Iz Prefazione: „La faccia della Serbia“, u: „L’Altra Serbia. Gli intelletuali e la guerra“, a cura di Melita Richter Malabotta, Selene Edizioni, Milano, 1996, str. 5-9.

Ova knjiga je preko potrebna, jer skida ljagu s lica Srbije, obuzdava iskušenja i strasti onih koji demonizuju Srbiju. „Svi su isti“, „Takav je ceo Balkan“, „Mrze se međusobno, kolju jedni druge“. Ovaj rat nije samo bacio ljagu na Srbiju.

Godinama već putujem po svetu i protivim se sličnim stereotipima, recimo onom da su „svi Hrvati ustaše“. Baš zbog toga nisam mogao da prihvatim osudu celog srpskog naroda zbog nedela ratnih zločinaca poput Karadžića i Mladića, pa i onih koje je počinio njihov lider Milošević. Glasovi protivljenja pomažu ako se na svetlosti dana pojavi i druga Srbija, jedna različita Srbija. To je najverovatnije maksimum koji može da dâ inteligencija, ili onaj njen deo koji nazivamo kulturom, odnosno ono što od nje ostaje pod sličnim okolnostima.

Beograd je bio jedan od kosmopolitskih centara Evrope. Kako je onda moglo da se dogodi da se zaodene jednom (na žalost, ne i jedinom) od najsramotnijih formi nacionalizma? Povremeno bih pobegao u taj grad između dve velike reke, u njemu bih odmarao dušu, a često bih se u njega vraćao, sve dok se nije dogodilo ono što nisam mogao ni da zamislim. Svi znaju da je ljubav slepa, verovatno je to bila i moja ljubav prema ovom gradu. Ali, u Beogradu je započelo antistaljinističko „otopljavanje“, i to u meri koja nije bila poznata nijednom istočnoevropskom gradu. Zagreb, Sarajevo, Ljubljana samo su sledili ono što je Beograd započeo. Budimpešta, Varšava i Prag kasnili su u odnosu na ove gradove. Na skupovima u Beogradu moglo se govoriti o svemu, kao u Klubu u Francuskoj 7, čiji je vlasnik bio izvesni Ivo, Hrvat iz Konavla, kao i u Dva jelena, ili Tri šešira

U Beograd sam odlazio svaki put ubeđen da ću sresti nekog od starih nadrealista, ili uvek mladih anarhista, nekog pijanog pesnika, nekog od onih bizarnih i razbarušenih boema koji su znali sve o svakome, a koji su često pričali i više nego što su znali – ponekad meni, a ponekad i policiji. Poznavao sam prave Beograđane, kao i one druge, razaznavao sam, ne samo na osnovu njihovih akcenata, te Srbe iz Srbije i one druge, potomke Cincara, Šiptara ili Cigana, preživele Jevreje, stare ruske emigrante, „beogradizovane“ sinove Dalmatinaca, Slovenaca i drugih koji su došli s partizanima i tu ostali. „Zar je važno odakle si i ko si?“ Na svaki pokušaj popisa bilo je onih koji su se izjašnjavali kao „Eskimi“, ili kao „Hugenoti“. To je Beograd koji sam upoznao i u koji sam se zaljubio. Najveći hrvatski pesnici su uspevali da ga vole više nego što je nacionalistima uspevalo da ga omrznu. Matoš, u egzilu, kao „jagnje koje su dojile dve majke“, Krleža, Tin Ujević, A. B. Šimić, Gustav Krklec, Andrić živeli su do kraja života u njemu.

Zato i nisam očekivao da ću biti indiferentan. Nisam mogao da zamislim da će ovaj grad institucionalizovanog nereda i javne neposlušnosti, nemilosrdnog humora, saviti glavu pred jednom tako sramnom činjenicom. Šta bi bilo s njegovom reputacijom da se nije pojavila jedna grupa hrabrih i poštenih osoba koje su digle glas i pobunile se? U sličnim okolnostima mišljenja se razlikuju u zavisnosti od njihovog porekla, to jest, u zavisnosti od toga da li ih iskazuje „naša“ ili „neprijateljska“ strana. Od početka sam pokušavao da ne podržim ovu ili onu stranu ili viđenje, da se ne svrstam… Jednostavno sam stao na stranu žrtava. Na stranu Hrvata u Vukovaru i Dubrovniku, na stranu Hrvata prognanih s njihovih vekovnih ognjišta u Hrvatskoj, a naročito na stranu stanovništva Bosne i Hercegovine, koje je najviše stradalo, postavši žrtvom srpskih nacionalista u Sarajevu i u Srebrenici, i Hrvata u Mostaru, na levoj obali Neretve. Do kraja ću ostati na njihovoj strani. Stav koji stoji negde između izdaje i uvrede nije udoban: ako izrazi bilo kakvo kritičko mišljenje o sopstvenoj zemlji porekla, čovek postaje izdajica, ako osudi ono što rade drugi, postaje klevetnik. Bio sam proglašen i jednim i drugim, i neka tako bude i ubuduće.

