U nevolji ili lenština

U nevolji ili lenština

Znam da će ovaj tekst odisati moralizmom. Ali ne odstupam od toga, a kao potporu naveo bih da je jedan od najpopularnijh književnika današnjice, Alesandro Bariko, ovih dana napisao da su: „Lepota, moral i nauka vrednosti bez kojih ne postoji civilizacija“. Dakle, grozim se onih koji bilo šta od te tri vrednosti pomodno izvrgavaju ruglu. Zagazili smo u destruktivne i anticivilizacijske vode, krijući ružna ljudska svojstva nekim nebuloznim terminima kao što su fleksibilnost, profitabilnost, efikasnost ili ono: „nema nam druge“.

Pogledajmo šta se događa u Grčkoj. Tačno je da se sa policijom biju i bacaju molotovljeve koktele black-block nasilnici, no suština problema je: zašto se na istoj strani sa njima našao Mikis Teodorakis (86 godina) i stotinak hiljada građana Atine, ljudi dostojnih razumevanja. Mnogo više od plaćanja dugova svojih članica, Evropa danas plaća račun zato što je žmurila dok se kralo i presipalo. Svi sada govore kako je 2009. godine otkriveno da Grčka podnosi lažne račune EU, međutim istina seže dalje u prošlost. Da je dotična EU pokazala bar deo današnje rigidnosti, Grčka bi morala da bude pod bespogovornom kontrolom od 2001. godine, kada je uz skupe i stručne instrukcije Goldman Sachs multinacionalne investicione banke, napravila i podnela lažne račune da bi bila primljena u Evrozonu. Otkriveno je tada ne samo za nju, nego i za Italiju, da su davale lažne podatke – ali ništa.

Jer tada su krali i lagali svi, nošeni neoliberalnim talasom finansija zasnovanih na pohlepi, prevarama i hazardu. Danas taj račun moraju da plaćaju najslabiji pojedinci i države. Bilo je jasno da će takva ekonomija morati da pukne, ali je dotle izvršena preraspodela opšteg bogatstva. Valjalo je samo očuvati sistem koji neminovno račun podnosi samo onima što nemaju moć i uticaj, dok moćnima ostaje najveći deo onoga što su zgrabili. Grčka je u EU po korupciji najgora, ali te što su krali niko ne juri. Naprotiv, oni su uvaženi klijenti svetskih banaka u koje su izneli bogatstvo. Grčkoj su ostali haos i beda, koji će trajati ko zna dokle. A samo pre pet godina državnici EU su usvojili Traktat u kojem se kaže: „Mi građani Unije smo, na našu sreću ujedinjeni /jer/ nam je Unija omogućila da živimo u dobrobiti, sigurnosti, toleranciji, pravdi i solidarnosti … Unija se zasniva na jednakosti, solidarnosti i pravednoj ravnoteži interesa država članica.“

Italija, drugi relativni i prvi apsolutni dužnik Evrope, izlazi iz krize. Hvale je, čak joj je spread (odnos vrednosti nacionalnih prema nemačkim državnim obveznicama) pao sa 560 na 300 poena. Stručnjaci za ekonomski horor kažu da bi se, ako ukine „član 18“ tzv Radnog statuta – sudska garancija da radnik ne može biti otpušten bez valjanog dokaza (iusta causa) – spread automatski poboljšao za narednih 200 poena. To znači da bi Italija dobijala kredite sa dva odsto manjim kamatama od sadašnjih. Izazovno i opominjuće. Naime, delom zahvaljujući tom socijalnom korektivu, Italija ima stopu nezaposlenosti manju (8,9%) od proseka EU (9,9%). Premijer Monti se skoro pravda tvrdeći da je ukidanje „člana 18“ preduslov za bolji finansijski i politički rejting države. Dakle referenca je broj izbačenih radnika na ulice. Pre samo tri decenije istoričar Lućo Vilari je pisao: „Gubimo iz vida da je osnovni posao države da garantuje posao što većem broju građana“. Iako su okolnosti izmenjene, pa garantovanje zaposlenja nije više opredeljujuće za uspešnost kompanije, menadžera, države ili bilo koga, ipak se oko njega lome koplja, jer ako u Italiji izgube sindikati, onda je njima definitivno slomljena kičma i gube bilo kakav ozbiljan društveni uticaj. Pritom se priča o prokaženom garantovanom radnom mestu zasniva na neistini. Ilvo Diamanti, politolog, na rezultatima ispitivanja dokazuje da samo 30 odsto nezaposlenih trajno zaposlenje stavlja na prvo mesto, 60 odsto prihvata da radi bilo gde i pod uslovima poslodavca, a preostalih 10 odsto ne želi da radi na jednom mestu duže od 3-4 godine. Sveto trojstvo liberalne ekonomije: radnik, poslodavac i država valja prekrojiti da bez korektiva ostane dvojac koji čine korumpirani (političari) i onaj ko korumpira (kapital).

