještaju, pronađenom u arhivu francuske Socijalističke partije). Tito je u svibnju 1956. godine stigao u službeni posjet Parizu. Primio ga je, vrlo svečano, predsjednik Republike René Coty i predsjednik Vlade Guy Mollet, potpisani su ugovori o suradnji, organizirani susreti s prijateljima Jugoslavije, podijeljena odlikovanja, upriličen program u Velikoj Operi. Francusko-engleska pustolovina u Suezu potkraj 1956, koja je kompromitirala ugled socijalističke vlade, označila je kraj te epizode.

De Gaulleov povratak na političku scenu 1958. godine dočekan je u Jugoslaviji sa stanovitim simpatijama, koje su se izražavale na razne načine osobito u srpskim krugovima, više u privatnoj nego u službenoj sferi. Prilikom posjeta Jugoslaviji 1960. godine, Sartre se povjerio kulturnom savjetniku francuske ambasade u Beogradu, Robertu Bréchonu (od njega sam dobio taj podatak sa suglasnošću da ga objavim) da je iznenađen što u Srbiji susreće “toliko golista” – u Zagrebu sam iste godine čuo sličnu izjavu autora “Putova slobode”. Na službenim razinama stvari su, međutim, išle drugim smjerom.

Odnosi Jugoslavije sa zemljama Magreba pedesetih su godina bili uzrokom spora između vlada u Beogradu i Parizu. Za vrijeme alžirskog rata, francuska strana je prosvjedovala više puta, osobito nakon što je uhićen brod koji je pod jugoslavenskom zastavom, prevozio u jednu od afričkih luka oružje, namijenjeno ustanicima.

U jesen 1961. godine održan je u Beogradu prvi sastanak “neangažiranih zemalja”, prozvanih kasnije “nesvrstanima”. Među uzvanicima našla se i delegacija GPRA (Privremene vlade Republike Alžira). Pozdravljena je dugotrajnim pljeskom. Francuskog ambasadora Vincenta Broustrata, oboljelog od opake bolesti, zamjenio je tom prilikom otpravnik poslova Claude Arnauld. On mi je ispričao kako je napustio skup i o tome obavijestio svoju vladu. Quai d’Orsay je zatražio da se Jugoslavenska ambasada u Parizu svede na otpravništvo poslova. Ambasador Darko Černej zamoljen je da napusti Pariz u januaru 1962. godine. Na peronu Gare de Lyon ispratio ga je činovnik ministarstva najniži po rangu (o tome svjedoči Gabriel Beis, posljednji potpredsjednik Asocijacije France-Yougoslavie). To se dogodilo uoči prekida rata u Alžiru, jedva tri mjeseca prije nego što su “Evianski sporazumi” potvrdili osamostaljenje bivše francuske kolonije, podržano na referendumu 8. aprila 1962. godine golemom većinom birača. Odluka Francuske vlade o prekidu diplomatskih odnosa s Jugoslavijom nije dočekana sa simpatijom u javnosti. Le Monde je negodovao “zbog mjere koja je poduzeta spram jugoslavenske ambasade, mjere čiji je glavni učinak u tome da se poremete francusko-jugoslavenske veze i Francuska liši iskrenog prijatelja” (11-12. II 1962). Uspomene na saveznicu Srbiju bile su još žive.

Prema stanovitim indicijama Tito je želio da Francuska zauzme jednu od vodećih uloga u pokretu nesvrstanih, pošto je de Gaulle postigao odgovarajući stupanj samostalnosti u Atlantskom paktu i riješio pitanje bivših kolonija. Robert Schuman, ugledna politička ličnost i jedan od utemeljitelja Evropske zajednice, posjećuje uskoro jugoslavenskoga predsjednika u svojstvu državnog ministra Francuske Republike. Na Brionima susreće i predsjednicu indijske vlade Indiru Gandhi, koja je također željela (od njega crpem taj podatak) da se, učlanjenjem Francuske Republike, “proširi pokret nesvrstanih”. Po Titovu nalogu Koča Popović je posjetio 1965. ili 1966. godine generala de Gaullea kao ministar vanjskih poslova. (Tko zna je li Broz i opet računao na to – kao i prije s Ristićem ili Velebitom – da pošalje francuskom predsjedniku diplomata srpskoga porijekla?) Pokušaj je, na žalost, propao. De Gaulle je “bio tvrd”. Koča nije želio mnogo govoriti o tome prilikom naših susreta u Dubrovniku: označio je taj susret na svoj lakonski način, na izvrsnom francuskom, kao “un échec réciproque” (uzajamni neuspjeh).

