Čovek prolazi ispred plakata sa likom AV
Foto: Predrag Trokicić

Zaključne napomene iz knjige Dušana Spasojevića i Zorana Stojiljkovića „Između uverenja i interesa. Ideologije i organizacija stranaka u Srbiji“, Fabrika knjiga 2020.

Dilema koju smo izneli na prvim stranama ove knjige – ima li smisla pisati o partijama u Srbiji – ostala je sa nama do samog kraja. Demokratija u Srbiji je u krizi. Kriza nastaje u vreme vlasti Srpske napredne stranke sa Vučićem na čelu. Iako ima tumačenja da se Srbija tako vratila u svoje prirodno poludemokratsko stanje iz kojeg je samo privremeno iskoračila spletom okolnosti s početka veka, mi smatramo da je sadašnja kriza izuzetak u odnosu na slobodu osvojenu 2000. Kriza demokratije pokazuje dve stvari: da se sloboda mora negovati i štititi bez obzira na osećaj bliskosti prema većini na vlasti te da je pred Srbijom dugačak put kako bi se ona pomerila sa pozicije odbrane osnovne, minimalne, izborne demokratije. U tom smislu, Srbija kao tranziciono i postkomunističko društvo deli probleme i ograničenja sa svojim susedima, pa se može reći da je problem unapređenja minimalne demokratije neka vrsta prirodnog stanja demokratije u Srbiji.

Šta smo pokušali da pokažemo? Prvo, da se politika u Srbiji može razumeti i preko njene ideološke dimenzije. Pored ogromnog uticaja koji vrše stranački lideri i oligarhije, vrednosna dimenzija politike čini osnovu partijskog takmičenja i komuniciranja stranaka s biračima. U najširem smislu, Srbija je slična drugim postkomunističkim zemljama jer s njima deli to što osnovna linija podele deli društvo na modernistički i tradicionalistički deo. Ta podela dodatno je ojačana dominacijom identitetskih pitanja koja koren imaju u raspadu Jugoslavije – međunacionalnim odnosima, ratnim zločinima, saradnji sa Tribunalom u Hagu te pitanjem Kosova. Prateći borbu između dva bloka i njen tematski razvoj pokazali smo da se partijski sistem Srbije razvijao u skladu sa teorijskim pretpostavkama i očekivanjima sve do 2012, kada ulazi u fazu deinstitucionalizacije i krize. Terminima Bjelašakova, umesto da se partijski sistem poliarhizuje i ustali, modernistički deo spektra je regresirao u fazu pluralizacije i atomizacije. Deo razloga za to leži u ideološkim i strukturnim preduslovima, a deo u nedemokratskom karakteru vlasti i surovim konstantnim napadima na opoziciju.

Predmet analize bili su spomenuti ideološki i strukturni preduslovi. Političko polje u Srbiji je izgrađeno oko identitetskih tema, oko vrednosti, ideologija, pripadanja Istoku ili Zapadu. Takav vid političkog takmičenja podstakao je polarizaciju koja je u jednom trenutku morala nekako da bude barem delimično razrešena. To se desilo na izborima iz 2008. Nadalje se razdvojila predominantno proevropska partijska scena. Ranija polarizacija je bila dominantna i zbog toga što na političkoj agendi nisu bile ekonomske teme, odnosno relevantna podela među partijama u odnosu na konkretna ekonomska pitanja. To je važno iz dva razloga: postojanje alternativnih tema bi omogućilo složenije takmičenje i koaliranje partija (nasuprot manje-više jednodimenzionalnoj političkoj borbi); posle „razrešenja“ polarizacije, da su postojale druge (ekonomske) teme partije bi se lakše profilisale, a te druge teme bi dospele na vrh političke agende, što bi partijski sistem stabilizovalo u okvirima poliarhijskog modela.

Teza o dominaciji identitetskog narativa zahteva dodatno objašnjenje. Prvo, ne želimo da kažemo da ekonomija nije igrala/ne igra nikakvu ulogu u srpskoj politici. Jasno je da su ekonomski parametri i percepcija krize imali uticaj na ishod izbora 2000. i 2012, te da modernistički blok predominantno okuplja dobitnike tranzicije koji žele veći uticaj tržišta, nasuprot načelno protekcionistički opredeljenim tradicionalistima. Želimo da kažemo da se partije ekonomijom nisu bavile kao zasebnim pitanjem, već su ekonomski stavovi najčešće bili sekundarni ishod identitetskog opredeljenja – teze o članstvu u Evropskoj uniji kao preduslovu ekonomskog razvoja, odnosno o saradnji sa Ruskom federacijom kao mehanizmu očuvanja teritorijalnog integriteta su primeri za tu logiku. Dominantna paradigma o privatizaciji kao nespornom putu izlaska iz komunizma ili o merama štednje i smanjenju javnog sektora kao jedinoj mogućoj reakciji na ekonomsku krizu, takođe je otežala profilisanje partija u ekonomskom polju.