Poređenje između onoga što su uradili jedni i drugi nije dovoljno samo po sebi. Bitno je utvrditi krivicu i jednih i drugih. Pokušaj da se održi neutralan stav je često amoralan. S druge strane, sud da su „svi krivi“ promoviše laž da su svi podjednako krivi, koja onda ide naruku počiniteljima zločina, čak i onima koji su ih podržali svojim ćutanjem, rečima, idejama i ideologijama. Taj stav ide na ruku i onima koji nisu hteli da vide šta se dešava: „To nisu naše stvari“, „Nismo znali“, „Imali smo preča posla“.

Godine 1992. bio sam u Parizu, lebdeći negde između „egzila i azila“. Ne sećam se ko je predložio da predstavim članove Beogradskog kruga, goste okruženja bliskog Ministarstvu kulture i Sorbone. U prepunu salu upali su srpski emigranti, duboko uvređeni stavom Francuske, stare saveznice Srbije. Baš ovih dana, u centru Pariza, na velikim bilbordima, pojavili su se portreti Miloševića i Hitlera. Tokom noći svi su iscepani, verovatno od strane onih istih osoba koje su bučno i preteći prekinule javnu prezentaciju Beogradskog kruga i druge slične manifestacije. Nisam čak ni pomislio na sve te izgrednike, jer se većina njih ovim činom cepanja postera u stvari javno postidela. U njihovim rodnim mestima od rane mladosti su učeni da moraju da poštuju čast i nacionalni ponos. Stvarni krivci nisu osetili stid: juče su regrutovali ubice, a danas podržavaju „mir bez alternative“.

Ako su poređenja uopšte potrebna, rekao bih da se ja lično stidim sledećeg u vezi sa sredinom iz koje potičem: stidim se činjenice što se među ključnim liderima države Hrvatske nalaze oni koji ne kriju svoje simpatije za ustaše, stidim se uništavanja i profanacije stotine spomenika podignutih u spomen na žrtve fašizma, stidim se sulude ideje predsednika Tuđmana da se zajedno sahrane kosti žrtava Jasenovca sa onima njihovih dželata (pokušajte da zamislite šta bi se desilo kada bi neko predložio da se u Aušvic i Fose Ardeatine prenesu kosti nacista!), stidim se pljačke nazvane „privatizacija“, kojom se od hrvatskog naroda oduzima ono što je sa mukom stekao poslednjih nekoliko decenija, stidim se Herceg-Bosne i zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini; i na kraju, stidim se toga što svi Srbi iz Hrvatske koje sam imao priliku da upoznam sada žive u strahu, strepeći za svoje živote i živote svojih najdražih. Želeo bih da u Hrvatskoj nijedan građanin, bez obzira na svoje etničko poreklo i veru, ne strahuje od bilo koga.

Postoje i druge stvari od kojih strahujem. Recimo, od egoizma koji su u nekim ključnim momentima već pokazala neka naša braća Slovenci. No, ovom prilikom moj zadatak je da govorim o Srbiji i uslovima pod kojima se rodio protest koji ovde imam čast da predstavim. Mislim – štaviše, ubeđen sam – da je krivica Slobodana Miloševića i osoba kojima se okružio mnogo veća od one koja tereti sve ostale okrivljene zajedno. On je pomogao da ojačaju drugi protivnici jugoslovenske zajednice. U ovom ratu bez pobednika, Srbija je doživela svoj najteži istorijski poraz. A ona je bila jedina među južnoslovenskim državama koja je u ne baš tako davnoj prošlosti vodila ratove od istorijskog značaja, u kojima je bila časna žrtva ili ohola pobednica. Drugi, u velikoj većini slučajeva, bili su na marginama tuđih istorija. Baš zbog toga njen poraz je proporcionalno još veći.