Jugoslaviju je posjetio 1966. godine de Gaulleov ministar vanjskih poslova Maurice Couve de Murville. (Stjecaj okolnosti htio je da sam mu bio prevodiocem u Zagrebu prilikom susreta s predstavnicima vlade, ali ne i u službenim razgovorima “na vrhu”, s Titom.) Dojmovi Couvea de Murvillea bili su “vrlo povoljni”. Na početku devedesetih godina susreo sam ga ponovo u njegovu pariškom stanu, već ostarjela i umorna. Na moje pitanje o njegovim dojmovima prilikom susreta s Titom, ustao je i donio mi svoju knjigu Une politique étrangere – 1958 – 1969 uputivši me na slijedeći navod: “Niz mojih posjeta na Istoku okončan je u rujnu 1966. u Jugoslaviji. U sredini koja se isključila iz moskovske klijentele i koja, ne bez razloga, ističe svoju nezavisnost prakticirajući socijalizam na vlastiti način, francuska je politika bila vrlo dobro shvaćena i primljena (…) Maršal Tito, koji me je primio u Zagrebu, izgledao je uvjeren da su naši pogledi u mnogim stvarima bliski. O međunarodnoj je situaciji prosuđivao s vedrinom koju mu je pružala potpuna i neosporavana vlast (autorité), koju je godinama uspio zadržati u zemlji obilježenoj istodobno teretom prošlosti i razlikama. Možda je sebi preuveličavao ulogu Beograda kao predvodnika neangažiranih zemalja. Francuska je tu prihvaćena kao prijatelj i u svakom slučaju u njezinu je interesu da posveti više pažnje Jugoslaviji.” (str. 218)

Može se zaključiti da je, u međuvremenu, i sam general de Gaulle razmišljao o iskustvima Jugoslavije, premda o tome nije javno govorio. U zabilješkama iz svakodnevnih susreta s njim Jean d’Escrienne navodi njegovu osudu Komunističke partije Francuske “koja je ostala feudalno potčinjena (inféodé) stranoj sili, čiji jaram nije znala, ili nije htjela zbaciti sa sebe kao što je to učinio Tito u Jugoslaviji” (Le Général m’a dit – 1966-1970, str. 211).

Drama se približava raspletu prolazeći kroz nekoliko vedrijih epizoda. Godine 1968. u Beogradu i Ljubljani objavljeni su cjeloviti (tj. necenzurirani) prijevodi Ratnih memoara generala de Gaullea (izd. “Prosveta” i “Državna založba Slovenije”). Izišli su prvi put na Istoku Evrope, u tri toma obilježena bojama francuske zastave. Izdavačke kuće u Jugoslaviji morale su obično, u takvim slučajevima, tražiti suglasnost političkog rukovodstva. Predgovor za “Prosvetino” izdanje napisao je bivši jugoslavenski ambasador u Parizu Mita Miljković, dosta šturo, ali s pozitivnim zaključcima: “I pored toga što u toku rata nije bilo direktnih kontakta između de Gaullea i narodnooslobodilačkog pokreta i naših rukovodilaca, naši čitaoci svakako neće moći da pređu preko nekih uzgrednih mesta u Ratnim memoarima i da ne zamere de Gaulleu zbog njegove krive predstave o partizanskom ratu u Jugoslaviji (‘konkurencija’ između Tita i Draže Mihailovića), zbog de Gaulleovog gledanja na ulogu emigrantske vlade, Draže Mihailovića i Petra Karađorđevića, na karakter vlasti u oslobođenoj Jugoslaviji, karakter njezinih veza s velikim silama, na prilaz tršćanskom pitanju, i dr. (…) Ono što je neprihvatljivo u Ratnim memoarima ne osporava njihovu veliku vrednost u upoznavanju i dopunjavanju istine o drugom svetskom ratu (…) De Gaulle nastupa kao stvaralac istorije, a ne kao istoričar” (str. 28-29). U novinama je objavljeno nekoliko recenzija, koje nisu hvalile samo autorov stil. Vladimir Dedijer, u to vrijeme već praktički rehabilitiran (nakon podrške koju je pružio Đilasu 1954.) i, vjerojatno, zaokupljen radom na svojim Prilozima za biografiju Josipa Broza Tita, dao je na neki način ton prijemu de Gaulleova djela u dnevniku Politika (3. XI 1968): Jugoslaveni su dobili “potpun tekst originala”, koji “nisu isekli cenzori” kao u drugim zemljama, unatoč generalovim “zabludama” u vezi s jugoslavenskim unutarnjim stvarima. De Gaulle je, ističe Dedijer, “veliki majstor francuskog jezika”, uz Churchilla “najbolji memorijalista Drugog svjetskog rata” te, k tome, ‘vizionar … koji je branio Francusku…, tražio da ona bude subjekt, a ne objekt”.

