Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Započeću dvema crticama iz života. Prva se dešava pre 10 godina na Menhetnu. Sletela sam i ne spavam, jer pola planete udari u glavu. Delim sobu s drugom ženom koja isto ne može da zaspi, pa tako, šta ćemo, udri u priču o ženskim temama, porodica, deca, karijera. Kad se ispostavilo da je kod mene sve bilo nekako navrat-nanos, bez plana, paralelno, mlada prvorotka, itd, moja sagovornica mudro zaokruži: prava istočna Evropljanka. Za mene je to bio nesumnjivo regionalni pomak, pošto sam do tada po inostranstvima bila samo Balkanka. Zaplet je, međutim, što je ovaj zaključak došao od jedne Poljakinje koja je već nekoliko godina živela u Londonu i radila stvari onako kako treba, na zapadni način.

Druga crtica se dešava tri godine ranije, 2010. u Beogradu, na Prajdu koji država te godine nije zabranila. Nas dvestotinak u parku kod Manježa okruženi ispražnjenim zgradama, bezbednost na gotovs, kao veseli, kao treba da budemo veseli, a zapravo zbunjeni, uplašeni od tog grada duhova koji nije naš grad, kojim inače ne šetamo, koji ne liči na Beograd. Muž me usplahireno zove, „znaš li koliko je ljudi na ulicama?“, „znaš li koliko je kordona?“, „ovde je probijeno“, „sakrij se, beži“. Ja tamo u toj kocki od zgrada ne znam gde su kordoni, ne znam koliko je ljudi koji bi da ih probiju i da dotrče, i sve nas korektivno siluju, nas žene, mislim. Ne znam ni od koga da bežim, ni gde da se sakrijem, ista sam ona koja je šetala parkom kod Manježa i koja će njime šetati bezbroj puta pre i posle toga.

To je bio poslednji put da sam bila na Prajdu. Zato što sam verovala da tako ne treba da šetamo (bežeći, skrivajući se), da država ne treba tako da nas štiti (kordonima na kilometre i evakuacijom zgrada), da nas društvo tako neće prihvatiti (gledajući košarku, čitajući knjigu ili probijajući kordone). Takav Prajd delovao mi je kao inverzija priče o četiri zida. Tog dana dok mi, Evropljani, šetamo, Srbi sede u svoja četiri zida jer im je država savetovala da obustave kretanje, a na one koji taj savet nisu hteli da poslušaju poslala je policiju da razdvaja nas od njih. Tada, a i godinama kasnije, mislila sam da u argument o evropskim vrednostima, ljudskim pravima i toleranciji, demokratiji i državi koja – odjednom, naprasno, uprkos punoj deceniji svega suprotnog – štiti prava svakoga, jednostavno niko ne veruje, s koje god strane kordona bio. Ne ide to tako u istočnoj Evropi. Kod nas je sve, kako je to mudro zaključila moja poljska Engleskinja, navrat-nanos, paralelno, bez temeljnog plana, bez posebne vizije. Desi se, možda, a možda se i ne desi. Prava. Slobode.

Istočna Evropa se odavno razočarala u Evropu. Rečeno nam je da ćemo biti isti kao prava Evropa, da to već jesmo, samo da se odreknemo komunizma i prihvatimo šok-terapijski lek za ozdravljenje od te opake bolesti. Osiromašićemo, i duhom i telom, ali će nam onda posle jednom biti dobro. Postaćemo Evropa. Prava. I evo, 30 godina kasnije, još uvek nije dovoljno, još nismo sustigli, još je sve neplanski. Tako Poljaci i Mađari, tako Bugari i Rumuni, a kod nas se još i celu deceniju ratovalo, pa je i to ponešto doprinelo tom nepostajanju Evropom. U međuvremenu, Evropa – pošto nismo uspeli da je dosegnemo, da za njom dokaskamo – umesto cilja i svetionika, postade izvor svih zala, rasadnik poroka, kontinuirani udarac na našu normalnost, na naše vrednosti, na našeg običnog čoveka, a ponajviše na našu porodicu. Tako u Poljskoj, Mađarskoj… i da ne nabrajam.

Otkako smo otkrili svoju normalnost, sasvim smo promenili priču. Evropske vrednosti koje su pre 10 i 20 godina nešto značile, ne znače više ništa. Dok smo još mislili da je trik u tome da se trudimo, da bismo onda postali pravi Evropljani, svi kapitalisti bez proletera i svi gazde u svojoj demokratskoj kući u kojoj svi imaju prava, argument o evropskim vrednostima je imao nekakvu težinu. Sad, međutim, kad smo shvatili da smo istok bili i ostali, dosetili smo se da je naša normalnost starostavna, drevnija od njihovih demokratija, bogom dana i jedina ispravna. Dosta se „evropska vrednost“ špeditovala u nepravu Evropu, uvezena zajedno s „gejevima“ koji, kao, hrle u Srbiju, Poljsku, Bugarsku i ostale obećane zemlje. Otkako smo otkrili svoju normalnost, priča se promenila: ranije nam je teško padalo da treba da nas evropeizuju naši gejevi, pa smo se dosetili – mi ovde gejeva ni nemamo, doprema nam ih Evropa. Ne može drugačije do da je to uvoz, evropsko zamešateljstvo s našom porodicom, tu da bi razorilo sabornost, da bi nam ukinulo ognjište. I isti vergl svuda po istočnoj Evropi.

