Kako smo bratski financirali srpsku agresiju
Vas, gospodine, treba mobilizirati, poslati na frontu, i prvog momenta kad okrenete leđa – pucati vam u potiljak! – tom je besmrtnom rečenicom 1. srpnja 1993. politički komesar HDZ-a Drago Krpina poslao “mobilizacijski poziv” aktivistu Antiratne kampanje Zoranu Oštriću, zato što je na tribini “Razvaljivanje Bosne” u zagrebačkom KIC-u, dakle usred Hrvatske i usred rata u Bosni, širio pogubne ideje pacifizma.
“A muslimani su još u Makarskoj!” – tom je pak besmrtnom rečenicom legendarni Smiljko Šagolj 31. srpnja 1993. završio izvještaj o pokolju što su ga pripadnici Armije BiH počinili nad hrvatskim civilima u Doljanima, šaljući preko HTV-a “mobilizacijski poziv” Hrvatima u domovini, kojima – eto – usred Hrvatske i usred rata u Bosni, muslimanski izbjeglice slobodno šetaju po Makarskoj.
Ta su dva greatest shita orubila vreli mjesec srpanj 1993. godine u Hrvatskoj, zemlji u ratu s dva neprijatelja: unutrašnjim – dakle pacifistima, borcima za ljudska prava i ostalom veleizdajničkom gamadi – i vanjskim, poput bošnjačkih izbjeglica, i muslimana općenito, u civilu ili uniformi Armije BiH, u Livnu ili u Makarskoj.
Današnjeg čitatelja, sedamnaest godina kasnije, može to malo zbuniti, jer toga je srpnja četvrtina hrvatskog teritorija još uvijek stabilno okupirana od srpskih pobunjenika – 18. srpnja, recimo, dovršen je na mjestu srušenog Masleničkog mosta onaj slavni pontonski most. Pa ipak, Hrvati i Srbi skladno surađuju u zajedničkom ratu protiv Bošnjaka: neka nova otkrića, poput ratnog dnevnika komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića – iznesenog ovih dana u Haagu – popunit će naš kalendar za srpanj 1993. novim ljupkim detaljima.
Revni general bilježi tako u svoj rokovnik da su mu 15. srpnja 1993. na ime “učinjenih usluga” – to će reći pomoći u oružju i municiji, te artiljerijske i logističke podrške u obračunu s balijama – Hrvati isplatili 8,092.032 njemačke marke, što sa tjedan dana ranije isplaćenim avansom od dvije cisterne dizela i 1,191.246 maraka ukupno iznosi, da vidimo, devet i devet osamnaest, pišem osam patim jedan, dakle ukupno 9,283.278 maraka. Da, i dvije cisterne dizela. Da ponovimo, kako ne bi bilo zabune: usred rata u BiH, ali i kalendarski točno usred rata u Hrvatskoj, istog dana dok hrvatski inženjerci postavljaju pontonski most na Maslenici, a HDZ-ova političko-medijska industrija po Hrvatskoj progoni pacifiste i muslimanske izbjeglice, Republika Hrvatska generalu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Kninskog korpusa JNA, ratnom zločincu koji je tenkovima pregazio Škabrnju i ubijao Zadar i Šibenik – i, nota bene, granatirao Maslenički most – isplaćuje u gotovini devet milijuna dvjesto osamdeset i tri hiljade i dvjesto sedamdeset osam njemačkih maraka.
A to je tek jedna od rata koju Zagreb isplaćuje srpskoj braći u Bosni, u ratu u kojemu – valja podsjetiti, da bi bilo zabune – Republika Hrvatska ni na koji način izravno nije umiješana. U veljači 2005., recimo, ekpert haškog suda Morten Torkildsen dokazivao je umiješanost Beograda u ratu u BiH dokumentom kojim jugoslavensko Ministarstvo obrane baš u to vrijeme, u ljeto 1993., Republici Srpskoj osigurava pomoć od pet i pol milijuna maraka. Pih!, prezirno bi otpuhnuo Franjo Tuđman, da je živ.
Povijest je zgodna stvar, jer se može pisati i na temelju činjenica. Ovako složene, one mogu dati sliku Domovinskog rata mrvu drugačiju od one zlatnim slovima upisane u TV-kalendar, ali to je i dalje tek zlonamjerno slaganje činjenica. Hajde da ih onda ne slažemo zlonamjerno, nego zloslučajno. To se u historiografiji naziva kontekstom – prirodnim staništem činjenica.
Mlada hrvatska država, koja u srpnju 1993. ima dvije godine i devet milijuna njemačkih maraka viška, tih dana stenje pod teretom rata. Prosječna plaća je jedva tristotinjak maraka, stotinu tisuća Hrvata ima socijalne iskaznice, sljedećih pedeset hiljada prima minimalac od osamdeset maraka, a još trideset hiljada plaću uopće ne dobiva. Dalmacija, izolirana od ostatka svijeta, tapka u mraku pod svakodnevnim redukcijama električne struje, koju im, južnjaci će se sjetiti, Tuđmanovi inženjeri pripuštaju tek par sati dnevno – od šest poslijepodne, da mogu gledati Santa Barbaru – obećavajući fantomske nizozemske dizel-elektrane.
