Radio emisija 24.10.2008, govore: ekonomista Miroslav Prokopijević, teoretičarka marketinga Nadežda Milenković, pravnica Vesna Rakić-Vodinelić, sociološkinja Vesna Pešić, advokat Srđa Popović i dečak Vasa.

Svetlana Lukić: Dobar dan. O bankama ne znam ništa, kao, pretpostavljam, i većina vas, znam samo da tamo viđam neke bankare u lister odelima koji emituju poruku da imamo posla sa novcem kao metafizičkom pojavom, koju mi smrtnici ne razumemo. Istina je da, čim nam izađe iz džepa, novac postaje kapital, preimenuje se i počne da živi nekim svojim životom. Kada to sa parama postane najvažnije, prestaje da bude razumljivo, prerasta skoro u kvantnu fiziku.

Ništa ne znamo o kruženju novca, čujemo u svakom slučaju da je velika panika u svetu i da ljudi iz banaka u mnogim razvijenim zemljama podižu svoje uloge, a onda ih guverneri, premijeri i ministri u ime države smiruju. Isto je i kod nas, i Jelašić i Dinkić, kao veliki poznavaoci tipičnog, ali i atipičnog kruženja novca, kažu da uopšte ne treba da brinemo, država Srbija nam garantuje uloge čak do 50.000 evra. Ljudi koje poznajem su se do ove izjave držali dosta dobro, nisu trčali u banke da podižu svoju štednju i da prazne sefove po Beogradu, ali kada su ova dvojica pomenuli cifru od 50.000 evra, stvari su postale sumnjive. Ne znam tačno kako i ko je pokrenuo paniku, za sada blagu, ali znam da ne malo ljudi nonšalantno izlazi iz kuće – kao, krenuli su na pijac ili da plate komunalije – i ništa ne pominjući ni prijateljima ni rođacima odlaze da uzmu svoj novac iz banke. Guverner je optužio ekonomske analitičare da su podbunili narod da povlači štednju iz banaka, nazvao ih je narikačama i optužio da će oni biti krivi što će ljudi koji povuku svoju ušteđevinu izgubiti kamate. Da li će ti isti analitičari, pita guverner Jelašić, nadoknaditi građanima 13 odsto izgubljenog prihoda godišnje? Jedna od tih narikača na koje misli guverner je naš današnji sagovornik Miroslav Prokopijević.

Izgleda da će se na slučaju ove velike svetske finansijske krize pokazati tačnom ona Ćosićeva priča o komparativnoj prednosti naše zaostalosti. Zaostalost i izopštenost iz velikih svetskih poslova nas delimično štiti, ali ovdašnji finansijski magovi i političari su se nedeljama ponašali kao da će ta poplava potpuno da nas zaobiđe i nisu gradili brane, nisu ređali džakove sa peskom, nego su se bavili drugim stvarima. A sada, kada su se ljudi malo uspaničili, hoće sve da nas anesteziraju već poznatom pričom, „ne brinite, vaše pare su kod nas, mirno spavajte“. Kad god vidim poslednjih dana nekog od ovih garanata naših para, izgledaju mi kao da su stali na nagaznu minu i sada moraju da budu mirni, jer zna se šta znači taj jedan korak, koji je možda mali za čovečanstvo, ali je veliki za čoveka.

Kao što već znate, ove nedelje su pukle dve afere, gas i Univerzijada, čak je i umorni predsednik morao da se bavi tim banalnostima, i to upravo u nedelji kada se pobratimio sa socijalistima. Sporazum između SPS i DS je, u stvari, pravi zajednički politički program, u njemu su pobrojane sve oblasti života, a i šire. To je pobožni spisak želja koji bi mogao da potpiše svaki član Malteških sokolova, Rotary Cluba, Svetog sinoda i FK Bežanijska kosa.

To je beskrajno glup dokument, što ne znači da ne pokazuje opasnu tendenciju predsednika Tadića da postigne sabornost većine političkih stranaka, koje će onda u miru nastaviti sa svojim radom: krasti, lagati, pričati fraze u najboljem slučaju i spajati nespojivo. A nama građanima je namenjeno stanje mentalne narkoze – malo Jelen piva, malo Lige šampiona, malo Operacije trijumf, prenosa suđenja Šešelju, a onda Aranđelovdan, Mitrovdan – i očas posla prođe život.

Na početku Peščanika slušate Miroslava Prokopijevića.

Miroslav Prokopijević: Nije Srbija jedina zemlja u kojoj se podižu ulozi, podižu se i u Americi, podižu se u Mađarskoj i to mnogo više, a ovo je samo pokazatelj jedne pogrešne reakcije. Prvo je država užasno zakasnila, i oko finansijskih tržišta, a onda i oko garantovanja uloga. Do pre neku godinu to je bilo 5.000 dinara, pa je, kad je otkriveno u javnosti da je svota tako mala, podignuto na 3.000 evra. To je razumna suma koju naš budžet može da izdrži. Da su sad podigli na 10.000 ili maksimalno 15.000 evra to bi svakome bilo shvatljivo, ali podići sa 3.000 na 50.000 evra, 17 puta – tako nešto nijedna zemlja nije uradila. Kako jedna mala, propala zemlja sa vrlo rđavom ekonomijom može to sebi da priušti? Naravno da nikako ne može, jer, prosto, da je neko samo uzeo digitron da sračuna video bi da to ne može da se pokrije. Oni kažu: štednja nije 5,7 milijardi, koliko sam napisao, nego 6 milijardi. Ova garancija pokriva 90% štednje, znači ostaje samo nekih 13.000 štediša i 10% sume koja nije pokrivena. Kad se odbije 10% od 6 milijardi ostane 5,4 milijarde. 5,4 milijarde čini dve trećine našeg budžeta, koji je nažalost samo 8 milijardi evra. Pošto je garancija takva da mora da se isplati u roku od tri meseca ako banka propadne, nema tog perioda od tri meseca u kojem može da se skupi 2 milijarde, izuzev pod uslovom da se nijedan evro ne isplati ni za šta drugo, ni za socijalna davanja, ni za vojsku, ni za plate, ni za penzije. Dakle, za tri meseca bi moglo da se skupi maksimalno 2 milijarde, a to pokazuje koliko je cela stvar nepromišljena. Ne verujem nepromišljeni potezi mogu da smire paniku.

Naravno, neki zvaničnici prelaze u kontranapad, okrivljavaju one retke ljude koji su nešto rekli o rizicima ovakvih odluka, dok većina režimskih ekonomista ćuti. Ako misle da je odluka sigurna, zašto režimski ekonomisti to i ne kažu? Ali, naravno, oni se plaše da bilo šta kažu, jer taj nivo sigurnosti nigde ne postoji, ne postoji ni u mnogo stabilnijim zemljama, a kamoli ovde. Ako se oglase, oni optužuju analitičare za dizanje buke. To liči na Broza; štrajkuju, recimo, u Trbovlju, a on kaže: majku mu božju, neprijatelji socijalizma podbadaju opravdano nezadovoljnu radničku klasu, a štampa tome doprinosi, da ona o tome ne piše ne bismo imali problem. Pa, nemamo problem zato što štampa nešto piše, nego štampa piše zato što imamo problem, i sad njega treba rešavati, a ne kao nekad zatvoriti par disidenata i poslati partijske sekretare u štampu koji neće pisati o problemima. Niti, pak, rešenje može biti u lažima. Dakle, guverner juče kaže „svaki građanin gubi 13,6%“. Guverner ne sme da daje netačne podatke; on je juče rekao da svaki građanin gubi 10% na kamati i 3,6% po osnovu inflacije u zoni evra.

Svetlana Lukić: Ako povuče novac?

Miroslav Prokopijević: Da, ako povuče novac. Znači, 13,6 odsto. Bar bi guverner morao da zna da se inflacija odbija od kamate. Kad vam banka da kamatu 10%, a inflacija bude te godine u evro zoni 3,6%, onda je vaša zarada 6,4%. Onda vam država još uzme onih 20% poreza na kapitalnu dobit, tako da realno zaradite oko 4,7%. Dakle, 10% i 3,6% se ne sabiraju nego oduzimaju. Time što pokušava lažno da napumpa cifru – a, kažem, guverner je poslednji koji bi smeo takvu grešku da napravi – on pokazuje koliko je u panici. Šta se sad u stvari radi? Kako oni građani koji smatraju da je stvar rizična povlače uloge a banke podižu garancije, zvaničnici pumpaju cifre kako bi probudili pohlepu kod ljudi. Jer, kad vi kažete 13,4%, on kaže: fenomenalno, na 100.000 evra dobijam 13.400 evra. Kod mnogih ljudi to blokira moć rasuđivanja. Kao što je nekad Dafina ponudila 12% na mesečnom nivou, pa su se i ljudi koji su inače bili racionalni pretvorili u Baju Patka, zavrteli im se dolari u zenicama.

Dakle, pohlepa je jedna strašno nezgodna stvar. Imam običaj da kad predajem mikroekonomiju kažem studentima: ko nije spreman na rizik ne treba da ulazi u biznis. To je donje ograničenje. I drugo, ko nije u stanju da kontroliše pohlepu, taj takođe nije za biznis. Znači, kao što je Dafina kamatama od 12, pa i 15 odsto na mesečnom nivou probala da probudi pohlepu kod onih koji su se nećkali da donesu pare pri 5%, 6% ili 10%, tako i sada banke, koje su pre godinu i po dana nudile smešno niske kamate od 2,6% do 3,2%, sada pokušavaju da ove uloge koji se ubrzano povlače kompenzuju novim ulozima drugih ljudi kod kojih će, naravno, probuditi pohlepu.

Napisao sam već pre jedno mesec dana da upravo zato što mi nismo integrisani u svet ova kriza nije naša glavna kriza. I rekao sam tad: naša glavna kriza će početi kad se postavi pitanje kursa dinara i njegove održivosti. Na koji način je tačno to što sam rekao, da ovo nije naša glavna kriza? Ona nas na neki način dotiče, na dva polja mi ne možemo da izbegnemo njen uticaj. Kao prvo, novac poskupljuje. Kad berza i finansijska tržišta sprže ogromnu količinu novca, njega ima ga manje i mora da poskupi. I, naravno, ljudi koji u Srbiji uzimaju kredite ne mogu to da izbegnu, ne mogu da uzmu novac sa Marsa, znači, moraju da zajme. Drugi problem je izvoz. Ogroman deo našeg izvoza ili većina ide u Evropsku uniju. Tamošnje ekonomske teškoće i skupljanje tržišta, pad tražnje, neminovno pogađaju i naš izvoz.

Ono što je kod nas specifično je kako ljudi preživljavaju celu stvar, oni su mnogo oprezniji i reagovali su sa mnogo više nepoverenja nego što bi situacija to iziskivala. A zašto tako reaguju? Zato što ovo nije prvi put da se država rđavo ponela. Čovek se odmah seti svih mogućih prevara, stare devizne štednje, činjenice da je ovde hartija na neki način sigurna samo ako je u tvojim rukama. I naravno, reakcija ljudi je bila u skladu s takvim iskustvom: ako Amerika ima problema, neke vodeće zemlje Evropske unije takođe, kao Velika Britanija ili Francuska, onda mora biti tako da ovi naši, od kojih nikad ne možeš da očekuješ verodostojno upozorenje, imaju još više problema. Iako ih Srbija objektivno u tom trenutku nije imala, a nema ih ni sada. Sad može da nastane problem zato što je percepcija ljudi takva, a pogrešne reakcije države je još potpaljuju. Prema tome, nije krivo nas nekoliko koji o tome pričamo i hoćemo da pričamo, budući da razumemo o čemu se radi, nego je kriv onaj ko povlači takve poteze. Potezi su morali da budu pravovremeni i smirujući, a ne potpaljujući. Ne 50.000 evra – otkud jedna prosjačka država može toliko da garantuje? Ako je Amerika podigla svote nekih osam puta, pa ne može Srbija da podigne sedamnaest puta, to je potpuno jasno. Dakle, da završimo, sad se stvar poprilično zakuvala zbog tih pogrešnih reakcija. Kad vidite guvernera i ostale zvaničnike koji govore pogrešne stvari, onda ljudi kažu „hm, možda je ovo ovde još grđe“, i zahvaljujući tome sve izgleda mnogo gore nego što jeste.

