cvet
Foto: Mina Milenković

Pre četiri godine, negde u slično vreme, javnost je uzburkala priča o obrazovnim paketima koji su imali jedan cilj: da navodno protivustavno, suprotno tradiciji i uverenju većine, a prema diktatu Zapada, pseudonaučno promovišu „homoseksualizam“ i „rodnu ideologiju“. Tada je usled halabuke naše naučne elite, doduše isključivo jedne provenijencije i pogleda na nauku i tradiciju, za manje od mesec dana obustavljen višegodišnji, javni rad na obrazovnim paketima. Rečeno nam je tada, uprkos tome što je bilo i drugih glasova koji su se manje pitali i čiji se kredibilitet unapred manje uvažavao, da će nadležno ministarstvo doneti nove pakete koji će biti „više u duhu našeg naroda“. Takvi paketi nikada nisu doneti. Početkom ove godine, iz naizgled sasvim drugih razloga, pitanje seksualnog obrazovanja ponovo se vratilo na dnevni red. Pitala se uzburkana javnost kako je moguće da devojčice ne znaju šta je silovanje, šta su neželjeni odnosi i kako ih izbeći. Ista se javnost pitala i kakvi su nam to roditelji, čemu oni to (ne) uče svoju decu, a u pozadini tog alarmantnog pitanja provirivale su i slutnje da deca nešto znaju o seksu – iako im o tome očito ne govore ni roditelji, ni škola.

I evo sada ponovo osnove da se povede slična rasprava. Ovoga puta je reč o udžbeniku Biologija 8 u izdanju Kletta. U dosad objavljenim novinskim člancima na ovu temu ključne reči su skandal, šok, zaprepašćenje. Pridruženi komentari naučne elite isti su kao i pre četiri godine, a i akteri se ponavljaju. Kao dodatak na šok, kaže se da je udžbenik protiv Ustava; da roditelji imaju pravo i dužnost da edukuju decu, što zapravo znači da će državi oduzeti pravo da nameće diktate i odlučuje koji će se nastavni sadržaji „promovisati“; a to će se raditi jer je ovaj i ovakav udžbenik protiv prirodnog poretka, srpskog pravoslavnog etosa i srpskog jezika. Da nije „povezanih vesti“ nalepljenih na ove tekstove, s pravom bismo se pitali da se nismo obreli u zemlji koja je preko noći promenila ime u Puritanija. No, odmah ispod ovog našeg skandala, nailazimo na još neke koji u Puritaniji ne bi bili zamislivi – „Priznala je da vodi ljubav 11 puta dnevno: sada joj muškarci traže broj telefona, a žene je mrze“, „Milenu ostavio dečko dok je bila trudna“, „Bila je najpoželjnija cica na Balkanu, snimala hitove, bivši je uništio, a danas živi od socijalne pomoći“ (Novosti). Spavate li mirno, branitelji srpske puritanske tradicije?

Priča o seksu, o ljudskom telu, zadovoljstvu, trudnoći, nasilju u vezama – to nije priča koja (bi trebalo da) zanima srpske osnovce. Oni žive u Puritaniji. Kad postanu punoletni i sasvim edukovani u pravoslavnom etosu, oni ostaju imuni na „povezane vesti“, i nikom ne bi ni na kraj pameti bilo da se uključi u neku Telegram grupu koja rastura „privatne“ video i slikovne materijale. Jer takve materijale u Puritaniji nikad niko ni ne pravi. Seksualnost je namet sa Zapada. Mi se ovde samo pred spuštenom ikonom i samo u braku celivamo da bismo se množili. Ostale navike su nam strane i ne spadaju u naše vrednosti. Svako ko bi da kaže nešto drugačije, taj promoviše nakaradnu američko-briselsku ideologiju u čijoj je pozadini društveni inženjering.

Međutim, ovaj tekst nije o nepostojećoj zemlji Puritaniji, nego o licemerju i senzacionalističkom pothranjivanju strahova koje iskače kao Džek iz kutije svaki put kad se ovde dohvatimo seksa i seksualnosti. Ovoga puta: u nauci (biologiji) – nešto nenaučno. U školi – podmetnuto seksualno obrazovanje. Osnovcima, nevinim, naivnim – kukavičje jaje homoseksualizma. Šta li to piše u tom udžbeniku, mimo Ustava, nauke i morala?

