Tokom proteklih par nedelja, moja skromna kolumna postala je skoro sablasno vidovita. Tražio sam da se preinači smrtna kazna Tariku Azizu, i svega nekoliko dana kasnije, predsednik Iraka izjavio je da neće potpisati smrtnu presudu. Pozvao sam Džulijana Asanža da se preda vlastima, i on se pojavio u policijskoj stanici u Londonu samo nekoliko sati pošto je moj članak objavljen. Koincidencija, kažete, daj nam ubedljiviji dokaz. U redu, šta kažete na ovo? U mojoj kolumni objavljenoj 15. novembra kritikovao sam sramotnu ponudu Obamine administracije kabinetu izraelskog premijera Netanjahua i tražio da ona bude povučena. Onda je prošle nedelje, na bedan i konspirativan način, uz sva obeležja korupcije i podmićivanja, ta ponuda zaista povučena. Da li ste sada zadovoljni?

Jedan od glavnih argumenata u mom tekstu bio je visoki stepen zavisnosti premijera Bendžamina Netanjahua od koalicije u kojoj se na visokim funkcijama nalaze predstavnici političkih partija sa suludim ideologijama. Kao primer sam naveo Izrael Bejtenu, ultra šovinističku grupu, na čijem je čelu ministar spoljnih poslova Avigdor Libermen, kao i religiozno ortodoksnu Šhas partiju, koju predvodi poremećeni rabin Ovadia Jusuf. Bez obzira na to koliko su ove partije ekstremne, njihovi članovi upravljaju ključnim ministarstvima, uključujući ona koja imaju odlučujuću ulogu u procesu „naseljavanja“. Od kada sam poslednji put pisao o njemu, rabin Jusuf ponovo je dospeo u žižu javnosti kada je izjavio da su razorni požari u severnom Izraelu posledica toga što Jevreji ne proslavljaju Šabat na ispravan način. A ministar unutrašnjih poslova, član Šhas partije Eli Jišaj, odbio je opremu za suzbijanje požara koju su nudile hrišćanske organizacije, kako one slučajno ne bi iskoristile ovu priliku da zavedu Jevreje sa pravog puta.

Ljudima sa ovakvim mentalitetom ponuđeno je tri milijarde dolara američke pomoći, kao i puna diplomatska podrška, u zamenu za tridesetodnevni prekid građenja naselja, koji čak ne uključuje Jerusalim. I oni su to odbili kao nedovoljno dobru ponudu. Teško je reći šta je veće nacionalno poniženje za Ameriku: inicijalna ponižavajuća ponuda ili njeno prezrivo odbijanje. Zato sam pomišljao da zatražim da se ova bedna nagodba ne nudi ponovo. A onda sam zaključio da bih na taj način protraćio jednu želju ili ponovio zahtev. Mislim, dok mi ovako dobro ide…

Evo šta bi trebalo da se desi, i hajde da vidimo da li će se i desiti. Trebalo bi da svaka pristojna osoba zalupi vrata pred nosem Henrija Kisindžera, kao i da on bude osramoćen, bojkotovan i izolovan. Bez večera u njegovu čast, bez publike pune uvažavanja na njegovim besmisleno precenjenim javnim nastupima, bez nasmejanih fotografija sa hostesama i poznatim ličnostima, bez urednika i producenata koji ulizivački traže njegovo bezvredno mišljenje. Ovo se moglo zahtevati u bilo kom trenutku tokom proteklih godina, u kojima je Kisindžer bio u ulozi jedinog neoptuženog učesnika Nikson/Votergejt afere i tokom kojih su otkriveni ratni zločini i zločini protiv čovečnosti koje je počinio u Indokini, Argentini, na Kipru, u Istočnom Timoru i na nekoliko drugih mesta. Međutim, najnovije informacije dobijene iz Niksonove biblioteke možda će biti kap koja će konačno preliti čašu.