Naša prava kriza, naš pandan ovome će doći kad se postavi pitanje kursa. Šta se dešava sa kursom? U tri poslednje godine evro je ovde izgubio 40% vrednosti. Zašto? Zato što Centralna banka ne može ništa da uradi državi koja se prilično rasipnički ponaša, ima veliku potrošnju koja stvara polugu za inflaciju, pa koristi kurs kao glavno antiinflatorno sredstvo. Takvom politikom Srbija je ove godine dogurala dotle da je inflacija u jednom trenutku, pre par meseci, bila 16%, a sad je u padu kreće se negde oko 11%. Međutim, to je vidljiva inflacija, ali postoji i ona nevidljiva. Znači, kad bi sad pustili da se trguje dinarom, ne znam koju bi vrednost on imao, ali to sigurno ne bi bilo 82 dinara za evro. Kad bi bilo 100 ili 120 dinara, mislim da bi ovi naši bili puni sreće i odmah bi prihvatili tu sumu. Znači, bojim se da je realna suma mnogo viša.

Ali, u čemu je stvarni problem? Ljudi koji su uzimali dugoročne kredite, na preko godinu dana, oni su sada žrtve rizika koji im je kreirala Centralna banka svojom nerazumnom politikom, time što je kurs uzimala kao osnovno antiinflatorno sredstvo. Dakle, kad kurs padne, recimo na 80 dinara, a neko ima 100.000 dinara platu i, na primer, 400 evra kredita – on tada, pri kursu od 80 dinara, plaća ratu približno 32.000 mesečno. Ako evro sad ode na 120 dinara, on plaća 48.000. To je skoro polovina njegovih primanja, pri čemu će i njegova plata od 100.000 dinara biti istovremeno napadnuta inflacijom. Prema tome, ljudi će doći u makaze. S jedne strane će ih pritiskati inflacija, koja mora da poraste, jer će se sve cene prilagoditi kursu od 120 dinara za evro. S druge strane će mu se povisiti rata kredita. Šta će da se desi? Sad je servisiranje kredita takoreći fantastično, skoro da ne možete da nađete zemlju, možda dve-tri u Evropi, u kojoj servisiranje ima bolji procenat. Ali pod ovim uslovima će se naglo povećati broj ljudi koji ne mogu da otplaćuju kredite. I šta se sledeće dešava? Banka koja je uzela pare deponenata, uzela 100.000 od jednog i dala nekom drugom kredit, sad može da vrati 70.000, ali ne i 100.000. Kad vi dođete da podignete svojih 100.000, bankar ne može da vam kaže: imam 70.000, a onih 30.000, znate, to je prosek nevraćanja kredita, to je 30% i ne može da se vrati. Od trenutka kada bi prvi bankarski službenik to rekao nekom štediši do trenutka kada bi to znali svi u Srbiji proteklo bi maksimalno pola sata, a u narednom satu bi bankarski sistem završio karijeru, jer bi svi krenuli po svoje depozite. I tu bi bio kraj priče.

Dakle, to je naš veliki problem. A naš guverner se ljuti na pogrešnu adresu, daje krivo obaveštenje, ne komentariše činjenicu da onaj sa skupom kućom neće da je proda za tri puta veću cenu. Dakle, ne bavi se takvim stvarima koje su važne i koje sutra mogu da budu tempirana bomba, i sigurno će uskoro biti. Evo, sad već opadaju i privatizacioni prihodi, jer se poslovna klima, naravno, pogoršava, a prvo se napuštaju takozvana emerging markets, ova tržišta u nastajanju. S druge strane, zaduživanje države je skupo, tako da je pritisak na dinar sad strahovit. Neki ljudi kažu da će loma biti tek za šest meseci, neki kažu, može i dve godine, ali u nekom periodu će to da klecne i nastupiće za sve nas veliki problem u koji nas je uvalila država. Ne samo za običnog čoveka – jer kad bankarski sistem upadne u takve teškoće, onda je pogođena čitava država, čitava privreda. To je u stvari mnogo opasnije za nas nego ovo što se sad dešava, mada i ovo, zbog reakcije države, isto nije dobro.

Transferi novca, bilo za penzije, bilo što rodbina šalje novac za izdržavanje, oni su manje više nepromenjeni, ali u padu su ulaganja, sa berze je opšta bežanija, stranci masovno beže, u padu su privatizacioni prihodi. Posao sa Fiatom, tu država daje 300 miliona, a ne dobija 300 miliona, to je velika razlika. Drugih nekih velikih ulaganja, čak ni najave o njima, nema. Dakle, svi čekaju da vide kako će se ovo razvijati, što je razumna reakcija investitora. On čeka da vidi koje će dimenzije imati ova kriza, koliko dugo će trajati. U takvoj situaciji, naravno, pošto se berza strmoglavljuje, obezvređene su sve ovdašnje firme, a to smanjuje i motivaciju i da bilo šta prodate. Recimo, za firmu za koju ste mogli da dobijete 500 miliona pre, na primer, godinu ili godinu i po, sad ne možete da dobijete ni 100 miliona. Dakle, nije ni trenutak za prodaju, prema tome, od privatizacionih prihoda ne možete da očekujete pare.

Gde postoje mogućnosti da se dobije novac? Postoji mogućnost da se zemlja zaduži. Državni dug Srbije je 30%, nije strašno visok, ali sad je zaduživanje jako skupo, znači, nije dobar trenutak. I utoliko je manje jasno otkud država sad odjednom ide u ekspanziju, gradi Koridor, ovaj put gore u Vojvodini, pa bočni put Vršac-Novi Sad, sređuje granicu sa Hrvatskom, pa prugu… Trenutak je potpuno pogrešan obzirom na okolnosti, a i inače je ekonomski pogrešno da država sve to radi. Znači, u ovom trenutku je duplo pogrešno. Zaduživanje je moguće, ali nije dobro i ne može dugo da traje. Ipak, to je jedan način. Drugi način su strana ulaganja. A njih nema, već smo rekli, i postojeći investitori beže, pri nesrećnom spletu okolnosti može čak da se desi da i domaći investitori počnu da beže ako se pokaže da su, recimo, u Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni, Bugarskoj, okolnim zemljama prilike za ulaganje bolje. Za sad se to ne dešava, ali nije nemoguće, samo može da pogorša stvari. Prema tome, visi nam nad glavom sad ta rupa i to pojačava pritisak na dinar. A zvaničnici povlače takve poteze i izbegavaju svaku debatu. Da bilo ko od njih iz Vlade ili guverner veruje u to što radi, on bi rekao: B92, molim vas, dajte mi sat vremena, dajte te neverne Tome, neka sednu preko puta mene, dajte da to raščistimo. Ne, taman posla, politika bi morala da bude potpuno drugačija, ali da bi bilo drugačije politike vi morate sedeti na bazično zdravoj grani. Kad sedite na bazično lošoj grani onda, naravno, ne smete da izađete u javnost i da suočite svoje mišljenje sa kritičarima zato što će se tek onda videti koliko je grana trula, jer vi sad proizvodite iluziju da se ona još drži i da može da se drži ko zna koliko. Odlučili su se za lošu varijantu, to je ono, kad izvučete kraće drvce ne možete da ga istegnete, ne vredi. I sad je samo pitanje da li će ljudi i u kom trenutku videti da imate kraće drvce. Neke ljude možete da lažete neko vreme i sve ljude možete da lažete jedno kratko vreme, ali ne možete da lažete sve ljude sve vreme, to je apsolutno nemoguće.

Prvo se jedva sastavila Vlada, onda je dobila bingo jer se opozicija raspala. Znači, DSS je pao na nos u prošloj kampanji vičući „Kosovo, Kosovo“ i raspršio svoje birače, a radikali su se raspali. I verovatno ih, kad se saberu, nema ni približno kao ranije, bar trećinu birača su izgubili, posebno posle svih lepih rasprava u Skupštini, gde je jedna ekipa častila drugu raznim stvarima. Prema tome, oni sad iznenada mogu da rade mnogo više nego što se činilo da će moći, jer je prvobitna podela, odmah posle izbora, izgledala kao da će Vlada biti knap i ići po oštrici noža. Šta se dešava? Naravno, nema nikakve ideje da se bilo šta ozbiljno radi. U takvoj situaciji svaki od preduzetnika u Vladi, svaki od ministara je shvatio da, pošto nema nikakve zajedničke akcije, sami idi u akciju. I tako postaje moguće da jedan ministar odjedanput govori kao premijer, on pokriva i finansije i privredu i spoljnu politiku. Dakle, svako pokušava da uhvati neku priliku za sebe, što naravno, kad se gleda sa strane, samo ostavlja utisak kako tu nema nikakvog tima, nikakvog timskog rada i nikakve zajedničke odgovornosti, nego su se svi prosto razvili u strelce. A to je opet indikacija da se boje da slučajno neko ne izađe iz koalicije pa da budu izbori. Kao, hajde da ja sâm hvatam glasove, a posle u Titaniku – šta bude, videću kasnije.

Svetlana Lukić: Pošto moramo da gledamo u tu stranku, stožernu, kako je sad zovu, i pošto su, obzirom na raspored na političkoj sceni, svi izgledi da ćemo demokrate i Tadića imati zadugo, u čemu je najveći problem sa njima?

Miroslav Prokopijević: Pa, problem je što tu više nema stranke. Vidljiv je dvor, i par funkcionera kojima nije zapalo da budu na dvoru, prethodno su bili relativno visoko rangirani, a sad su u nemilosti dvora. I vidi se da postoji jedno telo koje se batrga u raznim frakcijama. Znači, to je sad Demokratska stranka. Ono što je takođe karakteristično je da dvor trenutno ima neverovatnu vlast, slično onoj koju je imao Slobodan Milošević. Naravno, ne zloupotrebljava je toliko, ali, što bi se reklo, ne kradu nego kraduckaju u poređenju sa Miloševićem. Mada, kad je reč o materijalnom, to je već diskutabilno, a što se tiče političkog kraduckanja, ipak to nije ista politika, ni spoljna ni unutrašnja, iako ima mnogo loših manifestacija i prema spolja i prema unutra. Samo pogledajte ovo sa Crnom Gorom i Makedonijom, i sa manjinama, i sa tolerisanjem nekih pokreta od kojih se ne zna koj je gori i slične stvari. I sad, naravno, ako možete da razmišljate po analogiji, ako se politika Slobodana Miloševića, koji je imao neviđenu koncentraciju vlasti preko vojske, policije, tajnih službi, i koji je imao nacionalističku priču koja se odlično primila u biračkom telu, ako se njegova politika istopila i pukla, onda će verovatno ovakva, mnogo mekša vlast takođe naići na neki rizik.

To uopšte nije dobro za Srbiju. Naravno, to je najgore za Demokratsku stranku i njen vrh, ali nije dobro za zemlju da stranka koja treba da bude okosnica ne ume da kaže: ljudi, ovo je vizija, ovo je naš put, idemo tim putem i videćemo kako ćemo proći na tom putu, ali mi idemo tamo, i idemo tamo odlučno. Ne, oni ne znaju kud idu, oni idu malo u Rusiju, malo u Treći svet, mere koje ovde sprovode nemaju nikakve konzistencije. Nema ničega, to je bukvalno preživljavanje iz dana u dan. Ne treba ništa veliko da se dogodi, pa da se to promeni. A jednog dana će se ova negrađanska opozicija, koja je u rasulu, opet konsolidovati i imaćemo mnogo lošiju situaciju. Uopšte nije dobro to što se događa, ali ja vidim da njih neka inercija vuče u tom pravcu i da nikako ne mogu da se zaustave. Neki dan sam pričao sa jednim od predsednika opštine koji je napustio tu stranku, pitao sam ga zašto je otišao kad je imao nesumnjive rezultate – njega, na primer, kao i Inđiju i slične na predavanjima uzimam kao pozitivan primer. On kaže: jednostavno više nisam mogao, tu su se razvile sile kojima sam ja bio potreban kao kišobran, a ja neću da neko krade, da mulja, da petlja i jednostavno sam odlučio da je bolje da odem nego da ostanem. Kaže, jedva je izdržao poslednjih godinu dana ovog starog mandata. To kaže čovek koji je pošten, koji je uradio dosta na reformi u svojoj opštini, koji je podigao, defakto, grad, deo Beograda koji je u poslednjih 20-30 godina najviše porastao u Evropi. Znači, ako takvi ne mogu da prosperiraju i beže, onda zamislite ko ostaje.

