Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Nije lako zadnjih dana Prosječnome Hadezeovcu. Hrvatska, zemlja koju je sanjao od momenta kada mu je rečeno da je mora sanjati, postaje poprilično naporna. Prosječni Hadezeovac zuri u prazno, grozničavo razmišlja i ne zna što mu je činiti. Za što se opredijeliti? Čije naloge slijediti? Kome se prikloniti – vodstvu HDZ-a ili vodstvu HDZ-a? Kome bi se, neopreznim izborom, mogao zamjeriti – vodstvu HDZ-a ili vodstvu HDZ-a?

Vrh Hrvatske demokratske zajednice, na čelu s predsjednikom, zalaže se za ratifikaciju tzv. Istanbulske konvencije, nekakvog međunarodnog dokumenta koji navodno štiti žene od nasilja. S druge strane, vrh Hrvatske demokratske zajednice, na čelu s potpredsjednikom i političkim tajnikom stranke, oštro se protivi ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije, jerbo taj međunarodni dokument navodno promiče zločinačku „rodnu ideologiju“.

Čije je mišljenje mjerodavno i obvezujuće, pita se Prosječni Hadezeovac – vrha HDZ-a ili vrha HDZ-a?

Kompletna Vlada, kao izvršno-politički organ Partije, snažno podupire tzv. Istanbulsku konvenciju i zahtijeva od članstva da je bez pogovora prihvati. Kompletna Crkva, kao ideološki komesarijat Partije, s indignacijom odbacuje tzv. Istanbulsku konvenciju i zahtijeva od pastve da je bez premišljanja prezre.

Što je činiti Prosječnome Hadezeovcu? Kako da u tim šizofrenim okolnostima svjedoči i deklarira svoju prosječnost? Što se to dogodilo da je nekakva konvencija – čiji je sadržaj njemu, Prosječnome Hadezeovcu, potpuno nepoznat, a k tome ga ni najmanje ne zanima – poništila konvencionalne obrasce ponašanja?

Iskaže li podršku tzv. Istanbulskoj konvenciji mogao bi biti proglašen lošim kršćaninom, pa samome sebi trasirati put u izdaju, te naposljetku, kao i mnogi drugi, završiti među socijalnim gubavcima. Uskrati li podršku tzv. Istanbulskoj konvenciji mogao bi se zamjeriti predsjedniku stranke, pa samome sebi trasirati put u izdaju, te naposljetku – budući da partija kontrolira njegov život – završiti među socijalnim gubavcima.

Postoji navodno i treća mogućnost, tj. da „postupi prema vlastitoj savjesti“, ali – otkud Prosječnome Hadezeovcu savjest? Kakve su to gluposti? Kako bi uopće moglo biti moguće da se Prosječni Hadezeovac u svome djelovanju oslanja na svoje nedostatke? Zašto o tome nitko nije poveo računa?

Prosječni Hadezeovac zgrožen je intenzitetom nastaloga konflikta, a još više činjenicom da bi se u njega morao uključiti. Na kraju se više tisuća ljudi, mobiliziranih od strane vrha HDZ-a, okupilo pred stranačkom središnjicom uzvikujući grozne uvrede na račun vrha HDZ-a koji Hrvatima, preko tzv. Istanbulske konvencije, podlo pokušava naturiti „rodnu ideologiju“.

Na koju stranu barikade da se smjesti Prosječan Hadezeovac? U kojem smjeru bi mogao hitnuti kamen, a da bude siguran kako ovaj neće zbog „vjetra koji trenutno puše“ promijeniti putanju i razbiti tintaru samome bacaču?

Prosječni Hadezeovac, da ne bude zabune, iskreno se gnuša „rodne ideologije“. Ne zna baš najbolje što bi to bilo, ali – onako generalno – iz dna duše prezire lezbijke i pedere, poglavito komunolezbijke i jugopedere, povraća mu se na „treći spol“, ne želi da se u Hrvatskoj otac i majka nazivaju „roditelj 1“ i „roditelj 2“, kosa mu se diže na glavi od pomisli da bi muškarci u haljinama (a nisu popovi) mogli ulaziti u ženske WC-e, uopće, čitav ga asortiman odvratnih protukršćanske devijacije ispunjava autentičnom mržnjom, međutim – međutim! – zar premijer i predsjednik stranke nije dao do znanja da u tzv. Istanbulskoj konvenciji „rodne ideologije“ nema?

Zar to nije jasno naglašeno u Vladinoj „interpretativnoj izjavi“? Zar tamo lijepo ne stoji da nikakvih rodnih sranja u spornome dokumentu nema, niti se dovodi u pitanje ustavna definicija braka, sročena prema naputcima najtvrđih katoličkih fanatika?

