Talijanski državljani ne čine ništa drugo nego koriste blagodati koje pruža Unija, što, u konkretnom slučaju, znači slobodnu trgovinu nekretninama na čitavom prostoru od Lisabona do Stockholma i od Dublina do Sofije. U tome, naravno, nema ničeg lošeg, štoviše to je jedno od najvećih dostignuća europske politike i europske civilizacije uopće: kretati se slobodno čitavim kontinentom, zapošljavati se bilo gdje, kupovati nekretnine bilo gdje i nastaniti se bilo gdje. Takve blagodati i slobode temeljni su smisao Unije i otvaraju nadu da se povijest čovječanstva ipak kreće naprijed. Da nije tako, ta zajednica demokratskih država ne bi ni imala smisla. Svrha politike je da pojedincu širi prostore slobode. Pa tako i prostor slobode onih državljanina Italije i Slovenije koji prelaze granicu i kupuju nekretnine. Zašto to čine? Zato što to žele i zato što to mogu. To je sasvim dovoljno. Uostalom, čovjek i jest slobodan po tome što nikome nije dužan obrazlagati zašto čini nešto na što ima pravo.
Što znači ne prilagođavati se sredini? Što znači prilagođavati se sredini? Kako dokučiti što bi se sredini svidjelo? Telepatijom? Spiritističkom seansom? I što je uopće ‘sredina’?
Jedan mještanin iz pograničnog mjesta Lokev požalio se da ga novi stanovnici ne pozdravljaju. Zašto bi ga pozdravljali? U redu, običaj je u malim mjestima da se prolaznici pozdravljaju, ali možda je nekome to glupo i dosadno pa koristi slobodu da bude bezopasno nepristojan. Mještani su zabrinuti i zbog mogućeg uvođenja dvojezičnosti. Kamo sreće. Dvojezičnost je privilegij. Jedini problem s dvojezičnošću jest da podrazumijeva samo dva jezika, a to je tako siromašno, tako nedovoljno pored toliko raznolikih i lijepih jezika koji se govore u Europi.
Istodobno, državljani Slovenije počeli su kupovati nekretnine u Italiji. Ljudi imaju ukusa. Lijepo je imati stan u gradu kakav je, primjerice,Trst. Nema podataka o tome pozdravljaju li novi vlasnici svoje susjede u tršćanskim kućnim vežama ili u obližnjim dućanima, ali su se i u talijanskoj javnosti pojavili oni kojima smeta takva vrst slobode, pa i potencijalna dvojezičnost. Možda ih dvojezičnost podsjeća da nisu sami na svijetu i da je svijet napučen, srećom, vrlo različitim ljudima.
Nesposobnost da se u različitosti i slobodi prepozna ljepota je staro i općepoznato moralno i intelektualno posrnuće. Takva su posrnuća izazvala na europskom tlu neizrecive tragedije i upravo zato da se te tragedije više nikada ne bi ponovile – i zato da bi se netrpeljivost prema bilo kakvoj vrsti različitosti raskrinkala u svoj njenoj bijedi – uspostavljena je Europska unija.
Ne začuđuje da još uvijek ima čudaka kojima je pomisao na raznolikost ljudi i ljudskih zajednica nepodnošljiva. Pravo na glupost odavno spada u katalog europskih sloboda i europskih običaja. Začuđuje reakcija slovenske vlade.
Ona navodno priprema mjere kojima će ograničiti slobodu trgovine nekretninama, što će, kako kaže premijer Borut Pahor, ‘izvesti na pametan i oprezan način’. Kako ostati članica Unije, a istodobno obeshrabriti ‘strance’ i ‘došljake’ da kupuju nekretnine i to učiniti na ‘pametan’ i ‘oprezan’ način? Drugim riječima, kako otjerati one proklete Talijane, ali tako da to nitko u Bruxellesu ili u domaćoj demokratskoj javnosti ne primijeti? Postoji nekoliko nepristojnih poslovica koje opisuju težnju da se istodobno učine radnje koje je istodobno nemoguće učiniti.
