Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ovaj tekst je refleksija na emisiju Insajder debata, održanu 3. novembra ove godine. Iako ova emisija nije prvi, a verovatno ni poslednji sažetak žustrih rasprava na temu udžbenika iz biologije koja poslednjih meseci pokreće javnost, ona nudi osnovne alate za razumevanje strana u sporu. Da je o sporu reč ne može biti sumnje. To najzad pokazuje i format emisija – ne samo pomenute – u koje se po pravilu pozivaju zastupnici i protivnici neke društveno relevantne teme. Za novinare je izgleda deplasirano da u studiju imaju dvoje ili više sagovornika, s bilo koje strane, koji će nastojati da pažljivo i pribrano razlože svoje teze, već se radije odlučuju da podstaknu sukob i kakofoniju. Na to smo navikli, posebno u društvu u kojem se na argumente, sporo i temeljno razvijanje pojmova malo ko obazire. Kakofonija je međutim osobito štetna kada se radi o temama koje se često ni ne miču od zapaljivog govora. Ono što na kraju ostane jeste buka, a posebno delotvorni budu oni njeni aspekti koji sadrže izravne pretnje – kako drugim sagovornicima tako i čitavom čovečanstvu.

Mene ovde zanimaju argumenti te ću u svrhu čestitosti naznačiti samo to da je u Insajder debati učestvovalo dvoje biologa koji su zastupali suprotne strane, potom novinar i aktivista, te filozof i član Dveri. Biolozi se nisu slagali oko toga da li je čovek društveno biće ili je u strogom smislu samo biološka masa, te da li aspekti društvenih nauka mogu i treba da se nađu i u školskom gradivu iz predmeta biologija. Drugim rečima, njihov spor, nerazumljiv i nezanimljiv zamišljenom „običnom gledaocu“, posebno u formatu kojim se obećava pravi fajt, vodi se o tome gde se tačno iscrtavaju granice naučnog mišljenja. Filozof iznosi teze o propasti sveta, u dobrom maniru Aleksandra Dugina, te nauku tumači pre kao eshatologiju. Novinar sa svoje strane preuzima težak zadatak odbrane nauke, a u ime ideje da se svet ne okončava u udžbenicima, iako nekoj deci omogućava da dišu. Dopustićete mi ovo sklizavanje u poeziju, jer ono nije retoričkog karaktera. Ako se o sudbini biologije odlučuje na litijama, suprotno većinskom mišljenju biologa u ovoj državi, po najkraćem postupku i protivno ekonomskim, pedagoškim i načelno naučnim interesima, a o udžbenicima biologije konačnu odluku donosi odabrana grupa naučnih radnika od kojih nijedan nije biolog (ali umnogome jesu ideolozi), onda se uopšte ni ne krećemo u polju strogo naučnog jezika. Pa kad smo već u polju ideologije, zašto da sebi ne dopustimo i poetičnost?

Ima pregršt definicija ideologije, ali možemo biti sigurni da se nalazimo na tlu ideološkog govora ako nam se pojmovi koji se koriste ne objašnjavaju, kada imaju snažan emocionalni naboj ali su sadržajno prazni, i kada se ukrste sa borbenom sintaksom koja naše pojmove stavlja nasuprot njihovih, neprijateljskih pojmova. To naravno ne znači da se njihovi pojmovi objašnjavaju. Naprotiv, daleko je važnije da se odredi ko su „oni“, jer od toga zavisi razmera našeg sukoba. Čak i kada zapravo delimo pojmovni aparat – na primer porodica je reč koja pripada svima – neophodno je onima s druge strane uskratiti pravo da ga koriste. Ideologija radi prema principu kreiranja neprijatelja, ne objašnjenja. Pa tako s jedne strane u ovom našeg ringu stoje „tradicionalne vrednosti“, dok je s druge „LGBT komesarijat, establišment“. S jedne strane je „kompleksna agresija na civilizacijsko i duhovno biće srpskog naroda“ – s druge „totalitarna, fundamentalistička i ekstremistička ideologija“.

Pogleda li se malo bolje, dok se s pozicije prvosveštenika nešto proglašava ideologijom, ideološki diskurs se zapravo generiše. Nerazumljiv u elementarno logičkom smislu, zapaljiv, zastrašujući – jer ako je nešto totalitarno, fundamentalističko i ekstremističko to zvuči opasno i preteći, čak i ako gledalac nije upoznat sa značenjem ovih reči koje su stalna moneta ideološkog novogovora. Drugi presudan element odnosi se na opravdanje. Pa tako često, a i u emisiji, čujemo: izrečeno nije stav ove ili one političke grupacije, pa čak ni SPC-a, već se pravda elementarnim zdravim razumom i roditeljskim stavom koji bi trebalo referendumski ispitati. Dakle, s jedne strane je zdrav razum, a njega, filozofi to znaju, svi imamo, s druge strane totalitarizam. S jedne strane je skriveni centar moći, koji poput velikog brata finansira kukavičje jaje koje razara čoveka, porodicu, naciju i državu kroz udžbenike, s druge pak nosioci duhovnog bića koji u punom demokratskom formatu, većinski, lome namet establišmenta.

