Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Kalendar je tako namestio da i crkva i država istih dana obeležavaju godišnjice ubistava. Jedna prvu, druga skoro pa dvehiljaditu. Mučko ubistvo države ne obeležavamo jer bi onda svakog dana bila po neka godišnjica.

Veliki petak je pao trećeg maja, četvrti maj je pao na Veliku subotu. U nedelju se crkvi desilo vaskrsenje, nama se nije posrećilo sa pobijenim u Ribnikaru, Duboni i Malom Orašju. Nama vaskrsavaju samo devedesete ili nacističke tridesete.

I poglavar većinske crkve i poglavar većinske sekte odaslali su svoje uskršnje poslanice gradu i svetu. U obe se pominje Kosovo (i Metohija), u patrijarhovoj i Srebrenica. Govori se o odbrani, nedavanju, nepriznavanju. O genocidu nad Srbima koji je svet zaboravio. „Svako drugo brdo gde žive Srbi je Golgota“, rekao je patrijarh, malo neprikladno za najradosniji hrišćanski praznik, ko da, bože mu oprosti, zaziva osvetu. Dobro, ne očekujem da kao Izet Sarajlić kaže „večeras ćemo za njih voleti“, ali ne mora baš ni da ćemo mrzeti, pamtiti i svetiti se. Kao što su to prošle godine u ovo doba uradila dva počinioca majskih ubistava.

I njih dvojica su bili „nerazumeni“, imali osećaj da su neprihvaćeni, bili frustrirani zbog odbacivanja i podsmevanja. I krenuli u osvetnički pohod da, u za njih pravednom besu, pobiju sve koje slučajno sretnu. Jer se ovde odmazda opravdava. Jer je a šta su oni „nama“ uradili, od Jasenovca do Bratunca i kasnije, legitimno stanovište. Pa čak i samo predskazanje šta bi oni „nama“ uradili, kao za Banjsku, ima težinu dokaza.

Krvna osveta je zamenjena nacionalnom. Osvetnička filozofija je postala politika. Od „osvetiću se Ćuruviji kad-tad“ jednog radikala, preko „jebaću ti ja majku na replici“ drugog i čuvenih spiskova nepodobnih trećeg, gledamo kako lična frustracija postaje slobodno tumačenje nepravde. Kako se privatni osećaj neadekvatnosti pretvara u državnu borbu za takozvano otpriznavanje i protiv primanja u međunarodne organizacije. Kako se besno: „beži iz mog peska“, pretače u diplomatiju.

A onda, kad neki maloletni ili jedva punoletni pojedinac zamisli da i on može da sprovodi svoju pravdu, predsednik Srbije nema rešenje do da vrati smrtnu kaznu kao da je ona vojni rok pa može da se vraća kad god zagusti na nekom drugom mestu. I kao da smrtna kazna nije samo još jedan, najteži, oblik osvete države.

Vaistinu, sa ovom vlašću nama ništa dobro ne može da vaskrsne. Može eventualno da iskrsne, pa i to samo slučajno.

Peščanik.net, 06.05.2024.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)