Ako je Ivi Josipoviću doista stalo do antifašizma, do stabilnosti države i predsjedničke funkcije, onda bi trebao napokon odustati od toga da ih koristi za obranu od političkih napada i medijskih kritika.
Dokumentirana otkrića oko ZAMP-a nedavno je nazvao pokušajima da se “poljulja pozicija predsjednika, pomirenje koje zagovara i pravda na kojoj radi”, dok je jučerašnju izjavu saborskog zastupnika HDSSB-a o tome da Josipović živi u stanu oduzetom Židovima ocijenio kao pokušaj ne samo da se diskreditira njega, već i “cijeli antifašistički oslobodilački pokret”.
Kao da je baš Ivo Josipović noseći stup obrane hrvatskog antifašizma, pa bi se njegovim rušenjem mogli uzdrmati antifašistički temelji ove zemlje.
To je krivo, koliko je i tendenciozno.
Ostavi antifašizam na miru
Nije sporno da se Ivo Josipović ima pravo braniti od optužbi koje nemaju podlogu i zvuče iskonstruirano. Nije sporno ni to da ima obavezu odgovoriti na pitanja koja su potkrijepljena dokumentima.
Ali Ivo Josipović nema pravo svaku kritiku na njegov račun proglašavati napadom na stabilnost države i na antifašistički pokret.
To što on sada govori o nekakvoj “ustaškoj zmiji” ne znači da se on s tom zmijom ikada borio. To što sada govori kako je neprihvatljivo da Sabor bude pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu, ne znači da je on kao dugogodišnji saborski zastupnik nešto poduzeo da se ta praksa ukine.
Dapače, kao novoizabrani predsjednik države otišao je na Bleiburg zapaliti svijeće i odati počast ubijenima. Pa kako nas onda misli uvjeriti da je udar na njega udar na antifašistički pokret?
Privatna obrana
Na tvrdnju saborskog zastupnika da živi u stanu oduzetom Židovima mogao je odgovoriti argumentirano ili jednostavno ju odbaciti kao podmetanje marginalnog političara. Ali on očito smatra da mu to ne bi bilo dovoljno.
Trebao je to podići na višu ideološku razinu, postaviti se u poziciju osobe koja personificira antifašistički pokret u Hrvatskoj, te tako diranje u njega izjednačiti sa zadiranjem u tu Ustavom zaštićenu svetinju.
Antifašistički pokret je u ovom društvu doživio – i preživio – puno teže napade nego što je ovaj očito promašeni napad na Josipovića.
Predsjednička aureola
Međutim, istu taktiku Josipović je primijenio i povodom afere ZAMP. Umjesto da uvjerljivo odgovori na dokumentirane optužbe o financijskim malverzacijama udruge na čijem je čelu bio i pogodovanju svom kućnom prijatelju u ostvarivanju višemilijunske zarade, on se sakrio iza predsjedničke funkcije.
“Očito postoji jedna tendencija da se poljulja pozicija predsjednika”, izjavio je tada. “Očito nekome smeta stabilnost koju zagovaram pa na neki način i uspijevam zajamčiti svojim radom, smeta mu pomirenje koje zagovaram, smeta mu pravda na kojoj radim”.
Funkcija bez imuniteta
Kao da je predsjednička funkcija, onako kako je tumači Josipović, imuna na otkrića koja dovode u pitanje sve vrijednosti u koje se taj isti predsjednik zaklinje: pravdu, poštenje, moral, pa na koncu i samu legalnost.
Ta funkcija, ako baš inzistiramo, već je poljuljana samom činjenicom da je trenutno obnaša čovjek s kontroverznom prošlošću i, u najmanju ruku, neuvjerljivom političkom sadašnjošću. Pa bi se logičkim slijedom moglo doći do zaključka da oni koji na to upozoravaju zapravo štite dignitet funkcije.
Naime, neprihvatljivo je da se privatni marifetluci kamufliraju autoritetom predsjedničke funkcije.
Vrijednosti to nisu zaslužile
Upravo zato, Ivo Josipović bi trebao odustati od toga da zaštitu od optužbi na privatni račun traži u okrilju vrednota za koje se navodno toliko zalaže. One to nisu zaslužile, kao što nisu zaslužile da im on time nanosi još veću štetu.
Jer, mogla bi se povesti rasprava o tome tko zapravo destabilizira državu, šteti antifašizmu i nastoji poljuljati poziciju predsjednika. A u njoj Ivo Josipović ne bi baš najbolje kotirao.
Index, 19.04.2012.
Peščanik.net, 20.04.2012.