Čini mi se da se možemo složiti da ovo jeste ideološki govor.

Koji nam, međutim, kaže da je ono drugo ideologija. Ono što se pojavilo u udžbeniku jedne, važno je naglasiti, prirodne nauke. (Na stranu – upečatljivo ideološka – pretpostavka da će čitanje udžbenika proizvesti „nastranost“, odnosno da će izloženost LGBT+ osobama, na ulici ili gdegod drugo u javnosti, proizvesti iste takve osobe. Taj smešni mimetizam čak ni poezija nije u stanju da učini uverljivim.) Biologija napreduje kao nauka, pa prepoznaje i biološko-društvenu varijabilnost. Biologija ne biologizuje društvo, niti društvo socijalizuje biološku nauku. Naučno, pa tako i biološko znanje napreduje, pomera se od nekih ustanovljenih premisa. Pojavljuju se nove hipoteze koje dovode u pitanje postojeće teorije, a neke od njih u stanju su da revolucionišu čitavo naučno znanje, iz koje god naučne discipline da dolaze. To se recimo dogodilo s heliocentričnom teorijom, njutnovskom fizikom, otkrićem da su mikroorganizmi izazivači bolesti, kvantnom teorijom, tektonskim pločama i saznanjem da je DNK nosilac genetičke informacije. Napredak nisu uvek pratile fanfare i masovno odobravanje svih zainteresovanih, još manje onih koji to nisu. Setimo se Đordana Bruna koji je razvijao teorije o beskonačnosti kosmosa, bez središta i s mnoštvom sunaca. Spaljen je na lomači. Da je o Darvinovim idejama odlučivalo vaskoliko viktorijansko društvo, referendumski, bez sumnje bi visio. Kada sada Nature kaže da je pitanje pola složenije od podele na muško i žensko, o čemu se slažu i biološka i medicinska istraživanja, šta ćemo s time? Koji metod kazne da se primeni? Filozofi nauke su na mnogo domišljatih načina dovodili u pitanje ravnu liniju naučnog progresa, ali ma koliko se njihova ispitivanja oslanjala na metafizičke premise, ta se domišljatost ne svodi na ideološka uobličenja „bića“ naroda. Istoričari nauke pokazali su nam da nauka nije znanje iz božanskog uma i da, ma koliko da se trudi da bude nepristrasna, ne poniče u vakuumu, već je uslovljena sopstvenim vremenom i kulturno-metafizičkim pretpostavkama koje se u nauku prelivaju. Neprevaziđeni Stiven Džej Guld je davne 1981. kritikovao biološki determinizam, jer se zasniva na uverenju da „društvene i ekonomske razlike među ljudskim grupama – pre svega po rasi, klasi i polu – proističu iz nasleđenih, urođenih distinkcija te da je društvo u tom smislu pravi odraz biologije“. Poruka ove knjige – ali i nebrojenih društveno-humanističkih studija koje će uslediti – bila je: ne koristite anatomiju i fiziologiju da biste opravdali društvene nejednakosti – da su siromašni siromašni jer su na biološki način deficitarni da stiču, da je rasizam direktna posledica oblika lobanje, da su žene i muškarci prirodno asimetrični i hijerarhijski ustrojeni zbog kapaciteta svojih tela. I neki biolozi, sociolozi, psiholozi su ovu poruku shvatili ozbiljno.

Jasno je iz poslednjeg da je među prirodnim i društvenim naukama uvek postojala veza, posebno onim naukama koje se bave živim svetom i osobito čovekom. Jasno je i to da je biologija u kurikulumu za osnovne škole takoreći uvod za više od jednog naučnog znanja. Možemo zamisliti da će neko dete razviti interesovanje za život algi, u kom slučaju će, ako dospe do fakulteta, verovatno izabrati biološke studije. Ali udžbenici biologije ostavljaju prostora da se kod dece razvije interes i za način na koji funkcioniše ljudski organizam te će ona možda stremiti studijama medicine. Naučni redukcionizam nije primeren osnovnoj školi, naprosto jer je osnovna. Nudi osnovna znanja, tek podstiče naučne interese ili obaveštava o osnovnim dostignućima nekolicine disciplina koje se tek na višim uzrastima mogu precizno razlučiti. Konačno, ako se u jednoj lekciji u udžbeniku biologije razmatra čovekova polnost, onda se čovek mora smestiti u sredinu kojoj kao prirodno biće pripada, a ta sredina je društvo. Samo tako na primer možemo objasniti prirodnu pojavu mesečnog krvarenja koje je biološka odlika jednog tipa tela. U 8. razredu, međutim, ogroman broj dece već i iskustveno zna o čemu je reč, možda zato što kada krvare devojčice ne treba da ulaze u crkvu, ili im se ulošci prodaju zapakovani u kese od smeđeg papira. Stigma koja prati menstruaciju nije prirodna stvar već društvena, a biološka činjenica ima svoje društveno okrilje, društveni život koji je tu bez obzira na to čemu su nas podučili na časovima biologije.