Drugo, političko polje je delimično određeno i stanjem u polju civilnog društva, odnosno pritiscima ili zahtevima koji dolaze iz tog polja. Zbog nerazvijenosti građanskih organizacija, odnosno srednjeg nivoa organizovanja i artikulisanja interesa, političke partije su imale veću slobodu da interpretiraju interese građana i da vrše reprezentativnu funkciju u skladu sa svojim razumevanjem i svojim interesima. Tako će ostati sve dok akteri civilnog društva ne nađu način da povećaju svoj uticaj na proces donošenja odluka ili dok oko sebe ne okupe veći broj građana. Budući da smo poslednjih godina svedoci trenda da stranke preko aktivista osnivaju organizacije koje one kontrolišu (domaća verzija GONGO-a) i kojima kanališu sredstva za rad civilnog društva, teško je očekivati da se situacija bitno promeni.

Dakle, partijski sistem se može razumeti i kao ishod borbe partijskih elita koje žele da samostalno kreiraju politiku protiv određenih karakteristika društva koje ih u tome delimično sputavaju. Što taj odnos posmatramo načelnije, na sistemskom nivou i u dužem periodu, to su nam ograničenja uočljivija. Ako smo fokusiraniji na mikro procese i konkretne partije/vladajuće većine/izbore, onda su nam vidljiviji uticaji individualnih aktera. Kao zanimljiva i provokativna nam se učinila teza da su pozicije u partijskom sistemu relativno fiksirane (jer su posledica ograničenja), ali da se s vremenom menjaju stranke koje ih zauzimaju. Tako se ideološka pozicija SNS-a može, načelno i s obzirom na drugačiji kontekst, razumeti po analogiji sa pozicijom koju je u prvim godinama posle Miloševićevog režima zauzimao DSS.

Pitanje stabilnosti i promene je zanimljivo i iz perspektive najvažnijih političkih simbola na koje se partije oslanjaju. Na primer, izuzetno je važno da u računicu budućeg razvoja partijskog sistema ubrojimo i simboličnu težinu zamorenosti „evropeizacijom“, izazvanu dugim trajanjem inicijalnih faza tranzicije i odsustvom „srećnog kraja“, koji nije izostao u slučaju centralnoevropskih tranzicija. Drugim rečima, udaljenost (realne) evropske budućnost znači da će se privlačnost tog projekta s vremenom smanjivati, kao i u drugim državama. To znači da modernistički deo političkog spektra mora da nađe novi simbol ili simbole ili način da reaktivira stari. Na isti način se može govoriti i o „kosovocentričnoj“ politici čiji rok trajanja polako ističe, jer je broj građana koji se mogu mobilisati tim pitanjem sve manji. Ipak, politička zbivanja na prostoru Jugoslavije nas uče da ključna pitanja sporo odlaze sa agende, da ih je bezmalo uvek moguće vratiti na nju (sa manjim ili većim intenzitetom/uspehom), te da politički akteri koji se prepoznaju po nekim od ovih pitanja sporo i nevoljno odlaze u političku penziju. A i zašto bi to radili kada vide Nikolića ili Vučića koji su posle 12 godina opozicione borbe i konstantnog gubljenja izbora dočekali svojih 5 minuta (7 godina, za sada)?

