Raspad najveće desničarske stranke u Srbiji je neočekivan, buran i, moram reći, zabavan. Najinteresantnije je istresanje prljavog veša iz decenijama punjene radikalske korpe koja je sve to vreme bila hermetički zatvorena i pretila je jakom eksplozijom, slično detonaciji metana nakon masovnog organskog raspada. To se upravo i desilo.

Sve što smo čuli i videli bilo je smrdljivo, lažljivo i gadno, bez trunčice fer igre, zapravo istinski radikalski. Razlika u odnosu na ranije ispade ove skupine ljudi jeste usmerenost prljavštine ka unutra, što je čitavu stvar učinilo zabavnom. Konačno se pokazalo da su spoljašnje manifestacije njihove politike nešto što je inherentno svim likovima koji su se pronašli u toj družini – jedan naopak svetonazor nakrcan mržnjom i potpunom netolerancijom, uobličen u nespornom i neupitnom autoritetu (Šešelju). Jednom rečju – jednoumlje!

Jednoumlje nastaje u grupi ljudi koji su svoju individualnost, slobodu mišljenja i, na kraju krajeva, sopstvene emocije pokorili vrhovnoj ideji. Zatomiti individualni identitet i sposobnost nezavisnog zaključivanja podrazumeva gubitak samopoštovanja, razaranje svesti o sebi kao pojedincu i pretvaranje sopstvene ličnosti u amorfan deo jednog jedinog organizma koji kuca i diše za jednu ideologiju. Kako to obično biva, ideologije se „materijalizuju“ u liku vrhovnog vođe, bio on realan ili imaginaran.

A posledice za takve skupine ljudi uvek su iste – individualna moralna načela gube se u magluštini pripadnosti jednom velikom organizmu. Ključni kriterijumi moralnosti podignuti su na međugrupni nivo. Žrtva sopstvene indivualnosti i podrivanje samopoštovanja zarad jedinstvenosti grupe, podrazumeva nesposobnost prepoznavanja i poštovanja drugih pojedinaca, kako unutar sopstvenog ideološkog pokreta, tako i van njega.

Svoju tezu o potpunom gubitku samopoštovanja funkcionera SRS-a baziram na svežim primerima. Ja zaista ne mogu drugačije protumačiti ono što se desilo ženama koje su sa papira čitale smešne i tupave babske bajalice. Navukle su na sebe neviđen podsmeh i žaljenje, a da toga uopšte nisu svesne. Ili šta možemo misliti o onima koji su po komandi izgovarali najsočnije psovke i uvrede i lupetali bezbroj ludačkih gluposti, pa još onoliko puta koliko im je bilo naređeno? Kako shvatiti ono smehotresno horsko dranje u skupštini od pre neki dan? Veoma žalosno, baš koliko je i smešno.

Pitanje individualnosti kod životinja sa socijalnom organizacijom čopora (kolonija, stada, jata…) zadavalo je priličnu glavobolju evolucionim biolozima. Ostavimo za trenutak po strani razmatranje svesti i samopoštovanja koje krasi ljudsku vrstu i proširimo ceo koncept na karakteristike ponašanja bilo koje životinjske vrste. Jasno je da funkcionisanje neke grupe podrazumeva jedinstvenost i koordinisanost delanja njenih pojedinaca.

Sa druge strane, fundamentalni princip evolucije podrazumeva individualnost – kroz generacije će se prenositi oni geni i oni iskustveni obrasci (putem učenja potomaka) koji obezbeđuju opstanak i razmnožavanje jedinke. Ipak, pravac evolucije socijalnih vrsta praktično je onemogućio opstanak pojedinaca van grupe.

Iz svega navedenog nazire se paradoks – suprotstavljeni interesi pojedinca i grupe. Za samu grupu, ako je posmatramo kao entitet sa sopstvenim svojstvima, od interesa je maksimalna redukcija individualnog sebičluka. A ipak, bez brige o sopstvenoj dobrobiti svake jedinke (uzimanja resursa da bi preživela i ostavila potomstvo) ne bi bilo nikoga ko bi tu zajednicu sačinjavao.

Neću ovde zalaziti u dublja biološka objašnjenja ovog paradoksa, već ću samo istaći suštinu našeg razumevanja cele stvari. Načelno, da biste bili deo grupe morate žrtvovati nešto od svog sebičnog interesa – nećete uzeti baš sve što biste želeli, podelićete nešto sa drugima, pomoćićete drugu u nevolji čak i ako vas to košta, a za uzvrat možete očekivati pomoć kada vam zatreba („milo za drago“ ili recipročni altruizam). Ovakva životna strategija može opstati samo ukoliko je konačan ishod po opstanak i razmnožavanje individua bolji nego što bi bio rezultat sebičnog ponašanja. Postoji veliki broj modela u evolucionoj biologiji koji razmatraju socijalne strategije („teorije igara“) i svi se suštinski svode na ovaj zaključak.