Ja se običnih ljudi uopšte ne plašim, oni znaju čime raspolažu i intelektualno i finansijski. Ono što ovde konstantno pravi nevolju je država, loš kvalitet upravljanja zajedničkim poslovima. To je ono što unosi nespokoj. Znači, oni su haos-majstori, ma koliko to posle projektovali na kritičare, na štampu, kao da se ništa nije promenilo. Naravno, ne može sad više da se vlada bez izbora, mora koliko toliko da se stvara i privid nekog pravnog stanja i kakav-takav privid tržišne privrede. Znači, to mora nekako da opstane iako oni tržišnu privredu zamišljaju samo kao način da se pare bez rizika ulivaju u njihov džep, dok su džepovi drugih zašiveni. E, pa tako ne može da izgleda kapitalizam ni tržišna privreda. Nizom pitanja se ne bavimo. Recimo, pošto često zbog raznih programa putujem po Srbiji, znam da imamo samo desetak ekonomski živih gradova. Subotica, Novi Sad, Inđija, recimo, Beograd, Kragujevac, Čačak, Novi Pazar i još nekoliko. Sve ostalo je, na primer u istočnoj Srbiji, ekonomski stalo sedamdesetih godina.

Danas možemo da kažemo da je Srbija naseljena uz dolinu Morave, u Beogradu i delu Vojvodine, dok su veliki delovi zemlje prazni, istočna Srbija je prazna. Vi imate i po 120 kilometara, recimo, tamo od Južne Morave do bugarske granice, gde na desetine kvadratnih kilometara nađete tek ponekog stanovnika, sela su tamo potpuno prazna sela. Tako da postoji mnogo problema, koje jednostavno, zato što volimo da se bavimo ruskim i kineskim carom, ni dotakli nismo. Nismo se proslavili u sposobnosti da sami nešto napravimo nešto. Kad god su nas puštala da radimo sami mi smo imali probleme. Evo, ovo malo reformi urađeno je pod pritiskom MMF-a, Svetske banke, Evropske unije, OEBS-a, Saveta Evrope i tako dalje. Dakle, to govori koliko su elite koje biramo u stvari nezrele i neuračunljive, jer da su uračunljive one bi uradile nešto same. I ja ne verujem da smo mi u stanju da nešto uradimo mimo neke gravitacione snage koja nas podstiče da idemo u određenom pravcu i na neki način ograničava u pravljenju ludosti. Prosto, dosad to nije bio slučaj, uvek smo bili takvi. Slušao sam i Srđu, on u biti istu stvar kaže, samo drugim terminima, na drugom polju: ne možemo da uradimo neke stvari dok nas neko ne bičuje, i to ti je to.

Svetlana Lukić: Ništa specijalno novo i netipično nije se dešavalo ovih dana. Samo smo se malo obrukali u organizaciji Univerzijade, lopovi su pokrali toliko da je mnogim sportistima otkazano učešće, a onda su poslali, koga drugog nego Đelića da zapušava rupe. Nema ničeg neobičnog – Miroslav Mišković je suvlasnik Srbije, suvlasnik većine političkih stranaka u Srbiji, bio je u Briselu da se žali što mu u nekim okolnim zemljama ne daju da širi kapitalizam. Nema ničeg neobičnog – maroderi su se opet presvukli, sada imaju dres Srpske napredne stranke, Tomislav Nikolić i Vučić su osnovali stranku, možda ste gledali. Ako niste pažljivo gledali mogli ste jednog časa pomisliti da gledate kongres LDP, tu su bili i predstavnici nacionalnih manjina, invalida, a deca cveća, Nikolić i Vučić, su poručila da hoće da vrate sve prijatelje u svetu i da budemo, kako rekoše, najbolji saradnici Ruske Federacije, ali i ponosni članovi Evropske unije. Nema ničeg neobičnog – Demokratska stranka u Kuršumliji je za šefa javnog komunalnog preduzeća postavila vodoinstalatera. Deca iza stožerne Demokratske stranke su se zaigrala, prizivaju radikale u vidu Tomislava Nikolića. Korupcija ne samo da je metastazirala, nego su i poruke koje šalje njen lider stvarno šizofrene. Ovih dana bio je u Kragujevcu na obeležavanju streljanja Kragujevčana i đaka, i tada je Tadić rekao da je naša poruka „oproštaj, ali ne i zaborav“. To liči na patrijarhovu izjavu, „praštamo ali ne zaboravljamo“, međutim, u isto vreme slika kolaboracioniste Nedića visi u zgradi Vlade. Šizofrena je i poruka i poziv direktoru Centra Simon Vizental da bude počasni građanin Novog Sada, a u isti mah u centru tog grada stoji spomenik Jaši Tomiću, velikom antisemiti. Moraćemo da se odlučimo između nekih stvari. U nastavku emisije govori Nadežda Milenković.

Nadežda Milenković: Slušam vesti kao i većina, ali nemam načina da izgradim svoj stav. Mogu samo da kažem da više nego državi, guverneru, premijeru ili kome god verujem ljudima koji pričaju drugačije, oni su moj izbor. Na osnovu iskustva nemam razloga da verujem državi i predstavnicima vlasti. Znaš, i ona prošla država je garantovala za sve uloge, pa smo pukli. Jadni ljudi još primaju po 100-200 evra te stare devizne štednje. Znači, imamo iskustvo kako to izgleda kada ti država garantuje, pa puj-pike-ne važi, tako da su sada mogli komotno da kažu: garantujemo iznos od 500.000, što da ne, i tako nećemo da vam vratimo. Što se mene tiče, sve je moguće – i da kažu, i da nas zavrnu, i da mi ne odreagujemo, da popijemo to baš kao što smo i pre sve popili. Moja majka je često tvrdila da zna kako stvari stoje jer je „bilo u vestima“. Meni to nije dovoljno, nemam takav odnos prema nečemu što čujem u vestima, recimo neku izjavu guvernera, premijera ili predsednika.

Oni ne znaju marketing, prave korake koji postižu suprotan efekat od željenog, ali, znaš, najstrašnije je što su oni možda stvarno u pravu i možda su okay, možda su dobronamerni i možda mi ne treba ništa da brinemo, ali mi ipak brinemo, jer njihovu poruku uopšte nismo tako razumeli. Oni su nam pričali kako nema šećera zato što žene kuvaju slatko pa su pokupovale sav šećer, pa nema ulja jer ljudi prave zalihe kod kuće. Ti pomisliš da smo stvarno neki moćni potrošači, ono, kupiš dve litre ulja i – gotovo, pukao Mišković, nema više monopola! Zanimljivo je takođe što kod nas benzin uvek poskupi jer je poskupeo u svetu, ali kad pojeftini u svetu kod nas ne pojeftini. Zašto? Zato što, eto, imamo rezerve koje smo kupili skupo, pa ne možemo sada da pojeftinimo. Godinama ja nemam poverenja u njih, ni u ono što pričaju, ni u ono što rade.

Kad su donosili Ustav, rekli su da nije dobar, ali je, kao, jako dobro što može da se menja. To je bila najveća prednost, a i razlog za donošenje novog Ustava. Pa, mislim, ne vidim da su ga menjali.

Svetlana Lukić: I to je baš Tadić govorio…

Nadežda Milenković: Jeste, ali to je ipak mnogo bolje nego kad uzme da se miri, to mi je bestijalno. Prvo je najavljeno nacionalno pomirenja, pa su, kad se malo uzburkala javnost, spustili loptu, prekrstili nacionalno u političko, i na kraju je ispalo samo partijsko pomirenje. Znaš, on se ponaša kao žena koja dobija batine, mada se šuška da je suprotno. U toj priči je sada Dačić u stvari porodični siledžija koji ženi ili deci govori „sad mi se izvini što sam morao da te bijem“. Pri tom su to isti ljudi, većina njih, nije došao neki potpuno novi kadar u SPS. To ne razumem, ne znam ko to njega savetuje i koje ciljeve imaju njegovi savetnici kad može da radi takve stvari. Ne vidim da je partijsko pomirenje, i još deklaracija o pomirenju, put za Evropu. Šta je sad poenta? Da se ujedinjuješ i da svoju veliku stranku utopiš u neku malu? I već se deklarišeš da si u Internacionali i da si bezmalo i ti socijalista. Doduše, kako reče onaj davni predizborni slogan, svi smo mi pomalo socijalisti. Reč je o pravu svakoga da se umori, da odustane, da se predomisli, ali, s druge strane, moje legitimno pravo je da se s tim složim ili ne složim, da kažem da poštujem ili ne poštujem. Ali primećuješ i ti da sve češće čujemo: hajde, ne talasaj, šta više…

Dobro, i to je jedan od načina da se prođe kroz ovu stvarnost u kojoj mi živimo. Drugi je upravo da se talasa, jer da nisu talasale nevladine organizacije fašisti bi održali marš. Da se nisu ispotpisivali građani i ujedinile organizacije, da se nije uputilo predsedniku pismo, Dačić ne bi reagovao, nego bi ovi održali marš. Rekli bi u Skupštini opet „to su neki dečaci“, ili, kako radikali vole da ih zovu, „mladići“. Ti mladíći, i Mládići, su demonstrirali, a policija, zla policija, ih je rasterala. Mene to povremeno malo uplaši, to je jedno veliko odustajanje. Kao, evo, idemo u Evropu uskoro, pa ipak je mnogo bolje nego što je bilo, pa ne možeš da kažeš da nije bolje. Ali mi živimo u jednom razgrađenom društvu i jako je važno da se odredi šta je društveno poželjno, a šta nepoželjno. Ako neko ko još ima snage, volje i voli to da radi, može da doprinese, to je super. Okay je i što su se neki umorili. Moja majka je često govorila da uvek imaš dve mogućnosti, nikad nisi baš u bezizlazu. Dakle, kad sam zdrav to je super, ali i ako se razbolim nije strašno, opet imam dve mogućnosti, ili ću da ozdravim ili ću da umrem. Ako ozdravim – super, a ako umrem opet imam dve mogućnosti, mogu da odem u raj ili u pakao. Ako odem u raj – super, a ako odem u pakao opet nije strašno, opet imam dve mogućnosti, ili ću ja da pojedem đavola, ili će đavo da pojede mene. Ako ja pojedem đavola – super. E, ali ako đavo pojede mene onda kao i sva hrana ipak imam samo jedan izlaz. Dakle, to je priča, ako nas pojede đavo, znamo kroz koju ćemo kanalizaciju da prođemo, i to nam se zapravo sad i dešava. Toliko smo galamili, a evo šta smo dobili – da imamo platu, dignemo kredit, odemo na letovanje… Sad ovi socijalisti…

I moramo i dalje da galamimo da bismo sprečili da se te stvari ušanče, i da se sve lepo namesti jedno na drugo. Kao, to smo se mi koalicionim sporazumom dogovorili da vama pripadne, a vi najbolje znate da u oblasti javno-komunalnog treba izabrati vodoinstalatera, to je logično. Kupovaće se žirafe i to će isto da se pravda koalicionim sporazumom. Dakle, govorimo o nesigurnosti nas građana, ne osećamo se udobno. Kako da se osećaš udobno kad vidiš da je njima samo do toga da se namire partijski apetiti. Ti pričaš i buniš se protiv nečega, ti si mrav koji je pošao u Meku i nećeš nikad da stigneš tamo, ali bar ćeš da umreš na svetom putu. I to je isto legitiman izbor i volela bih da to i drugi poštuju.

Znači, u redu, umorio si se, izgubio veru, zaposlio se, digao kredit, šta god, ali dozvoli da je jako časno i jako teško ostati na ovoj strani i stalno nešto zvocati. Znaš, neprijatno je stalno slušati, kao, dokle više Žene u crnom, Srebrenica… Uopšte to nije prijatna pozicija. Svako voli da bude omiljen u društvu, da bude šarmer, da nekoga zabavlja. Na kraju krajeva, i ja propovedam zavođenje kada je marketing u pitanju. Ti ne zavodiš ljude ako stalno nešto tupiš: jao, treba ovo, ovo ne valja, ono ne valja, nego treba dati neku nadu, reći ljudima nešto prijatno. Postoje neki ljudi koji godinama tako zvocaju i vrlo su neomiljeni, neki dobiju šamar, nekoga pljunu, nekome je neprijatno da ide ulicom, nekog, bogami, i ubiju… Ali, ako si to odabrao da radiš odabrao si nešto časnije od uklapanja. Zato mislim da je najbolju definiciju normalnosti dao Džon Lenon, ne znam da li je nekog citirao: biti normalan znači bolovati od iste bolesti kao komšija. Dozvoli mi da budem nenormalna i dozvoli da se svet menja zbog tih nenormalnih ljudi koji neće da boluju od iste bolest kao komšija i koji pristaju da budu i neomiljeni i izopšteni, ali koji drukčije misle. To je ona pričica iz Talmuda, ako se sretneš sa jednom osobom i vaša mišljenja se razlikuju, možda si u pravu, a možda nisi. Ako pričaš sa nekoliko ljudi i oni svi misle jedno, a ti misliš drugo, možda si u pravu ti, možda su u pravu oni. Ali ako pričaš sa sto ljudi i oni svi misle jedno, a ti misliš drukčije – sto posto si u pravu, jer nema šanse da sto mozgova misli jednu stvar.