Čak i litije – sem što nose ponosno srpsko ime, tako milozvučno kad se stavi naporedo s Prajdom – iste su porodične šetnje kod pravoslavnog Bugarina, kod katoličkog Poljaka. Razlikuju se svešteničke odore i državna upotreba šetača, ali su tradicionalne vrednosti iste.

I, sad bi ovde tekst mogao da se zaplete u mnoštvo pravaca. Mogao bi poći u specifičnost litija kojim dominira jedno ružno, latinično Z. Ili bi se mogao pitati kako gej premijerka dozvoljava litiju koja se ne vidi od tamjanske izmaglice, a „zabranjuje“ Ponosnu šetnju – koju je pre tri godine zdušno podržala i koju bi ona, i jedino ona od svih ljudi iz današnje vlasti, po svakoj osnovi morala da podrži. Mogao bi tekst i da zaviri u srpska sela u kojima se čim zarominja gasi struja, kanda iz bezbednosti, a u stvari kao mera štednje, i tako više od decenije. I kad srpski seljak upali televizor, kad mu ta struja jednom dođe, i čuje da se beogradska parada tovi milionima zbog tobože evropskih vrednosti, on se s pravom pita, što se na meni štedi, što se mene zakida da bi nekakvi gejevi šetali? Jer suša, cene pšenice i suncokreta, ruinirano zdravstvo, isključena struja mnogo pre no što dođe „najgora jesen“, život koji ne vredi mnogo, život o kojem se niko ne stara, sve to je posledica tranzicione priče o postajanju Evropom koju nikako da stignemo. Konačno, moglo bi se pitati i zašto ova molitvena povorka za spas Srbije nije šetala uz paore pre samo mesec dana. Možda zato što su za paore Šumadija ili Vojvodina srce Srbije? Ili zato što paorima treba konkretna izmena mera, konkretno poboljšanje uslova za rad i život u Srbiji, dok litijaši koriste svetu Petku da bi vojevali u ime apstraktne tradicionalne vrednosti, u ime povratka u doba kad gejevi nisu hodali zemljom. Ili bar, tamjanom osveštanom srpskom zemljom.

Nismo postali „prava Evropa“. Pitanje je da li je to obećanje ikada i imalo smisla, pitanje je koliko su nam „evropske vrednosti“ izbile borbenih argumenata iz ruku. Prajd za koji se nismo izborili, nego nam se dozvoljava u naše male četiri ulice zbog evropskih vrednosti, izmetnuo se, svuda po istočnoj Evropi, u žrtvenog jarca za sve koji se osećaju nasamareno obećanjem o boljem sutra koje nikako da dođe. Naše države su to fino umele da koriste, pa ga koriste i dalje. Već decenijama čujemo, na nekom subliminalnom nivou, da nam je samo sveta Petka u pomoći ako se u ovoj zemlji razbolimo, ostarimo, ako naiđe sušna godina, ako se vozimo autobusom 48 i izgledamo kao „gej“. Čast izuzecima kojima sveta Petka ne treba. Oni se ne štite tamjanom, nego cepanjem društva u kojem ratujemo jedni protiv drugih, do poslednjeg seljaka, do poslednjeg geja. Prvi će izumreti, drugi će otići. Nasilja se razlikuju, ali su jednako opasna po život.

Hrabri Marko Mihailović je u svom poslednjem gostovanju pozvao na solidarnost. Ideja nije nova, o tome je kod nas davno govorio Dušan Maljković, ukazujući da bi Prajd trebalo da okupi i nezadovoljne radnike, malinare koji bacaju maline iz protesta zbog niske otkupne cene, sirotinju koja ima brojnu porodicu bez sredstava da je prehrani, samohrane majke, sve kojima se u ime viših vrednosti – bile one evropske ili tradicionalne – život obezvređuje, ponekad do tačke poništenja. Podrška Evropljana koji će doći u Beograd u septembru je dragocena, ali možda u ovom trenutku treba želeti i više od te podrške, možda treba želeti neverovatno. Kako grafit kaže, ne jebu vas pederi nego kapitalizam, uz značajnu asistenciju vlasti koja režira ovu antierotsku scenu. U tome sveta Petka ne pomaže, treba nam neka nova normalnost.

Peščanik.net, 31.08.2022.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Adriana Zaharijević (1978, Beograd) je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a sve ostale nivoe studija završila je na Fakultetu političkih nauka, spajajući političku filozofiju sa feminističkom teorijom i društvenom istorijom. Od 2003. je članica Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Objavljuje na srpskom i engleskom jeziku, a tekstovi su joj prevedeni i na brojne evropske jezike. Autorka je knjiga Postajanje ženom (RŽF 2010), Ko je pojedinac? Genealoško propitivanje ideje građanina (Karpos 2014, 2019) i Život tela. Politička filozofija Džudit Batler (Akademska knjiga 2020), za koju je dobila nagradu „Anđelka Milić“. Ponosna je mama, sestra i ćerka.

Latest posts by Adriana Zaharijević (see all)