U istom kontekstu odnosa stabilnost vs. promena može se razumeti i poplava novih partija i aktera u Srbiji posle 2012. Novi akteri su proizašli iz sužavanja ideološkog spektra i prenaglašenog proevropskog konsenzusa, ali i iz inertnosti političke scene od ustanovljavanja partijskog pluralizma. Nove partije možemo da razumemo i kao reakciju na postojanje partija koje 30 ili 20 godina od osnivanja ne osećaju potrebu da promene lidera ili na kontinuirano opstajanje istih lica na političkoj sceni. U široj perspektivi, pojava novih aktera je inspirisana i talasom populističkih igrača koji svoju šansu traže u krizi demokratije, krizi političkog predstavljanja i krizi institucija. Seme populizma je u Srbiji palo na plodno tle, pa se populističke ideje uočavaju kod gotovo svih novih partija, uključujući i vladajuće naprednjake. Kod onih kod kojih ne vidimo populizam, vidimo populizmu veoma slične antipartizam, izazivanje sistema i uspostavljenih normi te potragu za rešenjima „izvan okvira“. Ova uzburkanost scene omogućava širenje ideološkog prostora, kreativnost aktera i potragu za novim u politici, ali istovremeno izaziva sumnju i prezir ka svemu tradicionalnom i ukorenjenom. Budući da stabilnost partijskog sistema, iskustvo u politici ili institucionalno pamćenje ipak imaju znatne pozitivne efekte na demokratiju u celini, jasno je da opisana uzburkanost nije idealna situacija za konsolidovanje starih aktera ili za zaustavljanje pada kvaliteta demokratije.

Što se populizma tiče, Srbija nije izolovan primer. To kako se shvata kriza demokratije u Mađarskoj ili Poljskoj vrlo je bliska onome što gledamo proteklih godina u Srbiji. Populistički argument o vladavini većine koji se koristi kao izgovor da se uguše, marginalizuju i pod kontrolu stave ionako slabe institucije liberalne demokratije, odnosno institucije koje imaju za cilj da kontrolišu i ograniče izvršnu vlast, skoro je identičan u interpretaciji Orbana, Kačinjskog ili Vučića. Članstvo u Evropskoj uniji u tome ne igra znatnu ulogu, izuzev što se u slučaju Srbije „Evropa“ i dalje razume kao bitan izvor legitimiteta. Ipak, postojanje „iliberalnih“ tendencija u samoj Evropskoj uniji relativizuje demokratske standarde i govori o potencijalnoj konvergenciji – ako Srbija ne može da postigne meru demokratičnosti Holandije ili Irske, da li demokratska očekivanja treba sniziti na nivo korupcijom opterećenih Rumunije ili Češke, populizmom redefinisane Poljske i Mađarske ili bližeg primera Hrvatske, koja na spomenute probleme nadodaje i odliv mladih i stručnih na zapad, dominaciju partokratskih „uhleblja“ i gotovo potpuno odsustvo političke odgovornosti?

Teza o svojevrsnoj konvergenciji se može primeniti i na drugu veliku temu ove knjige: organizaciju političkih partija. Naime, rekli smo da se na zapadu već duže odigrava proces izmene političkih partija. One se deideologizuju, mediatizuju, personalizuju i prezidencijalizuju, profesionalizuju, približavaju državi i udaljavaju od članstva. S druge strane, stranke u Srbiji su od početka podložne tim trendovima. Međutim, uticaj na demokratiju i organizaciju stranaka nije isti kada se institucionalizovana stranka menja unutar stabilnog demokratskog poretka s jakim institucijama i kada se isti proces događa u novoj, nekonsolidovanoj demokratiji sa slabim institucijama. Kriza partija i njihovih društvenih funkcija u Srbiji zbog toga predstavlja mnogo opasniji proces, naročito u kontekstu slabe demokratske javnosti ili civilnog društva, koji bi na zapadu podstakli reverzibilne procese ili makar delimično ispunili funkcije koje su primarno partijske.

Sve ovo nas vraća na pitanje o stanju demokratije i ulozi političkih partija. Nažalost, istraživanja koje smo sproveli pokazuju brojne elemente političkog sistema koji su povezani i koji se međusobno ojačavaju u nedemokratskim tendencijama. Partije su bez dileme najjači akter i najveći „krivac“ za postojeće stanje; istovremeno, i najveća šansa da se uspostave trajna demokratska pravila, kao i mehanizmi koji će omogućiti da partije obavljaju svoje društvene funkcije. Izazovi koji partijama stižu od drugih aktera najčešće završe u „partolikom“ obliku organizovanja, bez obzira kako ih formalno nazivamo, što nas samo podseća da je sadašnja forma demokratije dizajnirana oko političkih partija sa fokusom na izborne procese. To ne znači da je nemoguće „popravljati“ partije ili činiti demokratiju participativnijom ili inkluzivnijom za građane i civilno društvo. Naprotiv, to je moguće i zapravo je jedini mogući put.

Fabrika knjiga, februar 2020.

Peščanik.net, 20.02.2021.

Srodni link: Još jedno poglavlje iz ove knjige