Dakle, opstanak i funkcionisanje grupe odražava se preko individualnosti. Proučavanja socijalnih organizama govore o kontinuiranom i dinamičnom balansu između interesa pojedinaca i pravila ponašanja u grupi. Sposobne jedinke u čoporu šimpanzi, dovoljno inteligentne za laž, prevaru i manipulaciju, obdarene ovim osobinama oličenim u vidu visokog „koalicionog potencijala“ sa drugim pojedincima, mogu se uzdići na hijerarhijskog lestvici i postati vođe čopora okružene grupicom bliskih sledbenika. U toj riskantnoj igri, ambiciozni pojedinci vođeni sopstvenim sebičnim interesom, ipak moraju voditi računa o poštovanju pravila u socijalnim interakcijama. U suprotnom, čeka ih surova kazna.

Ma koliko bili u iskušenju da povučemo paralele između ponašanja šimpanzi u čoporu i funkcionisanja ljudskih društava (prosto se nameće), moramo biti krajnje svesni opasnosti od biološkog determinizma. Evolucija mozga i visokih kognitivnih sposobnosti naše vrste (o tome danas dosta znamo), dovela je do pojave specifičnih ljudskih svojstava – samosvesti i, posledično, moralnih vrednosti. Osnove morala svakako počivaju na inicijalnim grupnim pravilima ponašanja koja će odrediti opstanak svake jedinke, ali se nadogradnja našeg shvatanja moralnih vrednosti više ne može vezivati isključivo za biološku sferu našeg bitisanja.

Moral se uči kroz odrastanje. Čak i pravni sistemi savremenih država ne smatraju maloletne prestupnike moralno odgovornim članovima društva. Kroz lična iskustva, razvoj empatije i usavršavanje sposobnosti pojedinaca da anticipiraju posledice svojih postupaka po druga ljudska bića, mladi ljudi stiču moralna načela. Na ovaj način, moral u ljudskoj vrsti daleko prevazilazi biološki opstanak pojedinaca.

Moja smela teza da temelje morala čine samopoštovanje i samokritičnost, zasniva se upravo na ovim navodima. Svest o sebi kao odgovornom pojedincu, a ne amorfnom deliću mase, podrazumeva preispitivanje sopstvenih postupaka. Ukoliko je dete kroz svoje odrastanje uspešno usvojilo i na svojoj koži iskusilo moralno i nemoralno ponašanje, na dobrom je putu da razume i poštuje individualnost. Humano i fer ponašanje prema drugima (čojstvo!?) tada postaje stvar samopoštovanja.

Ima onih koji veruju da bez straha od „strašnog suda“ ili bilo kog spolja nametnutog suda, ne bi bilo ničega što bi ljude nateralo na moralno ponašanje u savremeno doba kada fizički opstanak pojedinca nije direktno povezan sa njegovim postupcima. Neuspeh ovakvog shvatanja morala može se uočiti čim bacite pogled unazad, kroz katastrofalni moralni poraz svake religijske ili nacionalističke ideologije, pa čak i istorijskih iskustava primenjenog „komunizma“ koja nikakve veze nisu imala sa originalnim idejama jednakosti i humanosti, već su se izvitoperila u nakaradnu apsolutističku ideologiju. Ideologije nameću ponašanja koja nemaju veze sa moralom.

Na kraju krajeva, i primer od kog sam krenula u ovom tekstu – radikalsko (ne)jedinstvo, jasno pokazuje da identifikovanje sa nekom idejom, gubitak individualnosti i sposobnosti prosuđivanja o sopstvenom ponašanju, vodi potpunom uništavanju samopoštovanja i osećaja za moralne vrednosti.

Jednoumlje nametnuto od strane velikog vođe iz Haga, verovatno je zauvek devastiralo mogućnost radikalskih članova da sagledaju sopstveni ugled u društvu. Ne bih se začudila kada bi se pojavili u skupštini u pižamama ili kada bi organizovano skakali po klupama sa prstom u uvetu susednog radikala. Mislim da su definitivno krenuli putem svog nestajanja. Videćemo koliko je pouka Nikolić izvukao iz dosadašnjeg iskustva, mada se ne bih kladila u preveliku moralnu pamet, posebno ukoliko mu se pridruži Vučić.

 
Peščanik.net, 26.09.2008.


The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)