Preživjeli među južnim Hrvatima koji su tada ležali u bolnicama, i kojima je život visio o kabelu agregata, svakako su mirniji sad kad znaju da su novac i dizel za elektrane i agregate kod Karlovca skrenuli za Banju Luku: u tom će mraku, dok su svjetla pogašena, generalu Mladiću biti isplaćeno obećanih devet milijuna maraka, što iznosi, da vidimo, dakle točno trideset tisuća prosječnih hrvatskih plaća. Po čemu ispada – vidite gdje se razlikuje zla namjera od zlog slučaja – da onih trideset tisuća Hrvata nije dobilo plaće za srpanj jer je novac bio potrebniji Ratku Mladiću.
Kako je tek onda bilo srpnja 1993. u Mladićevoj Republici Srpskoj – zapitat će se svaki socijalno osjetljivi Hrvat. A nije bilo lako. Oružja i municije Mladić ima – upravo tih dana, 22. srpnja, na Sarajevo će ispaliti do kraja rata nedosegnut rekord od 3777 granata – ali nema gotovine. A mora pri tom misliti i na braću u Hrvatskoj.
Svega koji dan prije dogovorene isplate, 98,6 posto Srba iz Republike Srpske Krajine na referendumu glasa za ujedinjenje s Republikom Srpskom, a srpski generali iz Bosne, predvođeni Ratkom Mladićem, potpisuju s Martićevim generalima Sporazum o vojnoj suradnji. Konačno, 19. srpnja 1993., par dana nakon isplate iz Zagreba, na zajedničkoj sjednici Vlada RS i RSK o ujedinjenju dvije paradržave dogovoreno je – čitamo iz zapisnika – “konstituisanje zajedničke kreditno-monetarne, fiskalne, porezne, devizne i carinske politike”. Tako kaže zao slučaj, a zloj namjeri đavo ne da mira, pa se pita: je li onda razumno sumnjati da bar neka od devet milijuna maraka nije završila i u Kninu? Po čemu ispada – vidite gdje su zla namjera i zao slučaj slični – da je srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku financirala Republika Hrvatska.
Kninu je, naime, svaka marka dobrodošla: galopirajuća inflacija pojela je dinar, pa u srpnju 1993. prosječna plaća srpskog vojnika po crnom kursu vrijedi jedva – tri “nemačka orlića”. Kako je Martićeva vojska tada brojala oko četrdeset hiljada ljudi, a Mladićeva 85 hiljada, ispada – sad već između zle namjere i zlog slučaja nema nikakve razlike – da je Hrvatska Srbima samo u srpnju 1993. isplatila dovoljno novca da plaćaju obje vojske puna dvadeset četiri mjeseca, odnosno točno dvije godine. Ili, ako vam je tako lakše, do kolovoza 1995. Ili, ako vam je tako teže, do kraja rata. Po čemu, opet, ispada – prepustimo se slobodno zloj namjeri – da je Domovinski rat završio onda kad Hrvatska više nije imala novca da plaća srpske agresore.
Odakle, međutim – na ovom mjestu dolazimo do ključnog pitanja – Hrvatskoj u srpnju 1993. devet milijuna maraka viška? Vi dobronamjerno nagađajte, a ja ću vam zlonamjerno pomoći još jednim zgodnim datumom iz TV-kalendara za srpanj 1993.: šestog srpnja, dva dana prije nego što će Hrvatska isplatiti Mladiću avans za “učinjene usluge”, u sve hrvatske banke stiže dopis iz Ministarstva financija, kojim se direktorima nalaže da goleme svote deviza od otkupa stanova – sjećate se kad ste otkupljivali svoje stanove devizama, zbog 30-postotnog popusta? – prebace na stanovite račune u inozemstvu, iste one na koje su Hrvati iz dijaspore uplaćivali milijune na ime “pomoći za naoružavanje”. Po čemu ispada – eto kako je put u raj popločan zlim namjerama – da ste vi, poštovani čitatelji, podjednako vi koji ste uplaćivali “pomoć” domovini u ratu, i vi koji ste otkupljivali stanove, u srpnju 1993. poklonili generalu Ratku Mladiću devet milijuna jebenih njemačkih maraka. Jasnije je sada, zar ne, zašto nam tog vrelog ratnog srpnja neprijatelj nije Ratko Mladić, nego nesretni Bošnjaci iz izbjegličkih kampova i hipiji poput Zorana Oštrića, sa svojim veleizdajničkim tezama o besmislu rata. Kako vidite, braćo budale, rat je i te kako imao smisla.
A sada – ispričavam se na smetnji – nastavite s gledanjem TV-kalendara. Slavni su datumi na redu, od Dana Sabora do Dana državnosti. Srpanj ionako dolazi kasnije.
Globus, 08.06.2010.
Peščanik.net, 09.06.2010.