Ili nisu.

Tu dolazimo do kraja ove priče. Polnost – koja svakako prevazilazi menstruaciju! – ima istoriju. Društvenu istoriju, jer je najzad i istorija nauke društvena stvar. U vreme kada je Guld pisao Pogrešnu meru čoveka (Mismeasure of Man), polnost je bila jasno podeljena na dva dela. Kod onih kod kojih su se javljale „anomalije“, u kom god obliku, one su ili doslovno „zašivane“ ili su „lečene“. To popravljanje čoveka rođenog „prema pogrešnoj meri“ i ukalupljivanje u prave mere nije naravno zaustavilo društveni život polnosti. Jedino što je to ikada moglo da učini jeste proizvodnja duboko nesrećnih ljudi, zarobljenih u svojim telima ili u svojim rodnim ulogama. Kaže se, i u Insajder debati, da se u udžbenicima nasilno proširuje ideja „čoveka“ te shodno tome pozivanje na ljudska prava i toleranciju – u udžbenicima i izvan njih – nisu dovoljan argument. Ima nečeg zbilja temeljno gordog, a poznavaoci hrišćanskog učenja će prepoznati ovu reč, u tome da bilo ko sebi dodeljuje pravo da definiše šta je čovek, da omeđuje značenje ljudskog i iz njega isključuje bilo koje ljudsko biće, bilo u pojmovnoj bilo u praktičnoj ravni.

Podsetimo se, razna su znanja bila upregnuta u taj gordi postupak. Crni čovek na pogrešnom mestu u Amerikama bio je „oživljena imovina“, a ne čovek, jer mu se ljudskost gubila u boji kože. Radnička klasa u doba razvoja kapitalizma je poređena s krdima, ne s ljudima. Žene su definisane kao „manje od čoveka“, pa su bile bliže „najmanje civilizovanim narodima“ i primatima nego evropskom čoveku. Nije bilo tako davno, i o tome ne čitamo u basnama i bajkama, već u delima biologa i sociologa 19. veka. Ponešto o upotrebi nauke znamo i iz 20. veka i ne ide joj to uvek na čast. Kako bilo da bilo, s naukom se nešto u međuvremenu dogodilo. Ili je postala ljudskija ili se ideja čoveka proširila.

Zato kada nam jedan „protivnik ideologije“, što se i dogodilo u emisiji Insajder debata, kaže da je „jedna stvar živeti pored neljudskosti, a druga je stvar živeti podvrgnut njenoj volji“ moramo se ozbiljno zamisliti. Ako se u novogovoru tradicionalnih vrednosti ovako određuje tolerancija moramo se zapitati i šta je sledeći korak. Dosad se moglo živeti „pored“, ali kad ljudsko biće – ne zaboravimo, biće koje krasi volja – svoju volju ispolji, možda ni ta slučajna bliskost više neće biti moguća? Hoćemo li vratiti lomače i vešala, uz cenzuru koja je već na delu? Za sada „nečovek“ može biti pored, ali isključivo ako se podvrgava „našoj“ volji.

Nije ovo priča o metafizici ili o dobrobiti nauke za ljudski život. Ne zaboravimo, u samo dva meseca „naša volja“ uspela je da opovrgne nalaze raznih znanja, iskaze merodavnih naučnih tela, stručnu izdavačku praksu i rad ministarstva, odnosno države. Pitanje je: šta je sledeće?

Peščanik.net, 05.11.2022.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Adriana Zaharijević (1978, Beograd) je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a sve ostale nivoe studija završila je na Fakultetu političkih nauka, spajajući političku filozofiju sa feminističkom teorijom i društvenom istorijom. Od 2003. je članica Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Objavljuje na srpskom i engleskom jeziku, a tekstovi su joj prevedeni i na brojne evropske jezike. Autorka je knjiga Postajanje ženom (RŽF 2010), Ko je pojedinac? Genealoško propitivanje ideje građanina (Karpos 2014, 2019) i Život tela. Politička filozofija Džudit Batler (Akademska knjiga 2020), za koju je dobila nagradu „Anđelka Milić“. Ponosna je mama, sestra i ćerka.

Latest posts by Adriana Zaharijević (see all)