U sredu 18. aprila u 13.15, kao novinar i voditelj Radio Beograda 2 koji prati savremenu regionalnu književnost, imao sam zakazan intervju sa Janijem Virkom. Virk je savremeni slovenački pisac, autor romana „Poslednje Sergijevo iskušenje“, koji je 2010. objavila Izdavačka kuća Arhipelag u okviru edicije „Sto slovenskih romana“. Dan uoči intervjua vlasnik Arhipelaga, Gojko Božović, preko svoje sekretarice, poručio je mojoj koleginici „da se ne slaže“ da ja intervjuišem slovenačkog pisca. Za svoje neslaganje nije naveo obrazloženje. Neslaganje vlasnika Arhipelaga je eufemizam za zabranu intervjua, barem za zabranu da se intervju uradi u prostorijama ove izdavačke kuće, kako je bilo planirano.


Podstanar kome se veruje

Arhipelag je specifična izdavačka kuća koja od svog osnivanja, maja meseca 2007., sedište svoje redakcije ima na Terazijama, nekako baš na istoj adresi kao i Srpski PEN centar. Do danas nije sa sigurnošću utvrđeno da li je Arhipelag podstanar srpskog PEN centra ili je prostorije u PEN centru dobio kao, recimo rođak iz provincije, da ih koristi dok se ne snađe i ne stane na svoje noge. Ono što jeste utvrđeno je da je i u vreme svog osnivanja i danas, vlasnik IK Arhipelag veoma aktivan u srpskom PEN centru: član je Upravnog odbora ove organizacije pisaca kojom od 2003. godine predsedava Vida Ognjenović, trenutno ambasadorka Srbije u Danskoj.

Specifične su i okolnosti pod kojima je Arhipelag dobio pravo na lukrativnu aktivnost objavljivanja edicije „Sto slovenskih romana“ na srpskom jeziku. U oktobru 2006. u Ministarstvu kulture Republike Srbije, Mihajlo Pantić, član UO PEN-a, najavio je pokretanje projekta „Sto slovenskih romana“ i izrazio očekivanje da će u narednih „pola godine, godinu dana“ projekat stati na noge. Finansiranje projekta je na sebe preuzelo Ministarstvo kulture Republike Srbije, a organizacija i izbor izdavača prepušteni su srpskom PEN centru. Za pola godine je osnovan Arhipelag, a za nešto više od godinu dana nakon predstavljanja projekta srpski PEN centar je odlučio da publikovanje ove edicije dodeli IK Arhipelag Gojka Božovića. Deset slovenskih zemalja daju po deset romana nastalih posle pada Berlinskog zida – svaka zemlja je izabrala svojih „deset veličanstvenih“. Posmatrano sa „srpskog stanovišta“ (što bi rekao Milo Lompar), Arhipelag je dobio pravo da objavi prevode 90 romana na srpski jezik i da reizda 10 odabranih srpskih romana iz ovog perioda. Deset romana iz Srbije je selektovao petočlani žiri, u kome je svoje mesto našao i Gojko Božović. Za jedan od deset najboljih romana napisanih posle 1989. godine, po odluci ovog žirija proglašen je i roman Vide Ognjenović „Kuća mrtvih mirisa“.

Od svog osnivanja Arhipelag beleži uspon. Na Sajmu knjiga u Beogradu vrlo brzo je dobio mesto u parteru Hale jedan, dakle udarno mesto sa nevelikim brojem objavljenih knjiga. Već prve knjige IK Arhipelag, za razliku od onih koje je Gojko Božović potpisivao kao urednik u Stubovima kulture, odlikovale su se tvrdim koricama i boljim uvezom, i među njima su se do sada našle i tri nove knjige Vide Ognjenović. Dok je direktor Beogradskog sajma bio Anđelko Trpković, Gojko Božović je obavljao dužnost njegovog konsultanta i voditelja programa „Ćaskaonica“ na Sajmu knjiga. Godine 2009. Arhipelag je nagrađen kao najbolja izdavačka kuću Sajma knjiga u Beogradu (od sedam samoprijavljenih kandidata).

Inače, Gojko Božović, priređivač pesničkih antologija, visoko ceni Gojka Božovića pesnika, tako da ga je uvrstio u svoju Antologiju novije srpske poezije. Kada je Mihajlo Pantić kao predsednik državne komisije za dodeljivanje nacionalnih penzija zaslužnim srpskim umetnicima posustao pod teretom obaveza, marta 2008. ga je zamenio Gojko Božović kao član komisije.


