Opštinski tviter ratnik

Ako smo se, zahvaljujući Staljinovoj dosetki, do sada pitali koliko papa ima divizija, odnedavno, od kada je sveti otac otvorio svoj nalog na tviteru, morali bismo da revidiramo dilemu i pitamo se koliko papa ima pristalica ili lajkova. Slično pitanje, o broju pristalica, možemo postaviti Aleksandru Šapiću, visokom funkcioneru Demokratske stranke i predsedniku opštine Novi Beograd, nakon što je na svom tviter nalogu okačio (nemontiranu, dakle autentičnu) fotografiju sebe u društvu penzionera Veselina Šljivančanina, praćenu potpisom u kome mu upućuje „veliki pozdrav“. Aleksandar Šapić je, kako je objasnio novinaru lista Danas, „kao predsednik opštine Novi Beograd otišao na javni čas Srednje turističke škole koja se nalazi u toj opštini“, ali se sa bivšim oficirom JNA, osuđenim zbog zločina u Vukovaru, slikao kao „građanin Aleksandar Šapić“ smatrajući „da stranku ne treba mešati u to“. I pored najbolje volje svog člana da je ne uvlači u svoj privatni foto sešn, Demokratska stranka se ipak oglasila saopštenjem u kome se ograđuje od postupka A. Šapića, svodeći ga na lični čin koji ne predstavlja politički stav stranke. U isto vreme DS podseća da je „tokom skoro 23 godine svog rada bila apsolutno posvećena politici mira, regionalne saradnje i poštovanju svih međunarodnih propisa i odluka“.

Zanimljivo, svi mediji su preneli najnoviju Šapićevu aktivnost na društvenoj mreži, ali nisam primetio da se iko zapitao otkud „slobodni građanin“ Veselin Šljivančanin na „javnom času Srednje turističke škole na Novom Beogradu“: kao časna zvanica, bivši učenik škole, korisnik usluga Turističkog saveza, promotivni brend i izvozna (haška) marka turističke ponude Beograda ili kao slučajni prolaznik? Drugo, gospodin Šapić je na javni čas došao kao predsednik opštine, a slikao se sa Šljivančaninom kao građanin. Dakle, to znači da se tokom trajanja javnog časa, ili može biti nakon njegovog isteka, predsednik opštine Šapić transformisao u građanina Šapića. Isto kao Klark Kent: Supermen-predsednik opštine pred radoznalim objektivom foto aparata (mobilnog telefona, ajpeda?) postao je druželjubivi novinar-građanin. Ja lično verujem u ovaj scenario, jer fotografija koja nudi vedri kontakt dvojice korpulentnih posetilaca javnog časa Srednje turističke škole na Novom Beogradu, otkriva Šapićev kežual stajl, što jasno upućuje na njegov građanski a ne oficijalni status.

Istina, ni politički funkcioneri nisu uvek u svom teskobnom radnom odelu, pridavljenim kravatom i firmiranim kompletom. Da bi se ubuduće izbegla nedoumica, koja je čaršiju podigla na noge a Demokratsku stranku trgla iz zaslužene letargije i prinudila da objašnjava očevidno, bilo bi dobro smisliti neki znak koji bi nedvosmisleno pokazivao kada je pred nama građanin a kada politički funkcioner. Recimo, kao što svetleća firma na krovu taksija ukazuje da je taksi slobodan, tako bi i politički funkcioneri mogli nositi šešir (bejzbol kapu, fantomku, šubaru ili šajkaču, svako prema svom modnom i profesionalnom afinitetu) opervažen ukrasnim sijalicama, pa kad zasvetle, da znamo da su of djuti, tj. da imamo posla sa običnim građanima, skoro nalik nama. Da ne pominjem tu mogućnost da lampice mogu svetleti u boji trobojke ili stranačke zastave, što bi dodatno promovisalo političke programe partija, za koje zlobni jezici tvrde da se međusobno uopšte ne razlikuju. Kad zasvetli, razlike će biti više nego očigledne.

Rat koji ne prestaje

Stranačko saopštenje demokrata budi nedoumicu, ali ne u smislu treba li ga shvatiti kao nežni ukor ili pragmatičan uklon od zlih sila neugodnih interpretacija, već u smislu poente saopštenja. Njihov istaknuti član i opštinski funkcioner slikao se sa slobodnim građaninom Veselinom Š., a stranka se odmah poziva na svoju dvadeset trogodišnju egzistenciju i poštovanje mira i regionalnu saradnju. Ali, ako je slobodni građanin Veselin Š. odužio svoje, da li je po izlasku na slobodu on postao gubav pa da niko od srpskih političara ne sme da prođe kraj njega ni u mimohodu a nekmoli da se rukuje s njim ili, daleko od svakog tvitera bilo, da se uslika s njim u istom kadru? Zar robija nije anulirala sve ono što ga je dovelo na robiju, zar ga haški kazamat nije iskupio za pobijene civile na Ovčari i za razaranje Vukovara? Ovo pitanje nadilazi značaj efemernog povoda i tiče se realnog efekta presuda za ratni zločin, ne samo u Haškom tribunalu, kao i primerenog odnosa društva prema osuđenicima kad im istekne izdržavanje kazne.