Ja uvek volim da čujem disonantne tonove, jer inače je sve super, svi idemo u crkvu, svi se krstimo, svi smo vratili neke slave, pomirili smo se prvo sa četnicima, sad sa SPS – nisam sigurna da je to normalnost i da svi u to treba da se uklopimo, i da imamo kartice i svoje kreditiće, i nešto malo radimo i za Miškovića, jer ga je, bože moj, i Evropa prihvatila i šta sad ima neko tu da se buni. Tako se najlakše pokori i narod i civilizacija, uspavljivanjem. Je l’ ti bolje nego devedesetih? Svako će da kaže da jeste bolje, ali zavisi šta postaviš kao kriterijum. Ja imam pravo da odahnem na tri mesta, ali sam ostala nespokojna na drugih pet, i onespokojavaju me potpuno nova pitanja. Super je jer mi više ne trubi onaj Koštunica i ekipa oko njega, to mi je mnogo lakše, ali to ne znači da mi je sve drugo super. To je kao ona bračna priča, muž ti pije, ali te ne bije, možda te nekad i prebije, ali ne dira decu. Meni je stalno to u pameti: nije mi najgore, pa naravno, deca u Bijafri umiru od gladi, ali nemoj da misliš da ću ja da budem srećna što imam hleba. Postaviš neke kriterijume i uvek je najlakše da te uteše tako što kažu da je bilo, ili je sada, i gore. Pa, da, ali ja želim da moj brak bude strašno dobar, a ne da budem srećna što muž ne bije decu, i sve pare daje u kuću. Pa, mani me se, ne mogu da imam stalno taj najniži kriterijum. Hoću da ljudi koji su u vlasti ili koji su u nekim institucijama ili su direktori, kako god, zadovolje neke visoke kriterijume.

Stručan naziv glasi „luksacija mozga“. To je to zavrtanje, šta god da kažeš uvek imaš neki besmislen kvazidokaz da je isto tako i u svetu ili da je bilo je i gore, pa je sad bolje. To su nemoguće rasprave u kojima neko uvek može da te poklopi i navodno da ti zapuši usta. Tako i druga deca, tako i druge žene… E, neću da budem na taj način normalna, imam prava na neke kriterijume koji se zovu „normalan život je malo više od toga“, normalan život je da kad neko napravi krivično delo makar ode na sud. Skoro je bilo u novinama, sitnim slovima – najviše volim to da čitam, vesti sa strane, na marginama – ponovo suđenje Daviniću, ali čak nije za satelit, nego, da li beše za pancir, i, kao, sad se nastavlja suđenje, ali je valjda odloženo. Mi smo tog čoveka, na primer, potpuno zaboravili, a mrzi me i da se sećam koliko je takvih bilo. Važno je da mi gledamo Šešelja svako veče, da on ima sate i sate mogućnosti da tamo svima skreše u brk. Već sam ukapirala, to mu je neurotični tik, on nešto kaže, onda se zavali i samozadovoljno popije vodu, „kako sam im rekao!“. Zašto to prenosi RTS, čuveni medijski javni servis evropske Srbije, zašto mi to gledamo? To mi nije jasno, ne gledamo druge procese, ne znamo, recimo, šta je sa Milutinovićem. Kad puste nekog Albanca nemamo pojma ko je tamo šta svedočio, kako je to izgledalo, mi ništa ne znamo, osim što Šešelj ima svoju večitu predizbornu priliku da priča šta hoće.

Ako već hoće navodno da nam pokažu kako je Šešelj baba roga i da nam kažu da ne glasamo za radikale, onda se napravi izveštaj sa suđenja. To je marketing, napraviš delove koji će da idu u prilog toj tezi, a ne puštaš njega da prdi i smrdi satima. To počinje u 10 sati ujutro, još pre 10, znači i deca mogu da gledaju, i nigde nema upozorenje „nije preporučljivo za decu mlađu od 14 godina“. Nekad gledam filmove, i baš obratim pažnju da vidim šta nije za decu ispod 16 godina. A ovo nije preporučljivo ljudima ispod 76! To nikom nije preporučljivo da gleda bez propratnih, usmeravajućih komentara, bez nekoga ko može da ti prepriča šta je bilo. Ne, oni puste njega da priča vrlo bahate, ružne, nevaspitane stvari.

Razmišljala sam kako može da pojeftini naša država. Mi ne treba da imamo parlament. Znači, posle izbora podeliti žetone partijama – evo, ti imaš 57 žetona, ti 13, ti 17, i tako dalje. Jer, ovo je potpuno besmisleno. Ako si siguran da nijedan član parlamenta neće reći da ima drugačiji stav, prvo od svoje stranke, a sad i od koalicije, šta će nam onda parlament? Pa to je 250 ljudi, 250 automobila, šofera… Pazi koja bi to ušteda bila! Podeliti žetone, pa da ih ulažu kad se izglasavaju zakoni. Koliko ti ulažeš? Super, štikliramo, ovaj zakon prošao, ovaj nije prošao. I kad ti daš vodoinstalateru direktorsko mesto, koji je možda super, mada kad smo slušali intervju nije baš zvučao kao da je stvoren za to radno mesto, ali kad nekome daš tako nešto ti si siguran da on neće više da ti talasa. On je uspeo, postao je direktor u nekom malom mestu…

Svetlana Lukić: Američki san.

Nadežda Milenković: Da, da li veruješ da će on sutra imati pitanje za svog predstavnika u parlamentu: čekajte, molim vas, zašto je ovaj zakon ovakav, ili zašto je ovo poskupelo? Vrlo verovatno da neće. Uzmi kredit i da te čujem sad da li ćeš da daš otkaz. Svojevremeno, pred bombardovanje, pitala sam neke devojke na RTS-u zašto tamo rade, a jedna je onda ispričala kako ima astmatično dete, pa su dobili stan da ne bi bili u nekom vlažnom podrumu u kojem su živeli. Tako uvek nađeš šta je čoveku potrebno, ili mu daš pola toga i onda ga imaš u šaci. Neko može, neko ne može da se ispetlja iz tih stvari, neko je hrabriji, neko ima zaleđinu, neko je luđi – a svede se na to poslednje. Malo je ljudi, verovatno, u istoriji čovečanstva dobilo priliku da bude pravi čovek na pravom mestu u pravo vreme i da promeni društvo, ali svejedno, ti imaš potrebu da neku mrvu kosmosa ti popraviš. Kako ta takozvana druga Srbija – reč koju ne volim da koristim, mislim da nije tačna, jer je to prva Srbija – kako ti ljudi mogu da očuvaju pristojnost i koliko dugo i ko im pomaže u tome? Kako da istraješ ako stalno dobijaš poruku da si ispao glup u društvu, umesto da se laktaš? Umesto da si vodoinstalater? Mislim, Srbi smo, valjda se, boga mu, u sve razumemo. Jesi li čula da su u onom eksceleratoru u Švajcarskoj nešto pogrešno spojili, minus i plus fazu i uzemljenje, a mi smo se toliko ponosili što su Srbi učestvovali u projektu. Prva moja misao je bila: mora da je to napravio neki Srbin, hanzaplastom nešto vezao, šta ima veze… Pa, to mi je fenomenalna vest, smak sveta je odložen na neodređeno vreme. Ovog vodoinstalatera da pozovu da on tamo nešto zašrafi – ma, nema problema, bre, za tolike stvari smo se snašli, umećemo i to.

Nema samokritičnosti, ja umirem od treme svaki put kad me pozoveš ovde da pričam i treba nešto da napišem za sajt, svaki put iznova mislim da sam najgluplja na svetu i nepismena, pa nekako probam da iz te faze izađem, znam azbuku, ‘ajd’ polako… To je ono – pametniji popušta, ali stvarno popušta, i to živčano, a budala nahrupi. Pa, najlakše je uraditi nešto za velike pare. Vidi plaćenog ubicu, recimo – radno vreme odlično, malo radiš, puno zaradiš. I zato mislim da je ljudima potrebno da dobiju povremeno neku dozu sigurnosti da ako to ne urade, ako naprave neki drugačiji izbor, da je to isto okay, da je OK ako si onaj malobrojni i što se osećaš neuspešno i što se plašiš sopstvene starosti u društvu koje ovi mnogobrojni stvaraju.

Veliki je posao i veliki zadatak za svakog da pronađe šta je to u njegovom mikrokosmosu za šta će da se drži. Sad, držiš se za ideju, držiš se za činjenicu da si roditelj pa nemaš izbora jer deca zavise od tebe, držiš se za psa i mačku koji ti daju neku ljubav i energiju, a nisu ljudi, ne opterećuju te, ili to bude, na primer, knjiga. Svako ima nešto, ali je jako važno da se za to držiš, da ne veruješ vestima, da ne dopustiš da ti ta priča, koja je s jedne strane pasivizirajuća a s druge strane kataklizmična, pojede dan. Jer, ujutro se probudiš i dok ne legneš ti imaš neki sadržaj, neko vreme koje treba da popuniš ili da poludiš, imaš i taj izbor. Kao što znamo, sve dok te đavo ne pojede imaš uvek dva izlaza. Mislim da možda nismo baš toliko fragilna roba, svašta smo mi pregurali, imamo neko iskustvo, nije nam bilo dobro ali znamo i da to može da traje deceniju i da nemamo pojma kad će ti biti bolje. Tako da se nećemo baš tako lako predati. Sad ovo pričamo više zbog toga da utoplimo ljude, da im pošaljemo nešto lepo i da ih zagrlimo, nego što se plašimo da oni to neće moći da izdrže.

Svetlana Lukić: U ponedeljak smo održali promociju Peščanika u Novom Sadu, tamo su govorili Vesna Rakić-Vodinelić, Vesna Pešić i Srđa Popović. Prva i glavna tema bilo je bratimljenje Tadića i Dačića. Najpre govori Vesna Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: „Deklaracija o političkom pomirenju i zajedničkoj odgovornosti za ostvarivanje vizije Srbije kao demokratske, slobodne, celovite, ekonomski i kulturno razvijene i socijalno pravedne zemlje.“ Dakle, radi se o ekonomskoj zemlji, ekonomskoj državi, do sada smo imali pravnu, pa smo, kaže Vesna, imali partijsku državu, pa smo imali policijsku državu, toga se takođe sećamo, je li tako. E, sada imamo i ekonomsku državu. Inače, videla sam da se ova deklaracija u našoj štampi veoma ozbiljno opisuje, kaže se da ima čak sedam poglavlja, ali ona ima pet kompjuterskih strana, pa je teško govoriti o poglavljima, može se govoriti samo o tačkama. Budući da je većina vas dosta mlada ja moram da kažem da se ovaj tekst odlikuje jednom zaista teškom frazeologijom u kojoj se meša jezik samoupravnog socijalizma i deklaracija koje su tada bile objavljivane, i to čini veći deo stila ovog teksta, a nešto manji deo je jedan japi-pristup koji pokušava da upotrebom određenih savremenih političkih izraza taj tekst donekle promeni. Ono što mi je takođe palo u oči kao pravnici jeste da tekst deklaracije prati osnovnu strukturu Ustava iz 2006, i tamo je životna sredina negde na poslednjem mestu, a pošto je tako, ja sam sada vlasna da vam saopštim da ne samo što prati tekst tog Ustava nego, da upotrebim adekvatnu terminologiju čak ostavlja i odisaj toga teksta.