Druga se epizoda odvija u Parizu, iste godine, neposredno nakon što su vojske “pet zemalja” okupirale Prag. Pretpostavljajući da bi Brežnjev i njegovi generali mogli, nakon zauzimanja Čehoslovačke, poslati tenkove i na jugoslavenski teritorij, Tito je odabrao jednog jedinog državnika – Charlesa de Gaullea – i odlučio da mu pošalje osobnu poruku, kao šefu zemlje s kojom su narodi Jugoslavije bili saveznici u dva svjetska rata. Ambasador u Francuskoj Ivo Vejvoda, jedan od najdinamičnijih jugoslavenskih diplomata, otputovao je u Pariz, usred žarkoga ljeta 1968, po nalogu šefa države. Pokojni je Vejvoda detaljno opisao (na moju zamolbu) tu svoju misiju: “Pošto sam dobro poznavao šefa kabineta Charlesa de Gaullea, smatrao sam da ću biti odmah primljen, jer sam naglašavao da imam ličnu poruku maršala Tita za generala. Međutim, odgovora nije bilo ni za jedan, ni za dva, ni za tri dana. To je nečuven postupak u diplomatskim odnosima. Bezobzirno sam telefonirao svaki dan ističući da imam ličnu poruku šefa države za šefa države, kako bih pospješio utvrđivanje datuma audijencije. De Gaulle je svojim postupkom jasno davao do znanja kakav je njegov odnos prema Titu, vrijeđajući ga i potcjenjujući… Konačno, nakon otprilike desetak dana, dobio sam poziv da dođem u Elizejsku palaču, u 15, sati”.

“Vrijeme je bilo ljetno, toplo, pospano. U kabinet me je uveo oficir. De Gaulle je sjedio za svojim radnim stolom u relativno maloj prostoriji, u prigušenoj atmosferi. Znao sam da je tog dana imao oproštajni ručak za ambasadora Velike Britanije, da će to biti handicap za moj razgovor… Kad sam počeo govoriti vidio sam da se generalu drijema. Razmišljao sam kako da spasim situaciju. Prvo sam počeo glasnije govoriti da ga prisilim da me sluša. Međutim, ni to nije mnogo pomoglo. Kad sam mu na kraju rekao da mu maršal Tito poručuje da ćemo se braniti ukoliko dođe do napada na Jugoslaviju i da u tom slučaju očekuje razumijevanje od de Gaullea, trgnuo se i vrlo energično upitao: ‘Što ste rekli?’ Ponovio sam još glasnije poruku: da ćemo se braniti ako dođe do napada. De Gaulle se potpuno promijenio. U njemu se probudio vojnik koji shvata dramatičnost situacije. Počeo je energično lupati šakom po stolu, gotovo vičući: ‘To je fantastično, pa to je senzacionalno! Jedini čovjek u Evropi koji bi to uradio. Trebalo je da to urade i Česi!’ De Gaulle, već potpuno prisutan, nije nalazio dovoljno riječi hvale i divljenja za takav Titov stav…”

Ali drama se time ne završava.

