Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

Već neko vreme se u Nišu priča da je gradonačelnik Zoran Perišić izbacio iz svog kabineta sva ogledala. To je, tvrde oni koji ga poznaju, uradio jer mnogo bolje izgleda na lokalnim TV stanicama i novinama nego pred ogledalom. Od svojih prethodnika iz Nove Srbije Smiljka Kostića i Demokratske stranke Miloša Simonovića, nasledio je mehanizam uspostavljen još 2006. godine, koji predviđa davanje ogromne količine novca poreskih obveznika lojalnim medijima – kroz skrivene ugovore, potpisane bez ikakvih kriterijuma.

Na fiktivnim tenderima, za koje je ponekada njegov zamenik doslovce diktirao uslove, novac je dodeljivan novinama i televizijama na kojima je nemoguće čuti reč kritike na račun gradskih vlasti. Ni izmene Zakona o javnom informisanju nije dočekao nespreman. Uz pomoć službenika “Narodnih novina”, “TV Belami” i “TV Zona plus”, dve porodice – Gašić i Radomirović – preuzele su kontrolu nad Društvom novinara Niša, organizacijom koja od svog osnivanja 2010. godine pored svojih 5 osnivača nije učlanila ni jednog jedinog člana, a čije je sedište i dalje na kućnoj adresi jedne od njih, službenice pomenutih medija.

Tako su gradske vlasti rešile problem jednog od tri člana konkursne komisije koja po novom zakonu predlaže raspodelu novca poreskih obveznika namenjen informisanju. Jednog po zakonu biraju same gradske vlasti “iz reda nezavisnih medijskih stručnjaka”, a kako zakon ne definiše šta/ko je stručnjak, eto njima dva od tri člana. Većina u odlučivanju je već tu obezbeđena, operacija može da počne.

Najpre je početkom predizborne 2015. godine rebalansom gradskog budžeta, koji je pravdan podizanjem 2,5 milijarde dinara velikog kredita “za vraćanje starih dugova”, iznos za informisanje sa 20 povećan na čak 70 miliona dinara. Kao u lošem holivudskom filmu gde se ishod zna već na početku, ovde se pre raspisivanja konkursa znalo ko će koliko da dobije. Mada, na kraju se ispostavilo da bi precizniji izraz bio “ko će i koliko najmanje da dobije”, jer su neki dobili i malo više od informacije sa početka filma.

Čak 86 odsto, od skoro pola miliona evra namenjenog informisanju, dobili su mediji bliski vlastima. Usvajanjem budžeta za izbornu 2016. godinu, iznos novca namenjen informisanju samo na toj jednoj budžetskoj poziciji povećan je na rekordnih 95 miliona dinara. Kada se tome doda i novac kojim pet gradskih opština raspolažu za istu namenu – svaka sa oko 2 miliona dinara – konačni iznos prelazi 100 miliona.

Za narodnu kuhinju u Nišu je predviđeno 2,5 puta manje, za bezbednost u saobraćaju 3 puta, a za rad svih gradskih udruženja osoba sa invaliditetom čak 8 puta manje novca! Situaciju verovatno još bolje ilustruje podatak da je za finansiranje privatnih medija izdvojeno gotovo isto novca koliko i za rad Narodne biblioteke, Narodnog pozorišta i Narodnog muzeja – zajedno!

Od 2006. do 2015. godine iz gradskog budžeta za finansiranje rada privatnih medija izdvajano je prosečno manje od 20 miliona godišnje. U predizbornoj i izbornoj godini to je uvećano 8 puta! Na taj iznos treba dodati i skrivene ugovore koje odabrani mediji imaju sa “jačim” lokalnim javnim preduzećima poput Vodovoda, Toplane, Medijane, pa i sa Kliničkim centrom, Jugoistokom (ćerka firma EPS), ustanovama kulture…

O svrsi ugovora “o pojačanom medijskom praćenju…” jasno govore i njihove odredbe:

– Sve vreme trajanja ovog ugovora medij će izveštavati sa stanovišta afirmacije osnovne delatnosti preduzeća…

– Negativne informacije o preduzeću medij neće objavljivati dok ne zatraži stav preduzeća…

Nezavisni – od građana

Ako kao definiciju “nezavisnog medija” uzmemo da je to medij koji finansijski ili drukčije ne zavisi od onog o kome bi trebalo da izveštava (od gradonačelnika, na primer), da li je uopšte moguće makar se i nadati da medij koji je manje od 20 odsto svih svojih para zaradio na tržištu, od reklama, a sve ostalo od para iz gradske kase – može biti nezavisan?

Takav medij je obična politička slikovnica, a njegovi službenici više “PR radnici” i “trgovci”, nego “novinari”. Dodatni problem, gledano iz ekonomskog ugla, jeste i to što takvom mediju “laka lova” iz gradske kase predstavlja primarni izvor prihoda, dok su reklame u statusu “super ako nešto kapne”. To im daje prostor da obaraju cene svojih reklama i time medijima koji žive samo od reklama otimaju klijente među privrednicima. Klasičan damping cena.

Platili ste, gledajte

Tako se dolazi i do situacija u kojima nijedna od četiri niške televizije ne objavi nijednu vest o protestu “Novinari ne kleče”, tokom koga su se ispred Narodnog pozorišta u Nišu okupljale stotine novinara i građana. Tu treba tražiti i objašnjenje za nesvakidašnju pojavu da sve četiri niške televizije uživo prenose mitinge SNS-a iz Pančeva, Paraćina, Kruševca… Usred izborne kampanje nije zabeležena nijedna situacija u kojoj je bar u jednom prilogu kritikovana vlast ili bilo koji njen predstavnik!

Da se vratimo na cilj svega ovoga. Zamislite da ste u sobi bez prozora. Nemate telefon, računar, sat. Ne znate šta se dešava vani i morate da verujete onima koji vam dolaze u goste. Morali biste da im verujete da je napolju dan ili noć, koje je godišnje doba, da li pada kiša, sneg, grad, ili greje sunce, kako žive ostali i da li je njima bolje nego vama. Ne morate da zamišljate ništa od toga! Samo se zapitajte da li znate kako gradonačelnik troši vaš novac, da li je i ko nemeštao tender za gradski prevoz, da li policija zaista juri i hapsi lopove ili sa njima sarađuje, koliko je zaista koštala izgradnja mosta, ulice, vrtića, škole, bolnice… Zapitajte se i da li znate ko upravlja medijima!

Na kraju, da li bi sve to moglo da ima veze sa zaokruživanjem broja na glasačkom listiću?

Peščanik.net, 15.05.2016.

Srodni link: Savet za borbu protiv korupcije – Mediji i marketing