Islamski svijet je prevaren! – poručuje predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, Ševko efendija Omerbašić, komentirajući navodno otkriće jednako navodnog recepta za “Coca-colu”, najpopularniji napitak od Mašrika do Magreba i šire, po kojem na oko hektolitar vode dođe dvadeset osmi dio kapi alkohola.

Omerbašić, naravno, nije sačekao potvrdu da li je recept što se pojavio na internetu tačan – a nije – niti ga je, uostalom, za to briga. Islamska zajednica Bosne i Hercegovine, kojoj Mešihat u Hrvatskoj dođe kao pokrajinska vlada, godinama u svemu, od novinskih oglasa preko TV serija do kritičkih osvrta na rad muslimanskih prvaka, prepoznaje islamofobiju, držeći se pravila po kojem je sve što se ne sviđa njenom lideru, reisu-l-ulemi Mustafi efendiji Ceriću, odnosno njegovim pobočnicima, napad na islam kao takav.

Otkako je gadafijevskim načinom preuzeo Islamsku zajednicu (IZ), održavajući se na njenom vrhu metodama libijskog pukovnika, te uvodeći poslušnost kao ključno kadrovsko obilježje, Cerić je IZ pretvorio u instituciju koja reagira ili pogrešno ili nekompetentno ili zlonamjerno. Zadatke je podijelio tako da se u Islamskoj zajednici on bavi “velikim” temama – odnosi u regiji, ustavno uređenje BiH, medijska i jezička politika, globalno zatopljenje i lokalno zahlađenje – dok su podređeni, bilo da su u BiH ili inostranstvu, uglavnom zaduženi za praktične životne probleme, od recepta “Coca-cole”, preko traženja odgovora na sudbinsko pitanje smije li musliman voziti automobil u kojem su presvlake od svinjske kože, do odnosa islama prema časovima violine i klavira.


Pliva patka preko Save…

Dok se, dakle, Omerbašić zgražao nad “Coca-colom”, tumačeći kako je ona i bez alkohola nezdrava, Cerić je imao ozbiljnijeg posla: pisao je narodu Egipta, čestitajući mu na pobjedi u borbi protiv Mubarakove tiranije! No, za razliku od Omerbašića, Cerić zna šta znači engleska riječ tajming. On, naime, nije od prvog dana bio na strani boraca za slobodu, već od dvadeset i prvog, kada je već bilo jasno na kojoj adresi ne stanuje moć u Kairu. Jedina pozitivna posljedica prošlogodišnjih izbora u BiH i promjene odnosa na političkoj, pa samim tim i medijskoj sceni, jeste ta da se Mustafa Cerić u listovima sa bošnjačkim prefiksom pojavljuje malo rjeđe od impresuma. No, kako IZ ima vlastitu medijsku infrastrukturu, Ceriću ne fali prostora za komuniciranje stavova koji su, i kada su naizgled globalno orijentirani, zapravo namijenjeni za unutarbosansku, odnosno bošnjačku upotrebu. Tako i pismo narodu Egipta nije upućeno prema Nilu, već najdalje do Save.

Prema Ceriću, egipatski prosvjednici bili su isključivo muslimani, dok su žrtve Mubarakovih čuvara diktature šehidi, što, istina, jeste mogući prijevod riječi žrtva, ali je prvenstveno vezan uz one koji su poginuli u borbi za Allaha. Sa druge strane, iako predstavlja muslimane, a ne Bošnjake – i taj narod, kao i sve druge, osim dominantnog broja pripadnika određene religije, čine ateisti, agnostici i svi ostali koji se, bez obzira na vjeroispovijed, osjećaju Bošnjacima – Cerić se Egipćanima obraća u ime svih Bošnjaka i Bošnjakinja, dodajući kako su njegovi sunarodnjaci, prateći zbivanja sa najvećeg trga egipatske prijestolnice, osjećali da su kairski “strahovi, stremljenja i vapaji postali naši strahovi, naša stremljenja i naši vapaji”. Što dobrim dijelom, zaista, jeste tačno i zato se lukavo pojednostavljuje.