Buduće generacije Srba moraće da se stide zbog onoga što je učinjeno u ime „Velike Srbije“: zbog proterivanja, proganjanja, zverstava, nasilja, silovanja, razaranja gradova i verskih hramova, etničkih čišćenja i koncentracionih logora. Tragovi koje je iza sebe ostavio Pavelić i ustaše pokazuju koliko mnogo vremena treba da se skine ljaga s lica neke zemlje. Da li će Srbija u svojoj bližoj istoriji naći svog Vilija Branta, dovoljno hrabrog da se pokloni pred žrtvama u Srebrenici ili Vukovaru, baš onako kako je to uradio nemački kancelar u Varšavskom getu ponizno zatraživši oproštaj? Ili će pak Srbija ostati prikovana uz ideologiju „šta dobijamo u ratu?“ i „šta gubimo u miru?“ Takva ideologija, iako nije jedini krivac za sve ono što se dogodilo, dovela ih je do situacije u kojoj su sada.

Govorio sam i još ću govoriti o stidu. Stidim se agresivnosti srpskih nacionalista, stidim se načina na koji ponižavaju i potcenjuju druga nacionalna osećanja u bivšoj Jugoslaviji, a identifikuju „srpstvo“ s jugoslovenstvom; stidim se mržnje koju su demonstrirali na tako ružan način prema bosanskim Muslimanima i kosovskim Albancima; stidim se onih koji su na monstruozan način poveli Jugoslovensku narodnu armiju u borbu protiv jugoslovenskih naroda; stidim se onog dela Srpske pravoslavne crkve koji je širio netoleranciju i podržavao rat, u potpunom neskladu s Hristovim učenjem; stidim se intelektualaca koji odaju počast „svetoj nacionalnoj prošlosti“, ideologa koji su duhovno pripremili plodan teren za zločine, pisaca koji su podsticali naciju i odlazili na front da bi digli moral ubica; stidim se svih onih koji nisu želeli ništa da vide niti da čuju, ili su se pravili da ne vide niti čuju; stidim se svih onih koji su doprineli da reči Beograd i Srbija budu tako često izgovarane uz reči osude i gnušanja.

Beograd i Srbija mogu da budu ponosni, kao i ja i drugi u svetu koji su ostali prijatelji srpskog naroda, na činjenicu da se ipak čuo glas onih koji su se, po cenu ugrožavanja sopstvene egzistencije, pobunili protiv zla. U beloj knjizi koju su uredili ljudi dobre volje, okupljeni prevashodno u Beogradskom krugu, nalazi se više imena nego u bilo kojoj drugoj realnosti bivše Jugoslavije. Možda je to prirodno; zlo oko njih je bilo veliko. Vlast, sa njoj primerenom veštinom i lukavstvom, uspela je da povremeno suzbije, a povremeno i da rasprši ovo jezgro opozicije i nade. U trenutku dok pišem ove redove, to jest u proleće 1996, Beogradski krug jedva da postoji, ali njegov primer nije ništa izgubio na značaju. Prisetimo se samo Žena u crnom, Mirovnog marša oko srpskog parlamenta, veličanstvenih martovskih demonstracija kada je vlada morala da mobiliše vojsku. Građanski savez Srbije je još uvek aktivan, kao i sindikat Nezavisnost. Vlasti nisu uspele da do kraja ućutkaju Studio B, pa čak ni skroman list Republika. Uprkos svemu, neukrotiva savest nekih se još uvek čuje sa stranica Vremena, Naše Borbe, Književne reči, povremeno Nina, pa čak i Politike. Neki pisci i pesnici, malobrojni u odnosu na ozbiljnost zločina, ostali su verni najlepšoj tradiciji srpske istorije i dostojni njenog imena.

Da bih stranom čitaocu predstavio značaj kritičkog poduhvata koji je započeo Beogradski krug, moram da pribegnem jednom poređenju: pokušajmo da zamislimo kako za vreme jednog fašističkog režima tridesetih godina u Evropi šačica, nekih pedesetak španskih, nemačkih ruskih ili italijanskih intelektualaca, izdaje zajedno knjigu protesta. Kako bi to bio značajan događaj! Istini za volju, režim današnje Srbije je mekši i podnošljiviji, ali time ne manje podao.

Za vreme prethodnih režima, boreći se protiv „socijalizma s ljudskim licem“, te odbacujući svaku podršku nacionalistima, sanjao sam slične inicijative. Posle pobede nacionalista u skoro celoj Istočnoj Evropi, lakše mi je sada da govorim protiv njih, jer su se oni od prognanih pretvorili u progonitelje.

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2002.

Prevela sa italijanskog Ivana Damjanović

Peščanik.net, 23.02.2023.

DRUGA SRBIJA