Tako ispada, čini se Prosječnome Hadezeovcu, da se vodi rat između onih koji „rodnu ideologiju“ ne žele i onih koji tvrde da, u predmetu spora, „rodne ideologije“ nema. Čemu onda toliko nepomirljive strasti?

Prosječni Hadezeovac pokušava se kako zna i umije snaći u nastalome idejnom kaosu. Vlada se, podupirući tzv. Istanbulsku konvenciju, suprotstavlja stavu Katoličke crkve, no u posebnoj izjavi napominje kako tim postupkom ne proturječi stavovima Katoličke crkve. Vlada se dakle – rasuđuje Prosječni Hadezeovac – distancira od Crkve tako što joj se približava. Hrvatska izbjegava zamku da se ostvari kao teokratski uređeno društvo tako što usvaja teokratski nametnuta načela.

Prosječni Hadezeovac već je viđao slične rasplete. Nedavno su se Vlada i vrh HDZ-a, na čelu s predsjednikom, primjerice, distancirali od ustaškog fašizma tako što su legalizirali ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Ranije su, primjerice, hrvatski sudovi znali osuditi hrvatske vitezove za ratne zločine, da bi ovi usprkos tome nastavili uživati u statusima heroja.

Zašto isti model i dalje nije na snazi? Zašto ne bi bilo razumno očekivati da Republika Hrvatska ratificira tzv. Istanbulsku konvenciju, a da njeni muževi nastave nesputano i bez ikakve odgovornosti lemati svoje žene? Zar nismo u dosluhu s Bogom dok god ubijamo boga u njima?

Gdje se dogodio kratki spoj? Zašto ni jedna od sukobljenih strana ne vjeruje u programsku neiskrenost one druge? Kako je već uhodana ideološka šizofrenija umjesto konstruktivne poprimila destruktivnu formu?

S druge strane, ni biskupi nisu naivni, boji se Prosječni Hadezeovac. Ta sorta u pravilu ne puše na hladno. A u tom slučaju opravdano škrguće zubima i onaj dio vrha HDZ-a koji se odlučio najebati majke vrhu HDZ-a. Otkud bi on, Prosječni Hadezeovac, imao kompetenciju donositi konačni sud?

Prosječni Hadezeovac naučio je misliti kako mu se naredi. Zašto mu se sada multipliciranjem komandi uneređuje život? Je li to neka sabotaža?

Moguće je da razlog nastalom problemu, pomišlja Prosječni Hadazeovac, leži u tome što se Hrvatska demokratska zajednica konačno zaista konstituirala kao svehrvatska stranka, pa zauzima kompletnu političku scenu, s obavezom da igra i ulogu vlasti i ulogu opozicije.

Jer ako je donedavna opozicija kvalitetno zbrisala samu sebe – a SDP i dalje konsolidira poziciju svoje suvišnosti, pa sad opstoji još samo u svojstvu slučajna dekora, poput drače na trotoaru – tko će, u interesu demokratskoga društva, oponirati vladajućem HDZ-u ako ne oporbeni HDZ? Tko je pozvaniji njegovati višepartijski sistem od jedine partije koja realno postoji?

Samo, nije li onda za to na vrijeme trebalo pripremiti članstvo? – pita se u vrućici Prosječni Hadezeovac. Kome da se on sada prikloni, a da naknadno ne najebe? Stranačkim jastrebovima ili stranačkim golubovima? Katoličkim falangistima ili briselskim licemjerima? Ustašama ili domobranima?

Ne može on, Prosječni Hadezeovac, i jedno i drugo. Tim više što mu je utjeran strah u kosti spoznajom da monstruozna bića miješanih identiteta nastaju kao produkti mračne „rodne ideologije“, pa okolo bauljaju zastrašujuće nakaze: muškarci sa sisama, žene s falusima, hadezeovci s integritetom… Brrr-brrrrrrr!

Očajan, nesposoban da se doslovno raspoluti, da se borbeno iskaže s obje strane fronta, Prosječni Hadezeovac staje pred zrcalo i suočava se s vlastitom nemoći. Popravlja frizuru, zuri u krvave bjeloočnice, procjenjuje veličinu kljuna. Onda, ogledalce, što da budem? Jastreb ili golub?

Iz dugoročne stranačke perspektive, to je potpuno svejedno, umiruje ga ogledalo. Važno je da imaš ptičji mozak.

Peščanik.net, 26.03.2018.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Doli Istanbulska!

Heni Erceg – Ugriz prošlosti


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)