Slovenska vlada izbjegava suštinu jer propušta reći da je način razmišljanja nezadovoljnika iz pograničnih mjesta primitivan i nemoralan i da ih se ne tiče i ne treba ticati kojim jezikom govore njihovi novi susjedi i pozdravljaju li ih ili ne. Da netko zapali cigaretu u hotelu Slon, u roku od pet minuta bi i nesretni pušač i šef sale i direktor Slona bili okruženi nepokolebljivim inspektorima i plaćali bi drakonske kazne. Užitak se, dakle, proganja nemilosrdno, a netrpeljivost prema strancima se tolerira ‘oprezno i pametno’.
Europa kao drzak gnjavator
Retorika političkih elita u Sloveniji, a slično je i u Hrvatskoj, već dvadesetak godina obiluje zaklinjanjima u Europu, Europsku uniju i europsku civilizaciju, što samo po sebi ne bi bilo loše da nije izazvalo zabunu. Naime, političke elite su neupućenom stanovništvu propustile reći da ta ista unija i ta ista civilizacija nisu snobovski klub za glumatanje superiornosti u odnosu na neke susjedne zemlje, nego svakodnevica u kojoj se na ulici ili u kućnoj veži susreću ljudi koji govore različitim jezicima, imaju različite običaje, ali i jednaka prava.
Nesporazum je isplivao na površinu kada je postalo jasno da Europa nije klub umišljenih veličina, nego drzak gnjavator koji zahtijeva poštivanje zakonitosti, demokratske procedure i vladavine prava.
Bilo bi u najmanju ruku pristojno, kada se već toliko inzistira na pristojnosti, da i hrvatska Vlada upozna građane s pravim značenjem članstva u Europskoj uniji. Ona od toga zazire jer se nada da će pomoću takozvanih pristupnih fondova popuniti opustošeni proračun. Nema Vlada vremena za dugoročno strateško razmišljanje i poticanje kulture slobode jer svakodnevno očajnički traga za odgovorom na pitanje kako ostati na vlasti i pritom ne promijeniti ništa. I za to postoji nepristojna poslovica.
Što god da Vlada učini, pa čak i ako bude propustila priliku zamoliti građane da sa zadovoljstvom dočekaju svoje buduće susjede, alternative su valjda postale jasne.
Kada Hrvatska postane članica Unije, svaku nekretninu potencijalno će moći kupiti bilo koji građanin i bilo koja tvrtka iz neke druge članice. Susjedi će govoriti neki od tridesetak europskih jezika i ponašat će se na raznolike načine, onako kao što se različiti ljudi i ponašaju, neovisno o tome kojim jezikom govore. Neki su simpatični, neki antipatični, neki neprimjetni, neki dokasna glasno slušaju glazbu, a nekom će pokvarena perilica poplaviti kupaonicu i upropastiti stan na nižem katu.
Oni koje užasava takav ishod moći će glasati protiv učlanjenja na referendumu. Ako većina bude glasala protiv, postat će nebitno sluša li susjed dokasna glazbu, jer to će biti naša glazba. Bit će nebitno je li mu se perilica pokvarila, jer će voda koja kaplje sa stropa biti (provjereno) naša voda. Susjed s drugog kata ili s kraja sela možda je antipatičan, ali govorit će našim, a ne nekim stranim ili sličnim jezikom. Ako budemo ustrajali u tome da sve bude samo naše i da nam susjedi budu samo naši, iz Hrvatske će se povući strani kapital i banke će opet postati naše, ali će kamate na kredite biti više, uvozna roba bit će skuplja, a postat će skuplja i roba koju ćemo pokušati izvesti i nitko je neće htjeti kupiti. No nema cijene koju nismo spremni platiti da bi naša vlada mogla sama odlučivati o našoj sudbini. Tada nam ni siromaštvo i nezaposlenost više neće padati teško, jer bit će samo naši. Nema užitka koji se može usporediti s time.
T-portal, 21.02.2011.
Peščanik.net, 20.02.2011.