Mustafa Cerić je svjestan da je konfuzija posljedica opće medijske površnosti, te svojim dvosmislenim pismom pokušava otkloniti, po njemu krivo tumačenje događaja iz Kuće islama, kako Tariq Ali naziva zemlje sa muslimanskom većinom. On, također, zna kako protesti od Egipta do Bengazija mogu imati iranske posljedice, ali i pokazati kako utjecaj religije na društvo i praktično nepostojanje granica između države i vjere, nije bio izbor građana Tunisa, Egipta, Bahreina, već jedan od temelja tamošnjih diktatura. Odnosno, osnovica na kojoj je on, Cerić, svih ovih godina bivao utjecajniji nego je uobičajeno u sekularnoj državi. Njegovo akcentiranje muslimanskog segmenta egipatskog prevrata zapravo predstavlja tumačenje koje na vrijeme treba zaustaviti promišljanja o, pored ostaloga, mjestu vjere u demokratskim društvima, odnosno njenom utjecaju na unutarnacionalne odnose. Egipatski muslimani i kopti su, uostalom, praktično pokazali da religijski identiteti nisu u koliziji sa univerzalnim vrijednostima, te da je naglašavanje vjerskih razlika boraca za isti cilj najefikasniji način da se do cilja nikada ne dođe.


Pogled u zrcalo

Niti u jednoj državi koja sada zauzima prve minute svjetskih TV mreža, sloboda vjerovanja i ispoljavanja pripadnosti islamu nije bila ugrožena. Sasvim suprotno, ponašanje u skladu sa vjerskim propisima bilo je obavezno. Cerićevo jednodimenzioniranje pobune i falsificiranje njenih uzroka i naročito sadržaja, zapravo je preventivno. Bosna i Hercegovina, istina, nije ni samo niti dominantno muslimanska zemlja, ali već skoro 20 godina se na sve načine žele ojačati i produbiti veze sa državama u kojima se Bogu moli na isti način kao u sarajevskim ili zeničkim džamijama. No, kolike god bile kulturološke, historijske, mentalitetske i svake druge razlike Bosne i Bahreina, muslimani u BiH – kao i pravoslavci i katolici, uostalom – dijele niz istovjetnih problema sa građanima Kuće islama u preuređenju. Manjak slobode i višak siromaštva, korumpiran državni aparat i besperspektivnost, religijska stega i medijska cenzura, obilježja su života i u Jemenu i u Jelahu kod Tešnja.

U zemlji bez ikakve vlasti i bilo kakve vanjske politike, u kojoj se sekularizam potkopava u sva tri društva na manje ili više sličan način, religijske institucije mogu nesmetano raditi sve što im nije posao. Duboko politizirane, one su odavno preuzele ulogu nadstranačkih centara moći i tumača stvarnosti, s tim što se za krivu sliku u ogledalu uvijek okrivljava ogledalo. Mustafa efendija Cerić svojim pismom pokušava preduprijediti pogled u zrcalo, kako egipatsko tako i bosansko, odnosno bosansko muslimansko. Nije, naime, nemoguće kako bi se u toj slici lako dalo vidjeti da oni na čiju su pravovjernost i ispravnost načina života upućivani Bošnjaci, zapravo jednako ne žele biti siromašni, nadzirani, obespravljeni i obavezni živjeti mimo vlastitih odabira.

Još se uvijek ne zna, ali će se brzo saznati, da li bi, možda, “braća” muslimani iz dalekog svijeta rado živjeli u državama u kojima svako ko to hoće može vjerovati jer to osjeća, a ne jer mora; državama koje se ne brinu o broju građana na molitvi i broju miliona na tajnim računima vladarske obitelji; već o građanskoj egzistenciji, sigurnosti i slobodi ostvarivanja vlastitih izbora. Makar ti izbori bili banalni poput pijenja “Coca-cole” popravljene sa nekoliko kapi “Whiskyija”. Kada već u pravoj nema al-kuhla, kako su alkohol zvali oni što su ga i izmislili – Arapi.

 
Emir Imamović Pirke, Novosti, 26.02.2011.

Peščanik.net, 03.03.2011.

Leave a Reply