Pravi problem Italije, a dobrim delom i drugih zemalja, je što samo jedna trećina mladih do 35 godina starosti ima stalno zaposlenje, druga trećina radi honorarno, a 31,1 odsto ne radi uopšte. U Španiji se taj procenat nezaposlenih penje na 49,6 a u Slovačkoj na 35,1 odsto mlade generacije. Čak 22 odsto mladih do 29 godina starosti u Italiji niti radi niti studira, po čemu je gora jedino Bugarska sa 23,8 odsto. A političari se gotovo utrkuju da nezaposlenim mladima upute uvrede (što ne rade nego žive kod roditelja), pa ih nazivaju bamboccioni (klipani), mammoni (mamine maze), sfigati (mamlazi), unapred ih deklasirajući kao neradnike i skreću pažnju sa svoje odgovornosti za to što ne kreiraju uslove za napredak i veće zapošljavanje. Trećina mladih živi od povremenih honorara (za šest meseci u Italiji je registrovano 690.000 ugovora na posao od samo jednog dana!) i bez mogućnosti da dobije kredite i zasnuje porodicu, pa životari bez perspektive.

Nisam našao stručne definicije za ono što sam, koliko za sebe, definisao kao „adrenalinske cene“ – korišćenje ekscesnih emotivnih stanja da se cene usluga i robe nabiju do maksimuma. Ukratko, kad se rodi dete, zasniva brak, kad naiđe bolest, pogreb, to je prilika za poslovne šakale da dođu do izražaja. Tako je i vapaj za poslom u Italiji iskorišćen na sledeći način: država je u opštem trendu privatizacije poverila privatnim agencijama da konkursima „objektivno“ selekcionišu pretendente na radna mesta u državnoj administraciji. Organizuju se konkursi i „unapred“, a ne samo za konkretna radna mesta. Posao cveta na muci nezaposlenih. Učešće na konkursu se plaća čak do 7.000 evra, a niko ne garantuje da ćete, ako zadovoljite uslove, zaista i dobiti radno mesto. Od 2000. godine do danas akumuliralo se čak 100.000 onih koji su dobili napismeno da su zadovoljili uslove za posao u državnoj administraciji, ali su i dalje bez posla, jer su konkursi bili fiktivni (da bi se uzele pare nezaposlenima), ili su na posao primljeni rođaci i prijatelji, a ne oni koji su pobedili. Navedeni niz podataka i slučajeva ukazuje na postojanje sistema u kojem gotovo polovina mladih biva zloupotrebljena, izigrana i zatim prepuštena „najsigurnijim poslodavcima“ u black-block i ultra-agresivnim političkim skupinama. Takvo ekonomsko „puzeće“ čedomorstvo mora dovesti do socijane tragedije većih razmera.

Gde je pamćenje ljudske vrste. Tačno je 100 + 2 godine od kada je Rudolf Hilferding objavio svoj Finansijski kapital, i u njemu: „Finansijski kapital u njegovoj najsavršenijoj formi podrazumeva kompletnu dominaciju oligarhije kapitala nad politikom i ekonomijom. On je najuobličenije ostvarenje diktature magnata kapitala“. U kontekstu neobuzdane invencije finansijskog kapitala, vrhunac socijalnog te moralnog truljenja dostiže novi talas makabrične dovitljivosti nazvan – dead bonds! Finansijski „proizvod“ izmislila je Deutsche bank, i to na američkom tlu. Evropa se po negde još opire, pa je njen sud 2004. godine proklamovao „ljudsko dostojanstvo kao nepremostivu granicu pri bavljenju privatnom ekonomskom aktivnošću“. Zato u EU to ne bi prošlo. Najsažetije: 500 Amerikanaca starosti od 72 do 85 godina, uz pismenu saglasnost i proverene lične i zdravstvene podatke, čine skupinu u čije se preživljavanje investira: ako umiru brže nego što je prognozirano – zarađuju investitori, ako umiru sporije raste profit banke! Jako bih se divio onome ko bi uspeo da, ne samo mene, ubedi kako to nema nikakve veze sa „nevidljivom rukom“ tržišta. To je profitabilni reality kanibalizam, koji unižava ne samo ideju liberalizma, nego i ljudski rod. Ostaje samo da se nadamo da će Nemci umeti ovo da zaustave te prestati da nas podsećaju na odvratni period njihove inače nesporno velike civilizacije.

Ulrih Bek, Nemac, sociolog sa London School of Economics, objavio je esej „Kriza kapitalizma“, u kojem piše: „Pitanje krize kapitalizma je opšteprisutno. Zato se u još prisutnijem maniru, i možda sa kojim izgledom više, nameće problem traženja novih puteva, unutar njih i alternativa kapitalizmu“. Značajan deo razumnog sveta, kao i Bek, ne teži povratku na bilo koji raniji sitem, jer su i komunizam i kapitalizam deklasirali sami sebe nedostatkom zaštitnog mehanizma od moralnog raspada. Od Lenjinovih „bitangi iz naših redova“ na Istoku, do Bušovih berzanskih podvaladžija na Zapadu, uvek je prenebregavanje morala bilo uzrok kraha. Za bolje razumevanje dovoljna je definicija morala kao „skupa običaja i pravila (zakona?) koji omogućuju povoljan i skladan opstanak i razvoj pojedinca i društva“. Prefiksi kao politički, hrišćanski, socijalistički… uz reč moral služe, po običaju, da zamagle osnovno značenje.

Biznis i finansije, integralni tekst, 13.03.2012.

Peščanik.net, 13.03.2012.


The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)