Nakon uspješne misije ambasadora Ive Vejvode u Parizu, predviđena je međudržavna francusko-jugoslavenska razmjena na najvišim razinama. U Jugoslaviji se priprema doček Andréa Malrauxa, koji je već pedesetih bio skinut s indeksa negativnih “buržoaskih pisaca” i prevođen. Francusku je 16. siječnja 1969. službeno posjetio tadašnji predsjednik jugoslavenske vlade Mika Špiljak. U govoru koji je tom prigodom održao u Elizejskoj palači, general de Gaulle je, neočekivano, izrazio svoje divljenje prema Titu, njegovoj borbi i politici. Kad su mi u Institutu Charles de Gaulle prvi put prepričali tu scenu, pomislio sam da je posrijedi neobavezna i konvencionalna zdravica, riječi koji se lako izgovore među četiri zida i brzo zaborave.

Znao sam da će branitelji četništva, oni koji su stvorili mit o odnosu de Gaulle-Draža Mihailović, posve obezvrijediti taj istup i njegov smisao. Pogotovo kasnije, u doba rata devedesetih godina, kad su mi prijatelji iz Beograda pokazali filmske zapise o skupovima na Ravnoj Gori, praćene razularenim terevenkama, bjesomučnim besjedama i poklicima, puškaranjem, četničkim uniformama, kokardama, redenicima, ocilima, barjacima s mrtvačkom lubanjom, pretpostavljao sam da nitko u to neće povjerovati. “To su izmislile ustaše”, reći će.

Uspio sam u međuvremenu doći do izvornoga teksta. General je sam, prema važnosti koju je pridavao pojedinom istupu, odlučivao o tome što će se objaviti a što ne. U ovom slučaju odredio je da cijeli govor iziđe, u knjizi koja je pripremljena za njegova života: “Koje su zemlje naše Evrope bile bliže jedna drugoj u dvije velike drame što su, u toku stoljeća, obilježile sudbinu svijeta? Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Francuska i Srbija, za Drugoga Francuska i Jugoslavija, zajedno su se borile i zajedno pobijedile. Premda su se nalazile u različitim uvjetima, na raznim osnovama ideologije ili geografije, usprkos tome što je svaka od njih uvažavala obaveze koje nameće susjedstvo i prijateljstvo, one su, i jedna i druga, htjele i znale sačuvati nezavisnost. Gospodarice vlastite sudbine, one su i danas jednako uvjerene da, umjesto sistema blokova, hegemonija, hladnoga rata i željeznih zavjesa, iza kojih se rađaju potresi dostojni žaljenja kao što je onaj koji je upravo pretrpjela Čehoslovačka, valja uspostaviti praksu popuštanja (détente), usklađivanja i suradnje među svim nacijama našega kontinenta… Neću propustiti, gospodine Predsjedniče, da zatražim od vas da prenesete gospodinu maršalu Brozu Titu, predsjedniku Federativne Socijalističke Jugoslavije, pozdrav moga vrlo uzvišenog i srdačnog poštovanja. Ono je upućeno borcu koji je usprkos najtežoj opasnosti, iznio pobjedu u velikom sporu svoje domovine. Upućena je državniku čiji lucidni pogledi i energična aktivnost u vanjskim poslovima odgovaraju, upravo u ovom času, onom što vlada Francuske smatra pravednim i nužnim”. Govor je integralno objavljen u zborniku Discours et Messages, svezak V, str. 369-370, izdanje Plon 1970 – iste je godine general de Gaulle umro.

Iznenađuje, možda više od svega ostalog, isticanje Titove “pobjede u velikom sporu svoje domovine” (la grande querelle de sa patrie). Generalu nije bilo nepoznato tko je bio u tome sporu i s kim. Kao povijesna ličnost, poveo se za slijedom same povijesti i uskladio s njom svoj stav, drukčiji od onoga iz doba rata. De Gaulle je inače rijetko mijenjao stavove.

Epilog

Želio sam zaključiti ovaj ogled generalovom rječitom izjavom. Povijest je, međutim, odredila tok drame koja je mogla imati i drukčiji završetak. Na referendumu o reformama u Francuskoj, više od polovice glasača odbacilo je de Gaulleov prijedlog. Predsjednik se povukao sa svoga položaja 28. aprila 1969. godine. Karizme ne prolaze u demokracijama jednako kao u demokraturama. Tito će ponovo posjetiti Pariz kao šef države tek nakon de Gaulleove smrti. Ne znamo je li tom prilikom razmišljao o primjeru pokojnoga generala: o tome kako je uputno povući se s vlasti na vrijeme, ne držati je u rukama do posljednjega časa, ostaviti je u pravim rukama.