Dakle, šta nam je u preambuli važno? Doslovce rečeno, prevazilaženje sukoba iz prošlosti jeste osnov saradnje DS-a i SPS-a. Hajde, dobro, to smo već videli, ali kakav cilj se ovde želi postići? Ono što hoće da se postigne, citiram, „jeste oslobođenje od priziva ili poricanja prošlosti i prestanak okrivljavanja ili obeskrivljavanja pojedinaca“. Pre svega, u pravu reč priziv znači žalba, kao da su autori hteli da kažu da se ukida pravo žalbe na prošlost ili su možda, upotrebivši reč priziv, hteli da kažu da je zabranjeno prizivanje prošlosti, odnosno sećanje na prošlost. Takođe, videli ste, ja sam sad tačno pročitala da su upotrebljene reči okrivljavanje i obeskrivljavanje pojedinaca. Zaista se pitam kako ovo obeskrivljavanje treba čitati. Da bi se neko proglasio nekrivim, dakle, da bi se oslobodio neke odgovornosti, recimo krivične, sud o tome mora nešto da kaže. Da li možda autori misle da ne treba uopšte pokretati postupke, da se oni ne bi obeskrivili? Ishod ove platforme se jasno vidi iz preambule – jeste reč o nacionalnom pomirenju, iako smo mogli čuti šefa države koji je kazao da ova platforma ne znači nacionalno pomirenje. A ja bih kao komentar dala jedan za mene dosta težak stih zapravo Predraga Lucića, objavljen u Feralu: „I tako pod kamen-cvijetom neka leže mrtvi svi, nek se barem oni vole kad nećemo ja i ti“.

Sad prelazim na prvu tačku, ako nije dosadno, a vi samo recite ako jeste, odmah ću da prestanem. Ovde je kao cilj, citiram opet, rečeno sledeće: „stalno unapređivanje sistema učešća građana u političkom životu“ Prvo što mi je palo na pamet nije neki naročito originalan komentar, jedna narodna poslovica koja glasi „živ mi Todor da se čuje govor“, u stvari, to ne znači ništa. Kako oni misle da se ovaj cilj postigne? Ovako: „posredstvom“, verovali ili ne, „sindikata, profesionalnih i građanskih i nevladinih inicijativa, javnih medija“, a ja predlažem da dodaju u istom stilu i samoupravne sporazume, odnosno društvene dogovore, to bi bilo potpuno adekvatno. A ishod koji se očekuje od stalnog unapređivanja sistema učešća građana u političkom životu je neverovatan, očekuje se „bespoštedna borba protiv kriminala, monopola i svih vidova diskriminacije“, dakle, to mora da završi Njegošem – neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može, jer ovo ne može biti sa ovim ciljem i ovim sredstvima.

Drugo pitanje se tiče suvereniteta, integriteta zemlje, dakle, Kosova i Metohije, a cilj je, naravno, i jasno ekspliciran: očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije. Mislim da bi tu moralo da se postavi pitanje kako to da ga već nismo očuvali Koštuničinim Ustavom kad su za njega glasali svi, uključujući i potpisnike, iako su tada bili u nekoj vrsti opozicije. Koje je sredstvo za ostvarenje ovog cilja? Poznato nam je sredstvo: „Nikada nećemo prihvatiti otuđenje Kosova i Metohije“. Tragajući malo za značenjem tog „nikada“, koje smo mnogo puta čuli, mislim da sam otkrila kako ga makar jedan od njih zamišlja. Našla sam citat, koji kaže: „’Došli smo u Orašac da se posavetujemo sa Karađorđem’, rekao je premijer Koštunica na proslavi dana državnosti Srbije“, to je bilo nekoliko dana pre proglašenja nezavisnosti Kosova. Ja ne znam da li je odgovor glasio „kojekude“, ili se zapitani koristio citatom stranog autora koji nije mnogo popularan, ali je vispren, a citat bi glasio „nuto momka, nuto i pameti“. Vi znate da je to rekao jedan od onih janjičara u pesmi Početak bune protiv dahija. Ishod je, citiram, „prihvatamo maksimalnu autonomiju za Kosovo i Metohiju, zalažemo se za kompromisno rešenje istorijskog konflikta srpskog i albanskog naroda čija legitimna prava uvažavamo“. Vojvodina se u ovom tekstu uopšte ne pominje. Ako se, dakle, za Kosovo prihvata maksimalna autonomija – mi u pravu volimo da koristimo argumentum a contrario – da li će Vojvodina onda dobiti minimalnu autonomiju, budući da se ništa o tome nije reklo? I, ako treba rešiti istorijski konflikt između srpskog i albanskog naroda, hajde za početak, budući da sam ja i nastavnik, da prihvatimo diplome koje je izdao Unmik. Ni o tome, naravno, ništa u ovom tekstu nije rečeno.

Što se tiče treće tačke o Evropskoj uniji, tu zaista nema bog zna šta, navešću samo najvažnije misli koje su ovde formulisane. Citiram: „Strateški cilj Srbije je članstvo u EU putem približavanja“. Cilj je članstvo putem približavanja, a Mladić se uopšte ne pominje. Sledeće što je rečeno, „treba pomiriti evropske i antievropske snage“, a ja dodajem da je ovom deklaracijom to zaista i učinjeno, u tome su nekako i uspeli.

U pogledu političkog života i moderno organizovane države – to je jedan od ciljeva, četvrta tačka ove deklaracije – cilj je napuštanje, citiram, „svih oblika političke isključivosti i ekstremizma“. Vrlo dobar cilj, međutim, mislim da je trebalo da ga ilustruju nekim primerom i da kažu otvoreno „izuzev kad su u pitanju Sonja Biserko, Nataša Kandić, Žene u crnom i ostale veštice iz Ria“. Kako oni misle da postignu taj cilj otklanjanja isključivosti? Ovako: „mi smo za efikasnu i transparentnu javnu upravu u službi građana“. A komentar bi bio da su to već dokazali prilikom izbora direktora javnih preduzeća i upravnih odbora, samo ne vidim kakve to veze ima sa isključivošću, ekstremizmom i tako dalje. Ishod koji se očekuje glasi ovako: „Razvijaćemo mehanizme parlamentarne, zakonske i građanske kontrole javne uprave, uključujući posebno institucije tipa ombudsmana“, što me je opet navelo da posegnem za argumentum a contrario – znači li to da će isključiti Komisiju za sukob interesa, Komisiju za borbu protiv korupcije, poverenika za informacije od javnog značaja? Oni se nigde ne pominju.

Sledeći je, tako da kažem, ekonomski blok – pravo na rad, snaženje srpske ekonomije, podizanje životnog standarda, ali tu je cilj formulisan na neobičan način: „cilj je borba protiv zaostalosti i siromaštva“. Možda možemo očekivati da se u parlament više neće primati zaostali poslanici koji umesto da debatuju o tačkama dnevnog reda kunu, baju ili baju i zaklinju se? Ocena koju daju ovom prilikom, citiram, glasi: „veliki broj ljudi živi i danas u bedi, strahu i bez nade“, a ja komentarišem, pročitavši deklaraciju: više neće, ili kako je Lucić rekao u svojoj pesmi, „karitas je gol, siromah sam, siromah sam, al’ volim da živim, dok svak od vas išta ima neću da se smirim“. To nam je, dakle, ekonomska politika. Kako se ovaj cilj misli postići? „Za bitno rešavanje problema masovne nezaposlenosti zalažemo se za otpočinjanje velikih infrastrukturnih projekata u Srbiji“, i sada dolazi ono najvažnije, „i pokretanje mnoštva inicijativa za osnivanje porodičnih, malih i srednjih preduzeća“. Dalje nisu ništa rekli, zato što su velika porodična, tj. familijarna preduzeća već, kao što znamo, osnovana. A ishod? „Republika Srbija će zadržati stratešku kontrolu u najvažnijim infrastrukturnim javnim preduzećima.“ Mislim da nema potrebe za komentarom.

Naredna tačka se tiče socijalne sigurnosti i solidarnosti; zalažu se za smanjenje drastičnih socijalnih razlika, pa nabrajaju sve do penzija. Cilj je formulisan u najboljem maniru soc-retorike, „bespoštedno ćemo se boriti protiv svih oblika izopštenosti i marginalizacije“. Ja mislim da su upravo radi ostvarenja ovog cilja na javne funkcije vraćeni Gorica Gajević, Mile Ilić i ostali, to je zaista bespoštedno. Kako oni misle da postignu taj cilj? Dakle, „društvo za koje se zalažemo obezbediće građanima besplatnu osnovnu zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje i društvenu i materijalnu podršku svestranom kulturnom razvoju“ – besplatno, besplatno, besplatno… Ili, kao što bi rekao nosilac Zlatne palme, a gde ste sada miševi?

Stižemo do posebno važne tačke, to je borba za povećanje nataliteta. Ocena kojom koje počinje deklaracija glasi: „sve više ljudi umire nego što se rađa“. To je verovatno zato što nismo na vreme imali deklaraciju o pomirenju… Ništa nisu rekli o tome kako misle da povećaju natalitet, verovatno uobičajenim načinom, ali moj komentar bi glasio da zbog toga treba svesrdno podržati pravilnik Pravnog fakulteta u Beogradu o emocionalnim odnosima, uključujući i erotske, u okviru akademske zajednice. Poznat vam je, verujem, taj pravilnik, koji ne zabranjuje emocionalne odnose između studenata i nastavnika. Istovremeno, mislim da treba sprečiti širenje jedne ekstremističke parole koja je, bogami, diskriminatorska prema starijim generacijama, i koju mnogo studenti u Beogradu sada ponavljaju, a glasi „sad će dede da nam otimaju najbolje ribe“.

Dolazimo do očuvanja zdrave životne sredine, tu stoji ocena da postoji ozbiljna degradacija životne sredine, zagađenje vazduha, vode, zemljišta. Ko bi rekao da u Srbiji, među šljivama, zemlji sa najvećim prirodnim bogatstvima, može da se desi ovakva katastrofa? A cilj? „Formirati visoku svest građana kao najboljeg uloga za kvalitetno očuvanje svih naših prirodnih i životnih resursa“. Nije rečeno kako će se postići taj cilj, ali mislim da ima jedan već oproban metod: treba povećati broj parkova prirode, po ugledu na ugledno dobro Šargan Morka Gora, sa sve rendžerima i helikopterima koji ne zagađuju životnu sredinu. Mislim da ne bi bilo loše uvesti i kalemara, kalemljenje kao osnovni metod očuvanja autohtonih biljnih, životinjskih, pa i ljudskih vrsta.

I sad dolazi završna reč, cilj jeste „zajednička vizija budućnosti i određivanje civilizacijskih okvira u kojima će se ta budućnost događati“ – budućnost koja će se događati! Mislim da je za ovu vlast, kao i za svaku prethodnu, najbolja vizija televizija, zbog čega vas pozivam da uskliknemo s ljubavlju prvo Radiodifuznoj agenciji na čelu sa vladikom Porfirijem, to je taj civilizacijski okvir, i da nam živi, živi, živi – ovog puta ne rad nego Javni servis evropske Srbije. Na kraju kažu da „političke razlike ne treba da budu tačka narodnog razdora već zamajac sve boljih i uspešnijih projekata u neprestanom naporu“. Zašto ja ovo kvalifikujem ipak kao nekakav abortirani pokušaj pomirenja? Zato što mislim da odražava ono što je veoma upečatljivo rekao opet jedan strani autor, Viktor Ivančić, u svojoj knjizi Animal Croatika: „Odlučno osuđujemo sve ratne zločine i podržavamo one koje smo počinili“. Eto, to je suština ove deklaracije, hvala vam lepo.

Vesna Pešić: Kad su završeni majski izbori, bilo je već jasno kao upisano da će radikali i Koštunica činiti većinu, pa se nekako uspelo da se pridobiju socijalisti, PUPS i ostali da naprave većinu sa Demokratskom strankom. I svi smo mi na neki način to podržali, bili zadovoljni, rekli smo da je bolje da živimo sa tom koalicijom, da ne budemo pod onom drugom koja je mnogo gora. I to se dogodilo i na nivou Beograda, tako da je ovaj dodatak u vidu pomirenja za mene neka vrsta misterije. Zašto je trebalo uopšte da pričamo nešto dalje, zašto moramo da se ljubimo u usta ako pravimo koaliciju, zašto moramo toliko da se volimo, zašto se čak nisu poljubili tri nego četiri puta? Čemu ta tolika nepotrebna emocija, zašto je neophodno čak i nacionalno pomirenje? Napravili smo koaliciju, to sad tandrče, i u redu stvar. Moja prva interpretacija koja je bila i najblagonaklonija: vidi se da tu postoji nekakav patent, neka nova koncepcija koju lansirali i, da im ne bi slučajno neko ukrao taj patent, mi ćemo se i pomiriti. Jer to je patent koji sada može dugoročno da obezbedi vlast, naime patent jedne koncepcije onoga što je pokušao Koštunica, ali nije uspeo: i Evropa i Rusija, i Kosovo i Evropa, i nacionalno biće, naš nacionalni identitet u Evropi, i ona tri prsta Borisa Tadića kad je bio na Olimpijadi i onda Bušu objašnjavao da je to naš identitet koji će kao takav u Evropu.

