Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Max Boot, tvrdokorni konzervativac, spoljnopolitički savetnik trojice republikanskih predsedničkih kandidata, drži na svom hard disku direktorijum pod naslovom „Zbirka Trumpovih gluposti“. Odmah pored njega nalazi se „Zbirka Trumpovih laži“. „Ne znam koja zbirka je veća ovog trenutka“, rekao mi je prošle sedmice. „Vodi se mrtva trka.“

Posle šest meseci Trumpovog mandata, spoljnopolitički savetnici iz osam prethodnih administracija i dalje su zapanjeni skučenošću predsednikovih znanja o spoljašnjem svetu. „Neobavešten je jednako kao 20. januara“, rekao je Boot, sada naučni savetnik u Odboru za spoljnu politiku. Trumpovi javni gafovi, tvrde oni, pokazuju da on ne čita, ne prima k znanju ili ne sluša svoje predsedničke brifinge. Pravdanje neiskustvom više ne pije vodu.

„Zastrašujuće je to koliko je Trump neobavešten o savremenom svetu, istoriji, o američkim intervencijama, o onome što su njegovi prethodnici mislili i činili“, kaže Geoffrey Kemp, Fordov predstavnik u Pentagonu i Reaganov u Nacionalnom savetu za bezbednost. „On kao da sračunato odbija da usvoji ona dubinska znanja kojima su praktično svi njegovi prethodnici vladali ili su bar s vremenom izgradili stavove o njima.“

Kritike upućene Donaldu Trumpu iz redova demokrata koji su nekada zauzimali visoke pozicije u službama nacionalne bezbednosti brojne su i opravdane. Ipak, greške koje predsednik pravi u javnim nastupima više pogađaju republikance koji su uvek gajili velike ambicije u domenu spoljne politike. To važi i za bivše visoke zvaničnike iz obaveštajnih službi koji su dosad izbegavali da javno kritikuju predsednika.

„Predsednik ne razume kontekst“ – događaja u današnjem svetu – „i ne želi da sluša ljude koji bi mogli da ga upute“, rekao mi je Michael Hayden, penzionisani general sa četiri zvezdice, bivši direktor Centralne obaveštajne agencije i Agencije za nacionalnu bezbednost. „Nestrpljiv je, insistira na brzom donošenju odluka i brzom delovanju. Za njega postoji samo sadašnje vreme. Ljudi iz njegovog okruženja naučili su da kada pita, ’Šta se to, dođavola, događa u Iraku?’, odgovor ne počinju rečima, ’Znate, 632. godine naše ere…’“ (To je godina smrti proroka Muhameda i početak raskola između šiita i sunita.)1

„Njega svet izvan Amerike jednostavno ne interesuje“, zaključuje Hayden.

Pitala sam najviše republikanske i obaveštajne zvaničnike iz prethodnih osam administracija šta bi po njihovom mišljenju predsednik morao da shvati da bi imao izgleda za uspeh na svetskoj sceni i dobila raznolike odgovore: Da prihvati činjenicu da Rusi nisu prijatelji Amerike. Da ne udaljava od sebe Evropljane, koji jesu naši prijatelji. Da se založi za ljudska prava – što je jedno od utemeljujućih načela američkog identiteta – i da ne posećuje prvo zemlje koje ih krše, kao što su Poljska i Saudijska Arabija. Da shvati da se problem nuklearnog programa u Severnoj Koreji ne može jednostavno prepustiti Kini, koja ionako ne može ili ne želi da sama to rešava, kao i da su mu vojne opcije u ovom slučaju ograničene. Da će povlačenjem iz inovativnih trgovinskih sporazuma, kao što je Transpacifičko partnerstvo, podstaći rast kineske ekonomije i uvećati njen globalni uticaj – na štetu Amerike. Da prestane da nipodaštava predsednike drugih zemalja. I da se najzad reši optužbi za saradnju sa Rusijom tako što će sarađivati sa istražiteljima umesto što pokušava da ih diskredituje.