Tokom razgovora sa svojim psovački nastrojenim šefom u martu 1973, koji je uz to bio i poznati rasista, o apelu Golde Meir da se izvrši pritisak na Moskvu kako bi dozvolila emigraciju sovjetskih Jevreja, Kisindžer je izjavio (što se može čuti na snimku):

„Emigracija Jevreja iz Sovjetskog saveza nije jedan od ciljeva američke spoljne politike. Ako Jevreje stavljaju u gasne komore u Sovjetskom savezu, to nije problem Amerike. To eventualno može biti humanitarni problem.“

(Sigurno vam se dopala ova naknadna misao…)

Kisindžer se uvek branio od optužbi da je on omogućavao Niksonov psihopatski fanatizam, govoreći da je svojim umirujućim komentarima i pretvarajući se da se slaže sa Niksonovim stavovima, na neki način obuzdavao svog šefa. Za ovom izjavom sada slobodno možete povući vodu, kao i za njegovim ostalim histeričnim lažima. Koliko god da je Nikson bio opsednut Jevrejima, nikada nije bio ni blizu toga da izrekne kako bi ga novi Aušvic ostavio ravnodušnim. Zasluga za to pripada isključivo Kisindžeru.

Teško je naći pravo mesto ovakvoj izjavi na skali sramotnih izjava. Da li je treba smatrati taktičkom prethodnicom negiranja Holokausta. Bila bi to previše blaga ocena. Ovo više liči na unapred datu dozvolu za još jedan Holokaust. I zbog toga se pitam koliko dugo će nastaviti da ćuti zvanični portparol američkih Jevreja. Ništa ni upola ovoliko odvratno nisu izjavili ni Džesi Džekson, pa čak ni Mel Gibson, koji predstavljaju samo neke od čuvenih meta na koje je usmeren gnev Lige za borbu protiv klevete. Pa gde je ta zgroženost? Da li će Kisindžer – koga obično opsedaju i mole da komentariše stvari o kojima zna vrlo malo ili ništa – moći mirno da zaobiđe zahteve medija da pojasni ovu izjavu? Da li će uspeti da zadrži svoje kolumne u renomiranim novinama, a da pri tome ne da bilo kakvo objašnjenje? Da li će izdavači njegovih lažljivih i neiskrenih memoara nastaviti da ga ugošćuju skupim ručkovima kao da se ništa nije dogodilo?

Kada sam objavio knjigu u kojoj sam tražio da Kisindžer bude optužen, mnogi od onih koji ga brane izjavili su da su Kisindžerove metode, koliko god bile grube, barem bile usmerene ka pobedi nad komunizmom. Nikada nisam uspeo da shvatim kako je, na primer, genocid u Istočnom Timoru na bilo koji način uticao na pad Berlinskog zida. Ali sam zato istakao činjenicu da je Kisindžer učinio veliki broj usluga naslednicima Staljina i Maoa: na primer, savetujući predsednika Džeralda Forda da ne poziva Aleksandra Solženjicina u Belu kuću, ili zdušnim opravdavanjem masakra na trgu Tjenanmen.

On je ta retka i podmukla zverka, čovek čija biografija pokazuje simpatije prema komunizmu i fašizmu. Ova osećanja proističu iz urođene mržnje prema demokratskim procesima, koje se toliko trudio da minira i potkopava u Americi i u inostranstvu, kao i instinktivne naklonosti prema totalitarizmu svih boja. Pravo, punopravno članstvo u ovakvom zverinjaku verovatno je zahtevalo jednu izjavu koja bar posredno podržava Konačno rešenje. Ono što upada u oči kada su u pitanju Niksonovi snimci razgovora jeste da oni pokazuju kako se Kisindžer prihvata ovog ružnog podviga, a da to od njega niko nije tražio. Bilo bi lepo kada bi moja praznična želja bila ispunjena: da ovaj tip bude tretiran kao smrdljivo đubre kakvo i jeste.

 
Slate, 13.12.2010.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 21.12.2010.

Srodni linkovi:

The Case Against Henry Kissinger 1

The Case Against Henry Kissinger 2