Ja sam razumela da je to njihova koncepcija, naše nacionalno biće u Evropi, i da tu ima neki patent koji oni putem te deklaracije hoće da učvrste – pošto smo to dobro smislili i pošto građani vole to da čuju, bez obzira što je to jedna iluzija, bez obzira što je to kontradiktorno, bez obzira što jedno drugo poništava, bolje je da mi to zapišemo, patentiramo i kažemo: evo, mi smo sad patentirali i Kosovo i Evropu, i nemoj da neko proba da stane na to mesto, mi smo to mesto blokirali. I videli smo da to mesto donosi veliki broj glasova i da to mesto donosi vlast i javna preduzeća i sve ono drugo što tu spada. Znači, to bi možda moglo da se svede na današnju Koraksovu karikaturu u Danasu, ne znam da li je neko video – s jedne strane jedna serija fotelja, s druge druga, i onda posebno dve fotelje, jedna plava, jedna žuta, na jednoj sedi Dačić, na drugoj sedi Tadić, i njihove su se fotelje zagrlile.

Znači, ja sam i mislila da su oni hteli da osiguraju svoje fotelje i svoju vlast preko te deklaracije, međutim, deklaracija, kad je pročitate, zaista ima pretenziju da ukine pojam prošlosti. Ona u potpunosti neutralizuje devedesete godine, ona nam čak kaže da ne možemo ni da okrivljujemo ni da obeskrivljujemo, ni da prizivamo, ni da se prisećamo. Znači, ona nam zabranjuje posedovanje nekakve prošlosti, pa čak kaže i da treba da se relativizuju konfrontacije. A prošlost, ono što je zaista dubina ovog problema, svodi se na pravo na političke razlike. Ako hoćemo suočavanje sa prošlošću i da bi bilo nekakvog pomirenja, morali bismo da kažemo u čemu je bila greška politike Slobodana Miloševića, kakvi su to bili politički ciljevi, da li mi i dan-danas imamo iste političke ciljeve, samo sad u nekom drugom vremenu, pa smo ih nešto odložili. Da li mi zaista smatramo da je loše što smo ratovali, da li treba da imamo nekakav stav prema zločinima koji su vršeni, prema pljački koja je obavljena u Srbiji, a onda i zverskim zločinima nad određenim ljudima, na primer Ćuruvijom i Ivanom Stambolićem. Znači, ta vlast je počinila krupne zločine, ali ćemo ostati samo na nekakvim partijskim konfrontacijama. Tako da sam se ja zabrinula koliko su oni daleko otišli. Ako biste tako ozbiljno pročitali to što su oni napisali, mislim da je to krajnje sramno, to je jedna sramna deklaracija. Postidela me je činjenica da je to toliko cinično i površno i jasno pokazuje kako je reč o nekim ništarijama koje, da bi osigurale vlast, moraju da idu dotle da kažu da mi tu prošlost uopšte nemamo i da se pomirenje zasniva na nekakvoj viziji naše zajedničke budućnosti, odnosa SPS i Demokratske stranke. Znači, kad pročitate, bude vam malo muka, oni neće da se prošlost uopšte više pominje, a onaj ko to čini ponovo unosi razdor i u politiku i u narod, svako ko bi uopšte pomenuo devedesete godine i još rekao da tu nešto nije bilo u redu, a naročito ako pomene da nekoga treba da okrivimo, taj deli narod.

Dakle, stvar je ozbiljna i utoliko zaista dalje moramo da se pitamo zašto je to bilo potrebno, zašto moramo da idemo toliko daleko da poništimo tu ideju prošlosti? Pokušala sam opet da budem pozitivna, mislila sam, dobro, ako neće danas više da podsećaju na svest o tome kakve su bile devedesete godine i kakva je to država bila, onda hoće da postignu da putem prakse, izgradnjom institucija, stignemo do tog nivoa da nešto saznamo o toj prošlosti. Međutim, kad pogledamo šta se govori u Skupštini, a možemo da gledamo svaki dan, nema ničeg ozbiljnog što su te dve stranke koje su u koaliciji, bar za ovih sto dana, preduzele a da bismo mogli da kažemo da se vidi da mi sada utemeljujemo nekakve institucije koje će nam dati pravo da mi u sadašnjosti gradimo nešto što će negirati prošlost.

I konačno, da vas ne bih dalje davila, ja sam i pred sam polazak u Novi Sad istraživala šta to sve može da znači. Ako pogledate sajt B92 videćete vest, a možda ste već i čuli, da je Miroslav Mišković zajedno sa Privrednom komorom poveo ekonomsku delegaciju Srbije u Brisel. Njegova glavna misija je to što hoće da tuži druge zemlje u regionu jer sprečavaju investitore da ulažu kod nas, on hoće da predloži da se zakoči put tih zemalja u Evropsku uniju jer njemu stoje na putu. On – baš kao što je to rekao Koštunica, „ko god prizna Kosovo nanećemo mu štetu“ – hoće da nanesemo štetu tim državama, da ih tužimo Evropskoj uniji jer onemogućavaju investicije i kaže da će on, pošto nema regionalne saradnje, u Briselu sugerisati da obustave prijem ili napredovanje tih naših suseda ka Evropkoj uniji. Međutim, izgleda da tu postoji svetska zavera, pošto se pojavila sumnja u vezi sa Miškovićem – da li on ima prava da podnese takvu tužbu? Znate da je on bio na nekakvim crnim listama, da nije mogao da dobije vizu. A onda, kad je pravljena ova Vlada, izgleda da ju je zaista on napravio, da je sa nekim međunarodnim snagama u tome učestvovao, jer se citira pitanje postavljeno britanskom ambasadoru: kako to da je Mišković sada lege artis, čovek koji se napljačkao, i bio omiljeni Miloševićev privrednik, svoje bogatstvo je stekao za vreme Miloševića. Znači, ako govorimo o prošlosti jasno nam je da je neko možda iz tog razloga zabranio prošlost, i da je Mišković – pošto sada hoće da zabrani susedima da idu u Evropsku uniju, a pre toga je lepo finansirao sve stranke, što su one izgleda i priznale – rekao: u redu, ja sam finansirao stranke, ali da ne čujem više da neko pominje neku pljačku ili nešto tome slično.

Da ne pomislite da sam na pogrešnom tragu, evo, da vam pročitam šta je rekao Stiven Vodsvort, kako komentariše put Miškovića u Brisel: „To je između njega i Brisela“, kaže engleski ambasador, „ali mislim generalno da vidimo da su se vremena promenila i da ima mnogo ljudi koji su u poziciji da daju pozitivan doprinos, to mogu da budu poslovni ljudi i drugi. Mislim da za mnoge, bez obzira na to da li su političari, biznismeni ili nešto treće, nije toliko važno šta su radili u prošlosti, već sada pokušavaju da urade nešto korisno. Biznismen upošljava ljude, to je korisno. Ako ste političar koji pomaže demokratskoj reformi, to je korisno. Treba suditi po onome što se dešava sada i gde želite da stignete, a ne da gledate i gledate i dalje u prošlost.“ U međuvremenu sam okrenula jedan telefon i saznala da su Mišković i gospodin ambasador najbolji drugari.

Srđa Popović: Ovakvi dokumenti su efemerni, oni, po meni, ne znače ništa, oni označavaju samo trenutnu potrebu dva aktera, SPS i DS, da izgrade jedan front prema drugoj strani. To će život da razbije, ovaj dokument će život da razbije. Već na pitanju saradnje sa Hagom oni ne mogu izbeći sukob, to samo na koji trenutak može da se prikrije. Ali ja mislim da se ovde politika tako i vodi, od danas do sutra.

Svetlana Lukić: Čekajte, ja ne razumem. Kad Tadić nešto kaže, onda čujemo „ma, pusti, Tadić, to on onako“, šta god da uradi svi kažemo „ma, pusti, to Tadić onako“… Pa šta stvarno Tadić radi?

Srđa Popović: Ja mislim da on nema strategiju, oni se samo pozicioniraju za sledeće izbore.

Svetlana Lukić: Pa, kako, tek su sad napravili Vladu, pa se opet pozicioniraju, valjda će da urade nešto u međuvremenu?

Srđa Popović: Ja mislim da oni uopšte ne misle o tome šta će da urade u međuvremenu i mislim da računaju na to da Evropa, i taj britanski ambasador o kome govori Vesna, kao i veliki deo srpskog javnog mnjenja na jednom iracionalnom nivou želi da se ovde konačno smire strasti i da ovde svi postignemo neki konsenzus, da svi postanemo mainstream, da se završi sa sukobima i da svi srećno uđemo u Evropu. Ništa od toga neće biti, jer je to nemoguće. Ali kad god se povuče potez u tom pravcu – ima tu mnogo aktera, počev od međunarodne zajednice, do ovog novog srpskog establišmenta koji to vrlo rado vidi – to je jedan taktički potez pri kojem ova koalicija smatra da nešto dobija, i ja mislim da i dobija. A šta mi o tom potezu mislimo, da li on odražava neke stvarne životne odnose? Naravno da ne, i strateški to ne znači apsolutno ništa.

Vesna Pešić: Da li ste vi primetili, ako je neko gledao vesti, šta je prilikom potpisivanja te deklaracije u subotu Tadić izjavio? On kaže: „Kada sam na svom Glavnom odboru rekao da ću da pravim koaliciju sa Socijalističkom partijom Srbije dinar je odmah ojačao za dva dinara prema evru“. A sada kaže da i potpisivanje deklaracije može da ojača ekonomiju. Dakle, Srđa je zaista u pravu, to može da se shvati i kao neki neviđeni vic, izmotavanje, jer kako da zaista poveruješ da je dinar prema evru ojačao čim je Tadić to izgovorio na Glavnom odboru, ili da će odmah posle potpisivanja deklaracije cela ova ekonomska i finansijska kriza da se reši. Tako da tu ima i elemenata, i farse, i komedije, i nečeg priglupog, možda i ne moramo sve da shvatamo ozbiljno. Ali ja sam rešila da ovog puta shvatim ozbiljno zato što zaista nemam dovoljno indikacija za ono što kaže Srđa, da su oni nekakva ozbiljna evropska kombinacija. Nego imam utisak da je to neka evropska zamlata, da nas zamlaćuju sve vreme i da su čak i smislili neke kontradikcije i nekakve iluzije koje se međusobno sudaraju da bi nas zamlaćivali. Kao, mi ćemo da pričamo o Evropi, a oni drugi će nešto biti protiv, a mi ćemo obećavati i dalje i onda ćemo se tako, čini mi se, krunisati na toj vlasti i ostati večno na vlasti.

Drugim rečima, ja zaključujem da je ipak Koraks u pravu, jer je ipak suština tog pomirenja utvrđivanje večne vlasti na osnovu tih večnih pitanja – večne tranzicije, večnih nacionalnih pitanja, večnih pitanja srpskih granica i, naravno, vlast je shvaćena kao nekakva večna kategorija. Meni se čini da to treba gledati u takvom okviru i da oni tako i sami sebe razumeju, i Dačić i Tadić.

Vesna Rakić-Vodinelić: Kada sam pročitala ovaj tekst opet sam se setila atmosfere koja je prethodila donošenju sada važećeg Ustava. Dakle, ono što meni izgleda kao nekakva skrivena namera iza svega ovoga jeste jedan, doduše sasvim nepodoban, ali ipak pokušaj postizanja sabornosti kakva je postignuta povodom Ustava iz 2006, a koja zapravo negira esenciju same političke demokratije. Šta će nam sabornost ako imamo većinu glasova i ako imamo većinu institucija formiranih tako da odgovaraju osnovnim elementima ustavne pravne države? Dakle, to je ono što je možda skrivena namera ovoga teksta. Naravno, taj pokušaj je bio potpuno nepodoban zato što ga ismevaju valjda svi osim onih koji su ga pisali, a oni koji su ga potpisali verovatno ga nisu ni pročitali. Ne ismevamo ga samo mi koji ovde sedimo, nego i političke stranke koje su na sasvim drugoj strani, čiji se predstavnici u Peščaniku nikad ne pojavljuju. I to je ono što vređa čoveka – hajde, ako hoćeš da postigneš sabornost, pa potrudi se nešto malo oko toga, ovako čak ni do sabornosti nećete stići. Moram da kažem da se nigde u ovom tekstu, čak ni u onom delu gde se govori o državi, o političkom životu, ne pominju, na primer, pošteni izbori, ne pominje se izgradnja institucija, pravna država se koristi kao štap i kao poštapalica. I ona ideja koju je Vesna imala na početku, da je možda taj tekst trebalo da služi prevazilaženju prošlosti tako što će se u budućnosti izgraditi nekakvo stabilno društvo koje će onda moći da se okrene toj prošlosti i da zapravo utvrdi šta je bilo – takvih primera ima, to se desilo u Španiji, ja sam u jednoj emisiji Peščanika dosta detaljno o tome govorila, ali tome mora da prethodi evropski identitet građanina, parlamentarna demokratija u elementarnom smislu, baš kao i ozbiljan napor na formiranju institucija. A ovako, ako se strategija svede na ovih pet strana, iza te strategije ne stoji nikakav rad.

