Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Cela država je veliki klozet – sere ko šta hoće, sere ko gde stigne, userava nam se u život kako se kome ćefne. I niko ne pušta vodu, niko ne pere ruke. Ali je gospođa koja radi u poreskoj upravi jedne opštine napravila dramu tek kad je videla nepoznatu ženu kako ulazi u „njen“ klozet. Klozet, naravno, nije bio njen, ali ga je ona smatrala svojim. Maltene svojom svojinom, imovinom koja joj je data na raspolaganje. Samo njoj. Dobro, njoj i ostalim pripadnicama njenog pola. Muški klozet je na drugom kraju hodnika i o njemu neka brinu njene kolege.

– Ne smete tu da uđete – povikala je za ženom. – Ne smete tu da uđete!

Žena se okrenula. Znala je da su reči njoj upućene. I znala je šta ta usplahirena gospođa traži od nje. Kao što je znala i gde je u toj zgradi ženski WC (odmah tu levo, čim uđete u hodnik) zato što ga je koristila i pre dva dana kada je prvi put bila u poreskoj. Jer se u digitalizovanoj Srbiji za plaćanje poreza dolazi tri puta, jednom da predate sva dokumenta, drugi put da dobijete REŠENJE kojim se UTVRĐUJE POREZ OBVEZNIKU (administracija obožava velika slova) da sa tim REŠENJEM odete do neke banke, pošte, menjačnice da taj UTVRĐENI POREZ OBVEZNIKU platite (ne, u poreskoj upravi nema šaltera za plaćanje niti daju popunjene uplatnice) i donesete papirnati dokaz o uplati koji će biti uredno pohranjen u kartonsku fasciklu sa vašim imenom. Treći put dolazite da podignete ne znam tačno šta, jer tek treba da odem treći put.

No, vratimo se trenutku u kojem vlasnica klozeta brani svoje ljudsko pravo na privilegovano korišćenje klozeta. Ona stoji na sredini hodnika, ruku odmaknutih od tela kao da ne veruje svojim očima. Žena joj kratko odgovori da više nema izbora, okreće se i ulazi. Dok radi šta je već radila (a mogla je da popravlja šminku, namešta sočivo, proverava frizuru, čačka spanać sa sekutića) čuje gospođu kako nekome prepričava šta se upravo dogodilo. Zvučalo joj je kao da je nekoga pozvala telefonom (obezbeđenje?) ali je posle videla da ipak priča drugoj gospođi koja je pomno slušala šta se, a u vezi sa neautorizovanim ulaskom u klozet, desilo dok ona nije bila prisutna.

– To je ta žena – uzvikne prva kao da su ih u klozetu mogle biti dve. Mada su i mogle pošto postoje dve kabine, što dalje znači da ni jednoj ni drugoj gospođi nije bilo onemogućeno da i same odu u klozet, pa tim pre nije bilo jasno zašto su toliko nasekirane zbog ove kratke uzurpacije. I zašto nisu mogle da zaćute (pa vidite da na vratima piše SAMO ZA ZAPOSLENE! Vidim, mislila je žena u sebi, ali vrata su bila širom otvorena i nisam vam ušla u trezor nego u klozet!) čak i kad je žena zamakla niz drugi hodnik.

U javne ustanove dolaze bolesni, trudnice, stari, oni sa malom decom ili oni kojima se jednostavno pripiša od duga vremena. Ali im klozeti nisu na usluzi. Kao uostalom ni zaposleni (iako spadaju u uslužne delatnosti – proizvodna svakako nisu osim ako ne mislite na proizvodnju haosa). Zato što institucije, država, vlast, svi našim novcem plaćani, nisu tu radi nas. Već smo svi mi tu radi njih. Dok i ovo malo nas ne ponestane. Ili dok nešto ne promenimo.

Peščanik.net, 16.12.2019.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)