Ali, odgovor na ovo pitanje dao je sam predsednik opštine u civilu i demokrata u nacionalističkom ruhu. On se nije slikao sa slobodnim građaninom Veselinom Š. kao sa pokajnikom ili moralno preobraženim krivcem „za pomaganje i podržavanje mučenja hrvatskih zarobljenika na farmi Ovčara 1991. godine“, kada je od ruke paravojnih formacija i pripadnika JNA, kojima je Šljivančanin komandovao, nastradalo više od 250 civila i vojnika većinom hrvatske nacionalnosti. Građanin Šapić se zapravo slikao sa ratnim veteranom koji je samo obavljao zadatak koji su mu političko rukovodstvo Srbije i JNA u tom trenutku dodelili. Isto kao i hrvatski generali Gotovina i Markač koje je haški sud nedavno oslobodio. Na šta i Šapić podseća pozivajući na retroaktivno tumačenje haških presuda: ako hrvatski generali nisu odgovorni za zločine i progon Srba tokom Oluje, nije ni Šljivančanin za Ovčaru i Vukovar. Ergo, moja slika sa Šljivančaninom ne razlikuje se nimalo od slikanja hrvatskih zvaničnika sa hrvatskim generalima tokom njihovog svečanog prijema na povratku iz Haga.

Građanin Šapić je kao političar demokratske provenijencije poslao nekoliko vrlo važnih poruka. Prva je uspostavljanje kvalitativne analogije između naših i njihovih (optuženika i zločina), čime se potencira ekvilibrističko tumačenje rata na prostoru bivše Jugoslavije. Svi su podjednako odgovorni i krivi, samim tim izraz je čiste nepravde da jedni budu osuđeni a drugi oslobođeni. U jednom od svojih postova Šapić je zapisao: „Oduvek sam bio ponosan na svoje srpsko poreklo, kako 90-ih, kad su nas svi napadali, tako i sada, kada nas sramnim presudama ponovo ponižavaju“. Dakle, osećanje poniženja zbog „sramnih presuda“ uzrokovalo je inadžijsko slikanje sa haškim osuđenikom, koje, po logici suprotnosti, valjda treba da predstavlja čin jačanja nacionalnog ponosa i kolektivnog samopoštovanja. Demokrata koji drži do nacionalnog porekla i predsednik opštine ne krije svoj nacionalizam: „Biti nacionalista, znači voleti svoj narod… a ne mrzeti druge. Nisam birao koje ću nacije biti rođen, ali biram da na svoje ne dam!“. Na stranu naivno i netačno shvatanje nacionalizma kao ljubavi prema svom narodu koja isključuje mržnju prema drugima, treba uvideti da Vuk Jeremić kao stegonoša nacional-patriotizma zapravo nikad nije bio usamljen u Demokratskoj stranci.

Nacionalizam kao slepa mrlja demokrata

Otuda saopštenje stranke dodatno indicira problem. Ako je politika mira, stabilnosti, itd… ugrožena Šapićevom izjavom, onda je potpuno irelevantno da li ju je napisao građanin ili funkcioner Šapić. Ako ekvilibracija odgovornosti i podrška Šljivančaninu kao pozitivnom akteru u ratovima 90-ih, nije „zvanična politika“ ove stranke, otkud taj ogroman raskorak između zvanične politike DS-a (regionalna saradnja i pomirenje) i nastupa njenog funkcionera? U novembru 2010., Boris Tadić je kao predsednik Srbije posetio Ovčaru, iskazao žaljenje i u ime države Srbije uputio reči izvinjenja upravo za ono za šta je sudski osuđen Veselin Šljivančanin. Šapićev foto-tvit predstavlja reviziju i poništavanje tog čina sadašnjeg počasnog predsednika Demokratske stranke, od koga se Đilasova DS ogradila jalovim saopštenjem koje incident gura u sferu privatne intime svog člana.

Nacionalizam kao vid neupitne privrženosti svojoj (nacionalnoj) zajednici i svim njenim članovima bez obzira na to šta su oni počinili, prebili američkog studenta u SAD, ubili francuskog navijača u Beogradu ili civile na Ovčari, bio je i ostao etalon implicitne ideologije Demokratske stranke kako na vlasti, tako i u opoziciji. DS nikada nije smogla snage da se uhvati u koštac sa istinom da je srpska državna politika 90-ih odgovorna za najveći broj zločina i razaranja. Bez te istine koja direktno objašnjava zašto Srbi čine najveći broj optuženih i osuđenih u Hagu, nema diskontinuiteta sa 90-im i Miloševićem, niti pravog regionalnog pomirenja i pravde za žrtve ratova, pa ni za žrtve sa srpske strane.

Opštinski službenik Šapić samo je slučajni izraz ili, obratno, zakonomerni incident, malignog nacionalističkog virusa većine političke elite u Srbiji, koji nije izlečen niti sistemski tretiran posle promene vlasti 5. oktobra 2000. godine.

Peščanik.net, 21.12.2012.