Dakle, zaista nas ništa dobro ne čeka, bez obzira na ovo trenutno igranje šaha, „učvrstio sam poziciju sa ovim, a oslabio sam je sa onim“. To onda ne znači apsolutno ništa. I evo, tim „ništa“ se mi bavimo, pa ono ipak, verovatno, ima nekog značaja za naše živote.

Srđa Popović: Ja mislim da je pitanje koje mi je Vesna postavila, šta Tadić u stvari hoće, jedan nezasluženi kompliment Tadiću, kao da on zna šta hoće, kao da on stvarno ima neku strategiju, sem da se zadrži na vlasti. Tako da ja sve što on radi vidim stvarno u toj funkciji i mislim da, kao što je nekad demonizovan Milošević, sad se i ovom Tadiću pripisuju neke tajne strategije i duboke zamisli. Garantujem da ih nema. Gledajući ga mislim da, ako ima neki cilj, to je da se kruniše. Druge ciljeve on nema. A za krunisanje – šta bude trebalo, on će uraditi.

Vesna Pešić: Rekli su da ćemo do kraja ove godine dobiti beli šengen, potom su to odložili, sad već na 2010. godinu. Onda smo rekli da će Vlada jednostrano da počne da primenjuje sporazum, ali nećemo odmah, nego opet od 1. januara. Čak je i ta Miščević, koja je šef te kancelarije, iz nekih prilično neobjašnjivih razloga podnela ostavku. Mene zapanjuje kako naši novinari nisu malo više zainteresovani, ja iz razgovora o toj njenoj ostavci stekla utisak da je ona vodila tu kancelariju dosta ubedljivo, i da je ona jedina kojoj je bilo stalo do toga da Srbija nešto radi za Evropsku uniju. Ona sad kaže da hoće da se bavi univerzitetskim radom, da bude nastavnica. I sad, mi smo svi to poverovali, ali očigledno da je ona bila dosta pasivizirana. Đelić koji je kao potpredsednik Vlade zadužen za evropske integracije, ima neku svoju svitu, a ova je kancelarija marginalizovana i tu, po svemu sudeći, nekakvog ozbiljnog rada nema. Čini mi se da je to bio njen razlog da ode sa tog mesta. Tako da oni nešto mašu time, ali ko zna kada će to da bude.

I slušam sad ove socijaliste, s kojima silom prilika morate da dođete u nekakav kontakt, oni sad pričaju: znate šta, nemojte vi da imate nikakve iluzije, u stvari Evropska unija neće nas. To ste već čuli, taj argument, a kad pitate njih zašto misle da baš samo nas nikako neće, onda oni počnu da pričaju sve ovo što smo mi sad ispričali, i dodaju Republiku Srpsku koja treba da se ujedini sa Srbijom, jer ako može Kosovo da se odvoji, može i Republika Srpska. Makedonija pukla, i tako će da pukne, jer ima 30% Albanaca, pa onda Crna Gora u kojoj je 35% Srba – i ti na kraju shvatiš da su oni vratili ceo onaj Miloševićev film koji smo mi zaboravili. Pa, nećemo tako da idemo u Evropsku uniju! Valjda ćemo da definišemo konačno gde su te naše granice, nećemo valjda to pitanje da ostavimo otvorenim i da nikad ne znamo gde je Srbija? Naravno da neće da nas prime u EU ako mi krenemo sve od početka, celu tu priču, a onda još i pomenemo genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Kad čuješ šta oni kažu, zašto nas Evropa neće,onda vidiš da je u Srbiji, iako su i socijalisti potpisali deklaraciju u kojoj piše da hoćemo u Evropsku uniju, sve jako rastegljivo. Lično nemam utisak da postoji nekakav entuzijazam ni u pogledu vlasti, ni u pogledu naših građana, intenzivno se vrši pritisak i na vlast i da su mediji skloni tome da jače pritiskaju vlast da Srbija ide ka Evropskoj uniji. Tako da će se to možda nekad i dogoditi, ali neće za našeg života.

Srđa Popović: Mislim da je ova Vlada onoliko konsekventna i dosledna koliko su to i njihovi birači. Mi nemamo društveni konsenzus o ulasku u Evropsku uniju, pa Vlada vuče nekonsekventne poteze, svesna da ne sme da radi ništa što je može mnogo koštati. A to znači – povući u jednom trenutku potez ka Evropskoj uniji, a odmah sutra, što kaže Vesna, povući i onaj suprotni potez, da bi se održali na vlasti makar i po cenu privida. To je tempo kojim se ide, a njega svi određujemo. Mi nismo sa sobom raščistili, mi birači, javno mnjenje, i onda oni vuku protivrečne poteze da zadovolje što veći broj ljudi. Njihova je ideja da sad zadovolje Vesnu, a sutra Vučića, prekosutra čak Cecu Lukić, a posle Antonića. E, pa zato je ta politika takva kakva je i zato će to ići takvim tempom kakvim ide. A sve je to zbog toga što je dubina pâda ovoga društva – sad ne govorim više ni o državi, ni o politici – tako duboka da će se iz nje vrlo teško izlaziti. Za mene dugoročno nema nikakve sumnje kakav će ishod biti. A koliko će to trajati – vi biste kazali „odvratno“, to vidimo.

Svetlana Lukić: Na kraju Peščanika slušate našeg najmlađeg sagovornika, Vasu, učenika VI razreda osnovne škole.

Vasa: U poslednje vreme nije bilo nikakvih ozbiljnih tema, moram reći, sem podele Radikalne stranke koja je po mom mišljenju vrlo komična. Ne znam, prosto mi je smešno i vrlo drago, mislim da više neće na izborima pobeđivati tako da uvek imaju najviši procenat glasova. Evo jedne ironije – jedan dečak u mom odeljenju po ceo dan ide po školi sa svojim najboljim prijateljem i pričaju po ceo dan na odmorima kako su Srbi pobedili Amerikance, kako su Amerikanci bombardovali Srbiju i sve nas ovde pobili, ali kako smo mi zapravo u estetici pobedili i kako oni nemaju pravo da nam uzimaju Kosovo. I crtali su na temu „Uskršnje jaje“ jedno uskršnje jaje na kojem je zastava Srbije, a na njoj piše „Kosovo je srce Srbije“. S druge strane, Igorova mama je apsolutna LDP-ovka. Pričao sam sa njom čak i o politici dok sam išao kući kad mi je Igor bio drug, tako da ne znam pod čijim je on uticajem. Cela škola je prekrivena grafitima „Kosovo je srce Srbije“ i „Kosovo je Srbija“. Lično sve to smatram dosta primitivnom reakcijom na nešto tako normalno kao kad teritorija želi da se otcepi.

Svetlana Lukić: Pa, nije baš normalno.

Vasa: Samo mi nabroj primere, koliko ima takvih slučajeva u svetu? Ima Rusija sličan slučaj, ima Kina sa Hong Kongom, ima iha-haj, čak čujem da i Amerikanci imaju problema sa nekom državom, Havajima ili Teksasom, nisam siguran.

Svetlana Lukić: Misliš da ovo nije spektakularan problem?

Vasa: Ovaj problem nije problem, to je, po mom mišljenju, poboljšanje, zato što će konačno svi da se malo smire tim povodom. Juče sam imao celodnevni izlet sa školom do Tršića i do manastira Tronoše, tamo gde se rodio Vuk Karadžić. U povratku, jedan dečak je krenuo da psuje Albance i rekao je „neka se javi sva šiptarska đubrad sa Kosova, ima sve da vas premlatimo“. Takođe, vidim da to nije jedina strana diskriminacije, to se juče pokazalo u autobusu, nego i sport, vrištali su na sve strane „javite se, grobari, skinite se, grobarke“. Jedan dečak se uhvatio za stolicu i drmao se, mislim da se pravio da ima seksualni odnos sa stolicom. I to je takođe tema koja totalno fascinira decu, posebno dečake. I kada sam sada primao decu za Radost Evrope isto je to bila glavna tema, gnjavili su me, kažu „jesi u poslednje vreme smuvao nešto?“

Svetlana Lukić: Koga si primio i zašto si primio?

Vasa: Primio sam dvoje Kiprana, Natali i Vasilija, nisam imao pojma o Kipru i jedva sam znao reč grčkog, i nijedna od ove dve stvari se nije mnogo promenila. Jedino sam malo istražio Kipar, a posebno njihov grad, tako da znam da je to rodno mesto Afrodite, i tako. Od Radosti Evrope očigledno nama jadnim Srbima nije više ostalo ništa, niko neće da dolazi kod nas. Na kraju je jedna škola morala da primi decu iz Novog Sada, a i Hrvati su došli tek drugog dana, rano ujutru su doleteli avionom, jer onog dana kada su sve ostale zemlje došle oni su se još premišljali. Inače, sada mi se skoro prikazao vrlo interesantan dokaz da nisu samo Srbi blesavi, da nismo ovde jedini na Balkanu. Dok sam igrao svoju online-igricu, u njoj mogu da četujem sa silnim igračima, ja sam video jednog igrača koji je svog lika nazvao Opasni vrag, i onda sam pomislio da je odavde negde i da zna srpski i poslao sam mu poruku „ćao“, na šta je on rekao „e, konačno još neko iz Hrvatske da pričam sa njim, dosadili su mi svi ovi Englezi“. I ja mu onda pošaljem poruku i kažem „ja sam iz Srbije“, na šta je on napisao nekoliko redova psovki i na kraju me stavio na takozvanu ignore-listu, što znači da više ne mogu da mu šaljem poruke zato što sam Srbin. Izgleda da mi nismo jedini nacionalisti ovde na Balkanu.

Svetlana Lukić: Je li Nikola tvoj najbolji drug? Je li ti pominjao da su kreirali neku vrlo čudnu političku igricu?

Vasa: Da, ja i on smo to zajedno izmislili, jer obojica planiramo da budemo dizajneri video-igrica kada porastemo. Isplanirali smo igricu koja se zove Heroji moći i magije i onda smo odlučili ovo da nazovemo Heroji Skupštine i Vlade Republike Srbije. S jedne strane su sile zla, Srpska radikalna stranka, SPS i tako, i DSS, najnoviji dodatak, a s druge strane su sile dobra, LDP, DS i tako. To je kao igrica strategija, gde se grade gradovi, umesto ratova svaka borba se računa kao izbori i kada se pobedi u borbi dobije se poruka u kojoj piše „vaša stranka je pobedila na izborima“. Planirali smo da se sakupljaju poeni koji pomažu da pored običnih glasačkih jedinica i članova stranke mogu da se pozovu vođe stranke. Ako se sakupi 100 poena onda se dobija najveća moć obe strane, za sile dobra to je da ožive Đinđića na neko vreme. Njega smo zamislili kako se spušta s neba, a za sile zla je najveća moć da ožive Slobodana Miloševića, zamislili smo da se tu otvori plamena pukotina u zemlji i da on izađe odatle. I naravno, postoje silni podheroji, da se tako izrazim, na primer, može da se prizove Ratko Mladić…

Svetlana Lukić: Koga će sile dobra da prizovu?

Vasa: Vidiš, taj deo još nismo dobro smislili, imamo jedino Đinđića. U svakom slučaju, za obe strane – zato što znamo kako svi slave Tita kao velikog predsednika Jugoslavije – našalili smo se da za 10.000 poena može da se prizove Tito. Pojave se trubači sa zlatnim trubama i dobošari sa zlatnim dobošima i onda u zlatnim kočijama koje predvode svetleći beli konji dolazi Tito.