Zna se da je biologija nauka koja proučava i polnost, pa tako u nižim razredima govori o tučku i prašnicima, a u višim o ljudskim jedinkama koje krase ljudski tučkovi i prašnici. S ljudima ide nešto teže nego s biljkama, pošto seksualnost ne proizlazi iz puke činjenice da imamo tučak ili prašnik. Tako Biologija 8 otkriva notornu stvar: polni organi (pol) i način na koji živimo u društvenom svetu (rod) nisu isto. Muškarac i žena nisu svodivi na penis i vaginu. Seksualnost je polje koje je šire i složenije od oprašivanja. Muškarci i žene nisu isto što i njihove osnovne polne odlike, a želja ne prati nužno reproduktivnu logiku. Postoji i nešto što nije ni sasvim ženska, ni sasvim muška polna karakteristika, nego nešto treće ili između (na primer, jajnici i nerazvijeni penis na istom mestu). Jasno je, govor o tome može se zakonom zabraniti, ali takva tela time neće prestati da se rađaju. Otuda je u domenu biologije da kaže i to da postoji više od dva pola. Interseks nije nikakva posebna novotarija – oduvek je bilo novorođenčadi koja su se rađala s nedefinisanim polnim odlikama, a antropologija je otkrila kakvu su ulogu u raznim kulturama imali kao odrasle osobe. Psihologija je otkrila kakve su psihičke posledice života u telu zamršenom u mreže nedostižnih društvenih zahteva koji svet seku na pola. Seksologija je otkrila tajni život seksualnog ponašanja, i pre no što je on počeo da izbija u „povezanim vestima“. Sociologija pokazuje kakav je odnos naših pojedinačnih života i činjenice da ne živimo sami, niti isključivo u zajednicama koje smo samostalno izabrali, pa između ostalog otkriva i kako mogu biti teskobni naši telesni životi u polju seksualnosti koje je temeljno društveno uređeno. Posebno onda kada je društvo netolerantno, inhibirajuće i nasilno.

Početi s tim u školi, pa makar i u okviru jednog jedinog predmeta i jedne jedine lekcije, smislen je korak. Deca u 8. razredu – možda će zvučati skandalozno – već imaju neku predstavu o seksualnim odnosima, mnogi takođe i o sopstvenim seksualnim sklonostima. Neka deca će se u tom uzrastu dobro osećati u svom telu i želje koje imaju će biti društveno prepoznate i podržane. Neka, međutim, neće. Neka deca će osećati da je sve u njima zamršeno i neke od njih će to zbunjivati, plašiti i otuđivati. U strahu od nasilja, nerazumevanja najbliže sredine, ali i zato što će im s neke instance biti poručeno da su grešna, pogrešna, nepostojeća (naučno nedokazana), ta će deca živeti u laži ili skrivajući se, nekad i od sebe samih.

Reći da takve dece nema – ili da nema takvih odraslih ljudi – jeste licemerno pristajanje na njihovo brisanje. Reći da takve dece nema znači unapred osuditi i njih i njihove roditelje na izopštenost. Reći da nema naučnih znanja o seksualnim odlikama ljudskog tela i specifičnim ponašanjima ljudskih jedinki u sferi seksualnosti, znači brisati znanja koja pomažu da životi svih postanu priznati i uvažavani. Jer svi jesmo seksualna bića, od početka pa do kraja svojih života. Ako neki zbog toga treba da ostanu u svoja četiri zida, znači da ih društveno osuđujemo na zatvor. Ako ne mogu čak ni u svoja četiri zida o sebi da čitaju u udžbeniku, osuđujemo ih na nešto gore od zatvora.

Peščanik.net, 19.03.2021.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Adriana Zaharijević (1978, Beograd) je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a sve ostale nivoe studija završila je na Fakultetu političkih nauka, spajajući političku filozofiju sa feminističkom teorijom i društvenom istorijom. Od 2003. je članica Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Objavljuje na srpskom i engleskom jeziku, a tekstovi su joj prevedeni i na brojne evropske jezike. Autorka je knjiga Postajanje ženom (RŽF 2010), Ko je pojedinac? Genealoško propitivanje ideje građanina (Karpos 2014, 2019) i Život tela. Politička filozofija Džudit Batler (Akademska knjiga 2020), za koju je dobila nagradu „Anđelka Milić“. Ponosna je mama, sestra i ćerka.

Latest posts by Adriana Zaharijević (see all)