Nije suvišno napomenuti na kraju da “Rječnik djela de Gaullea s komentarom” (Dictionnaire commenté de l’oeuvre du général de Gaulle” izd. Rion 1975), koji su s odanošću i stručnošću priredili suradnici Instituta koji nosi njegovo ime, potvrđuje da je Draža Mihailović “prihvatio pomoć Talijana” te da je “poslije rata suđen zbog izdaje” (str. 547). Sama “izdaja” se pritom ne dovodi u pitanje i ne komentira.

Draža Mihailović nije bio nacist ili fašist, sljedbenik Hitlerove ili Mussolinijeve ideologije. Bio je nacionalist i monarhist. Mržnja prema komunistima navela ga je da se udruži s okupatorom, protiv kojeg se pokušao boriti na početku rata. Bliži je Pétainu nego de Gaulleu. Po svom konzervativnom svjetonazoru i radikalnom antikomunizmu mogao bi se usporediti s Francom. Frankizam je blizak južnoslavenskim nacionalistima. I Franjo Tuđman pozivat će se na caudillov primjer.

Mihailovića se, unatoč svemu, ne može staviti u posve isti red sa zločincima kakav je Pavelić. Prvi je ostao s odredima vlastite vojske nakon poraza, s namjerom da se nastavi boriti za svoj narod. Drugi je ostavio i vojsku i narod te pobjegao s kamionima zlata otetoga Židovima, poubijanima u Jasenovcu. Neka nacionalisti razmisle o tome kakva bi bila povijesna slika Nikole Šubića Zrinskoga da je, recimo, napustio Siget i njegove branitelje pod turskom opsadom spašavajući vlastitu glavu…

Na razini evropske povijesti i savezništva u drugom svjetskom ratu, Draža Mihailović je apsolutno inferioran Josipu Brozu, unatoč svemu onom čime ga velikosrpska ideologija nastoji rehabilitirati. Mihailovića nisu opsjedale njemačke elitne jedinice na Ravnoj Gori ili u selu Ba, kao Tita u kanjonu Sutjeske ili pećini kraj Drvara. Za prvoga su uglavnom znali gdje je, za drugim su neprestano tragali. Draža je okupljao samo dio Srba i prosrpskih Crnogoraca. U Titovoj vojsci bili su borci svih nacionalnosti. Ni u jednom pokretu Otpora u Evropi nije ih bilo toliko niti su prošli kroz takve okršaje.

Josip Broz i Charles de Gaulle ocjenjivani su na različite načine za života, prvi u zemlji gdje se sve moglo reći i podvrći kritici, drugi u višenacionalnoj zajednici skromnih demokratskih tradicija. Jedan je više kritiziran, drugi više slavljen, u povijesti svojih zemalja. Usporedbe na takvim osnovama nisu uvijek pouzdane, premda ponekad iznenađuju. Fatalne 1968. godine de Gaulle se nije mogao pojaviti pred studentima koji su zauzeli Sorbonu: njihova je pobuna jedan od razloga njegova pada. Tito se obratio preko televizije omladini koju je u starom zdanju Beogradskog univerziteta opkolila milicija: razišli su se plešući kolo i pjevajući “Druže Tito”.

Državničke i političke geste kojima se Tito odlikovao nisu bile, u posljednjem razdoblju njegove vladavine, dovoljne i djelotvorne. Karizma koju je stekao u ratu i u teškim godinama poraća, u sukobu s fašizmom i staljiniziranim boljševizmom, stvarala je dojam da je nezamjenjiv. Njegova je prisutnost ulijevala nadu da se kojoj je na čelu neće u budućnosti, još jednom, ponoviti prošlost. Teško je reći koliko je on sam zaslužan ili kriv što je toliko ostao na vlasti a koliko oni koji su ga podržavali i trebali. Tome je možda pridonijela naša slabost više nego njegova moć. “I poslije Tita Tito” nije bila samo utješna parola, nego i izraz nesreće: nesreće naroda koji su dugo trpjeli i još trpe.

Zeničke sveske, juni 2006.

Peščanik.net, 17.09.2010.

TEMA – JUGOSLAVIJA