Svetlana Lukić: Hoćete vi još da razrađujete tu igricu ili je već gotova?

Vasa: Skoro smo prestali, ali zamislili smo da svi ti heroji imaju neke specijalne moći. Na primer, Čeda Jovanović će moći da uzvikne „širi dalje“, na šta će se teritorija koju kontrolišu sile dobra proširiti, a Koštunica ima istu takvu moć, samo što on vikne „napred, Srbija“. Kada on to vikne, teritorija koju na toj misiji kontrolišu sile zla se proširi. Onda smo izmislili da Šešelj kao najjači heroj sila zla, ne računajući Slobu, menja polako svoja oružja, da na samom početku ima motku, da onda, kako postaje sve jači, ima nož, pa pištolj, pa mitraljez i na kraju dve zarđale kašike u rukama kojima seče protivnike na komade. To mu je najjače oružje i onda postaje skoro nepobediv. Koraks uvek crta Šešelja sa čuvenim zarđalim kašikama.

Svetlana Lukić: Da li si čuo možda da su demokrati, znači Tadić i Dačić, potpisali jedan papir u kojem kažu da se ništa nije dogodilo, sve je super, mi se sada mirimo. Jesi li čuo za to?

Vasa: Da, i to bi moglo da ozbiljno ugrozi naše planove za ovu igricu, ali ne verujem da će to dugo da traje, ne verujem da oni mogu baš da se slažu. Mene nije potreslo, ja samo znam kako će se završiti.

Svetlana Lukić: A je l’ znaš zašto te nije potreslo?

Vasa: Pa, znam. Zato što se čitavo vreme, naravno, očekivalo da će Tadić kao predsednik da donosi malo normalne odluke, a on se udružio sa Slobinim momcima. Ko je tražio to pomirenje? Koja strana?

Svetlana Lukić: Dobro pitanje.

Vasa: Jer, da je Tadić tražio, to još nekako mogu da razumem, mirovna misija. Da sam ja na Tadićevom mestu, da su meni SPS-ovci ponudili potpisivanje, ja bih apsolutno odbio zato što bih znao da verovatno planiraju nešto sumnjivo.

Svetlana Lukić: Misliš da je pravedno da se tako…

Vasa: … olako pomire nakon toliko bitke, a ovi jedni su najverovatnije indirektno zaslužni za smrt bivšeg vođe ovih drugih. Mislim, kad pohvatate sve ratne zločince i kad ih sve smestite tamo u Hag, onda možete da pričate o podvlačenju debele crte. Kada stvarno sklonite sve znake te prošlosti.

Svetlana Lukić: Da li si pristalica izreke „ako te neko udari u jedan obraz ti mu okreni drugi“?

Vasa: Ne, ja sam pristalica nečeg drugog: ako te neko udari u jedan obraz ti mu otkini obe ruke, obe noge…

Svetlana Lukić: Misliš da je potpisivanje ovog sporazuma prva varijanta, kao, udario si me jednom, ja ti sad okrećem i drugi obraz na neki način?

Vasa: Ne, mislim da je to kao da si me udario u oba obraza po deset puta i, evo, ja sam ti našao treći i dajem ti ga.

Sad sam baš bio sa svojim dekom kod svoje baba-tetke, koju obožavam. Pričao sam sa njom o politici, ona te je odmah pomenula, kaže da te je slušala na Sajmu knjiga i da si rekla „baš kad sam pomislila da je Srbija najcrnja, shvatim da je Rusija još crnja“, na šta se ona buni, kaže „kako može tako da donosi zaključke, kad je ona bila u Rusiji?“ Nije bila u Rusiji, ali evo joj knjiga pred nosom koju je lično objavila. Ja sam joj rekao da možda Rusija i nije toliko crna koliko izgleda, ali da definitivno i Rusija i Srbija spadaju među prvih 10. Ona je onda odmah rekla „Amerika je, naravno, prva, pogledaj, ubiše tri svoja predsednika“. A ja kažem „bože blagi“, ona tako voli da kaže, „pa, koliko smo mi ubili premijera i predsednika, a tek kraljeva koje smo seckali na komade i bacali sa njihovih terasa?“ Rekao sam joj da prvo mesto definitivno zauzima Severna Koreja, a ona: „šta, oni su častan azijski narod, nisu kao Južna Koreja koju sada kontrolišu Amerikanci, Severna Koreja je takva kakva je, ali bar je čista“. Pričao sam joj o dokumentarcima koje sam video, a ona onda počne onu priču kako pobednici pišu istoriju, kako su te dokumentarce pravili baš Amerikanci, ti isti koji su isprali umove Južnokorejcima, da bi ozloglasili Severnu Koreju. Pričao sam joj kako užasno kažnjavaju dezertere i njihove porodice, da ih nekad i ubiju. Pitaju ljude u Severnoj Koreji šta misle o svemu tome, a oni svi odgovaraju „ja jedino obožavam velikog vođu“, potpuno su jednoglasni i hipnotisani.

Na primer, imaju zakon da nijedan stranac koji nema severnokorejsko državljanstvo ne sme da leži u radijusu od 100 metara oko statue velikog vođe. Ne sme da leži na zemlji. Došli su Južnokorejci na njihovu granicu, koja je inače čuvana trostrukom električnom ogradom, da kažu kako je neki dezerter iz Severne Koreje uleteo u Južnu Koreju, preskočio tu električnu ogradu i da su ga onda Severnokorejci preko ograde upucali dok je bežao. Južnokorejci su im doneli njegovo telo i tela drugih Severnokorejaca koji su poginuli u ratu na tlu Južne Koreje, neki čovek im urlao u megafon da dođu i pokupe tela, a Severnokorejci ih ignorisali, odbijali uopšte da reaguju dok im veliki vođa to direktno ne naredi.

Svetlana Lukić: Je l’ ti čudno bilo?

Vasa: Naježio sam se skroz.

Mislim da ne bi trebalo da učimo srpsku istoriju, da bi trebalo da učimo istoriju velikih zemalja koje su imale uticaja na svet. Poprilično sam siguran da bi Amerikancima, Kinezima i Rusima bilo svejedno da mi nikad nismo ni postojali.

Svetlana Lukić: Kako misliš, svejedno?

Vasa: Pa, da, VII i VIII radimo isključivo Srbiju, isključivo istoriju Srbije.

Svetlana Lukić: Zašto ti to, sve zajedno, smeta?

Vasa: Velike i bitne civilizacije treba učiti. Treba pričati o Astecima, Egipćanima, Grcima, Rimljanima, Vizantijcima i Kinezima, koje nismo ni pomenuli. Pa, ipak oni su imali bitnu kulturu. Šta su Rimljani napravili? Ništa, imali su divne gradove, divnu kulturu, divno carstvo, a isto važi i za Kineze i za Egipćane i za Grke. Svi oni su nam ostavili poneku posebnu uspomenu. Evo, zašto nas ne zanima to što su Kinezi izmislili papir, barut, što su praoci ratarstva? Šta je sa Indusima? Od arapskih zemalja jedino smo pomenuli Turke, a i to smo verovatno pomenuli u uvodu samo zato što ćemo posle biti pod njima 500 godina. Ih, što nam je slavna istorija, kad neko može tek tako da dođe i kaže „ćao, sad ste naši“! Koji smo mi bitni izum za svet imali?

Svetlana Lukić: Je l’ znaš ti, bre, da je svaka srpska taraba starija nego ta Amerika?

Vasa: Kako da ti kažem, koga briga za srpske tarabe, šta srpske tarabe znače Englezima, na primer, šta srpske tarabe znače Egipćanima, Indijcima? A pogotovo što oni imaju uske poglede, jedva da išta znaju o nama. Pita nas nastavnica geografije kojoj mi grupi naroda pripadamo, a jedan odgovara „srpskoj“. Ona mu kaže da dâ primer neke grupe evroazijskih naroda, on razmisli i kaže „Srbi“. Ona kaže „nije, ali evo, kad si već zapeo za te Srbe, oni su Sloveni, hajde da počnemo od njih, a koje još grupe naroda imamo?“ Ovaj kaže „Hrvati, Bosanci…“ Ona opet „pa to su sve Sloveni, daj još neke grupe“, a on opet razmisli i pita „je l’ sad da kažem Srbi, je l’ sad idu Srbi?“.

Imam vrlo konkretne planove. Živeću u Americi, najverovatnije u nekom malecnom gradiću. Postaraću se da, za razliku od većine Amerikanaca, budem na mestu koje se pokazalo kao poprilično imuno na vulkane, zemljotrese, tornada i tako dalje, na mestu koje baš neće biti meta arapskih terorista. Nemam ništa posebno protiv Arapa, samo je činjenica da je većina terorista koji napadaju Ameriku iz Avganistana. Ovo nije bio nikakav znak rasizma. Živeću miran život, biću dizajner i programer video-igrica, zaposliću se u kompaniji za pravljenje video-igrica Blizzard. Ovde ću završiti osnovnu školu, to je sigurno, srednju školu, i to je sigurno, a na fakultet odoh najverovatnije na Harvard.

Svetlana Lukić: Opa, šta ti znaš o Harvardu? To je jedan konzervativan univerzitet….

Vasa: Kakav?

Svetlana Lukić: Konzervativan.

Vasa: Šta ti sad pa to znači?

Svetlana Lukić: Recimo da je to jedan od univerziteta na kojem se uglavnom školuju, recimo, ljudi koji su u američkoj administraciji, u politici, neki konzervativci tipa Buš i Republikanska stranka.

Vasa: Misliš? Pa, moj tata je išao na Harvard i nije mu smetalo.

Svetlana Lukić: Znaš li ti koliko novca treba za to? Kako misliš…

Vasa: Šta će mi para?

Svetlana Lukić: A misliš da ljudi treba da glasaju?

Vasa: Mislim da definitivno treba da glasaju, i ako mi dopustiš, imam da im dam nekoliko vrlo dobrih saveta kako da vide za koga da glasaju. Savet broj 1: ako osoba izgovara idiotske rečenice, tipa „ja ne želim da budem predsednik radi lične dobiti, nije mi stalo do toga, ja želim da budem predsednik da bih popravio stanje u državi“ – verujte mi, to je uvek laž. Ne postoji osoba – i to vrlo iskreno priznajem, zato što i ja se stalno kandidujem za predsednika odeljenske zajednice u školi – ne postoji nijedna osoba na svetu koja ima ijedan drugi razlog da bude predsednik sem što želi da bude predsednik. Savet broj 2: ako osoba ima slogan tipa „napred, Srbijo“, ili bilo koji slogan koji pokazuje i najmanje znake preteranog rodoljublja, klonite je se.

Svetlana Lukić: A šta to znači, preterano rodoljublje?

Vasa: Pa, to, na primer, u sloganu je reč Srbija.

Svetlana Lukić: Zašto je to preterano rodoljublje?

Vasa: Pa, koga briga?

Svetlana Lukić: Te koji žive u Srbiji.

Vasa: Pa, ne treba ih podsećati na to, već su dovoljno užasnuti samom činjenicom.

Svetlana Lukić: A pod kojim uslovima bi ti ostao u Srbiji?

Vasa: Prvo, da postanemo normalna moderna zemlja i, takođe, da se sve zemlje oko nas učlane u Evropsku uniju, da ne moramo da se smaramo na granicama. Drugo, da prestanemo ovoliko da zaostajemo po tehnologiji i svemu ostalom za ostatkom sveta. Koliko je nama trebalo da dobijemo internet? Da, da imamo nekoga na vlasti ko nije klinički slučaj, ako razumeš šta hoću da kažem.

Svetlana Lukić: Razumem, razumem… Dobro, ali šta će da bude sa ovim mestom ako svi pametni odu?

Vasa: Kažu da će Sahara negde da se širi. This is as good place as any, može i ovde, rekli su da ide severno.

Svetlana Lukić: Šta će da bude sa nama koji ne idemo nigde?

Vasa: Kako da vam kažem, idite.

Svetlana Lukić: Pa, drvo ne možeš da preseliš, ovo drvo ovde na ovoj poljani, kad ga izmestiš i posadiš na neko drugo, bolje mesto, veoma je moguće da neće uspeti da pusti korenje, da se neće navići. Ne mogu ljudi tako lako da se presađuju.

Vasa: Just watch me.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, hvala što ste nas slušali. Doviđenja do idućeg petka.

Emisija Peščanik, 24.10.2008.

Peščanik.net, 24.10.2008.