Sistematsko gušenje kritike

Vrlo je verovatno da su moji i drugi tekstovi u Betonu uzrokovali kerbersko neslaganje Gojka Božovića. Najpre moj tekst o stanju medijske kritike u Srbiji koji sam napisao za Sarajevske sveske (broj 17, 2008), u kome se među 15-ak metakritičkih portreta našao i onaj posvećen Gojku Božoviću kao kritičaru, vrednom i ambicioznom čitaocu ali praznoslovonom i uopštenom analitičaru. Nakon što je Arhipelag proglašen za izdavača godine na Sajmu knjiga u Beogradu 2009. godine, usledio je satirički tekst u Betonu pod nazivom „Arhipelag mutljag“. Zanimljivo, tada se mejn strim mediji nisu sprdali sa brojem objavljenih knjiga izdavača godine, kao što je to bio slučaj na prošlogodišnjem Sajmu kada je Fabrika knjiga Dejana Ilića dobila to priznanje. Nakon toga, pomenuli smo nastup Srbije u Lajpcigu 2010. godine pod motom „Srbija na vidiku“, kada je Gojko Božović priredio katalog srpskih pisaca koji je počinjao biografijom Miodraga Pavlovića, a završavao se biografijom samog priređivača. I to bi, koliko me sećanje služi, bilo to.

Zašto je ovaj bekgraund važan? Sem što ukazuje na zadrto zlopamćenje koje je rezultiralo revanšizmom, pokazuje kako se u Srbiji sistemski onemogućava kritičko pisanje. Da biste pratili tzv. tekuću produkciju, potreban vam je dobar odnos sa izdavačima koji obezbeđuju besplatan novinarski primerak, mejl i telefonske kontakte sa autorima, informišu vas o novim aktivnostima kuće, ugovaraju vam susrete sa svojim autorima. Šta se zbiva kada napišete kritički članak ili negativnu književnu kritiku o nekom autoru neke izdavačke kuće? Sa nekim piscima odnosi zahladne, neki prestanu da vam se javljaju i odgovaraju na pozive, neki ostanu isti. Izdavačke kuće obično imaju viši prag tolerancije. Sve do određenog trenutka kad shvatite da je taj prag pređen. S druge strane, većina medija se i ne usuđuje da neguje negativnu kritiku, odnosno da se upušta u „začikavanje mečke“. Jedan od dva osnovna razloga formiranja Betona, juna 2006., bio je taj da se stvori medijski prostor za negativnu kritiku i kritičko osporavanje umetničkih dela. Pre pokretanja Betona su mi dva urednika, Književnog lista i Beogradskog književnog časopisa, odbila kritiku koju su sami naručili sa istovetnim objašnjenjem da ne bi bilo dobro ni za mene ni za autora da se takva kritika pojavi u njihovom listu.

Šta u takvoj situaciji radi pametan novinar i književni kritičar? Naravno, pristaje na kompromis. Ublažiće tekst ili će odustati od njegovog objavljivanja. Sledećom prilikom neće mu ni pasti na pamet da proba da nešto ospori. Pisaće samo o knjigama koje mu se dopadaju i fenomenima koje treba istaći. Jer, treba održati dobre odnose sa izdavačem i autorom, ne sme se ugroziti dobijanje famoznog besplatnog primerka ili saradnja sa novinama ili časopisima, ne smeju se stvarati liste sagovornika koji ti nikad neće doći u emisiju ili pristati na intervju, ne sme se umanjiti ili ukinuti šansa da te ugledni sagovornik, pisac, izdavač, profesor univerziteta pozove na neku tribinu ili festival, ili ti ponudi članstvo u žiriju, pisanje nekog ozbiljnijeg teksta ili uređivanje kakve publikacije. Kritika je kod nas rizik, profesionalni i egzistencijalni rizik, praćen ponekad polemičkim difamacijama ili sudskim tužbama. Kritikom, književnom koliko i političkom, bave se zgađeni i već otpisani ljudi, gurnuti na marginu i počašćeni etiketom beznačajnih i neuspešnih. I tu se krug zatvara.

***

U situaciji u Srbiji kad ni ubistva novinara još nisu rešena, kao ni neki pokušaji ubistva, kada se novinarima direktno preti ili se oni fizički napadaju, slučaj zabrane ili „neslaganja“ Gojka Božovića je minoran. Ipak, treba pisati i o svakom pokušaju zabrane i zastrašivanja, jer su mediji, očito, poslednja linija odbrane slobode govora. Period dosadašnje Tadićeve vladavine bi se mogao sažeti kroz njegov vladarski nadimak, ali ne Boris Lepi već Boris Slabi: Srbijom gazduju partijske glavešine i lokalni feudalci, a huliganima se smanjuju kazne. Zašto bi u kulturi bilo drugačije? Zašto dojučerašnji vunderkind i Bendžamin Baton srpske kritike, starmali mislilac i zvezda čiji angažman ne gasne, ne bi postao Velja Ilić ili Palma srpskog izdavaštva i reprezent srpskog PEN centra u čijim prostorijama boravi, sa misijom ne da štiti prava pisaca, već da izriče zabrane nepoželjnim novinarima.

 
Peščanik.net, 20.04.2012.