Poslednja glupost koju je Trump javno izrekao zabeležena je kada se 25. jula pojavio u Rouz Gardenu sa libanskim premijerom Sadom Haririjem. „Liban se nalazi u prvim redovima borbe protiv ISIS-a, Al Kaide i Hezbolaha“, rekao je Trump. Predsednik je tako pokazao da ne poznaje elementarne činjenice. Hezbolah je, zapravo, uključen u sastav libanske vlade – već četvrt stoleća – i ima poslanike u parlamentu i predstavnike u kabinetu. Michel Aoun, hrišćanski predsednik Libana, saveznik je Hezbolaha već čitavu deceniju. Dok je Trump držao govor, Hezbolah je učestvovao u borbama protiv ISIS-a i jedne grupe povezane sa Al Kaidom u okupiranom delu istočnog Libana uz granicu sa Sirijom. U tim borbama su odneli pobedu.

Spisak Trumpovih javno izrečenih gluposti je dugačak. U martu je optužio Nemačku da duguje Sjedinjenim Državama velike svote novca za NATO. To nije istina. Nijedna članica NATO-a ne uplaćuje novac Sjedinjenim Državama – i nikada to nisu činile – zato takvih dugovanja ne može biti. U aprilskom intervjuu za Volstrit džornal Trump je tvrdio da je Koreja „nekada bila deo Kine“. Ni to nije tačno. Kada je u maju iz Saudijske Arabije stigao u Izrael, rekao je da je upravo doputovao sa Bliskog istoka. (Da li je uopšte pogledao mapu?) U poseti Francuskoj u julu, predsednik je pomešao Napolena Bonapartu, imperatora niskog rasta koji je izveo invazije na Rusiju i Egipat, sa Napoleonom III, koji je bio prvi predsednik Francuske izabran glasovima naroda, čovek koji je zaslužan za izgradnju modernog Pariza i do danas drži rekord kao šef države sa najdužim stažom posle Francuske revolucije (mada je deo mandata proveo u zvanju cara). A još nismo stigli do uvredljivih tvitova o svetskim liderima i neuralgičnim tačkama u svetu.

„Zaprepašćen sam njegovim neznanjem, mada su mi očekivanja od početka bila veoma niska“, rekao mi je David Gordon, direktor odeljenja Stejt departmenta za planiranje politike u mandatu Condoleezze Rice u Bushovoj administraciji.

Trumpova Bela kuća takođe pravi elementarne greške. Tri puta su pogrešno napisali ime britanske premijerke u zvaničnom programu januarske posete. Pošto su izostavili „H“ iz Theresa, nekoliko britanskih tabloida je obavestilo javnost da se tako zove porno glumica poznata po filmovima „Požuda u koži“, „Bela kuća: kućni video“. U saopštenju od prošlog meseca, Bela kuća je Si Đinpinga predstavila kao predsednika „Republike Kine“ – što je naziv rezervisan za ostrvo poznatije kao Tajvan – a ne kao lidera komunističke Narodne Republike Kine na azijskom kopnu. Rivalitet između te dve zemlje u Aziji traje više od pola veka. Bela kuća je takođe pogrešno najavila Šinzoa Abea kao predsednika, umesto kao premijera Japana, a kanadskog premijera Justina Trudeau su prekrstili u Joea.

Trumpove političke brljotine, velike i male, nanose štetu zemlji. „Američko vođstvo u svetu – kako bih rekao, u pitanju je nešto očigledno, ali izgleda da on to ne vidi – američko vođstvo je presudno važno za naš uspeh, a ta liderska pozicija bar 80 odsto zavisi od kredibiliteta predsednikovih reči“, rekao je John McLaughlin koji je radio za CIA u mandatima sedam predsednika, a karijeru je završio kao vršilac dužnosti direktora agencije. „Trump veruje da mu je parče torte u Mar-o-Lagou osiguralo dobre odnose sa Si Đinpingom. Stupio je na dužnost kao spoljnopolitički najslabije pripremljen predsednik u istoriji“, dodao je McLaughlin. „Naša vodeća pozicija u svetu se topi. Curi nam kroz prste.“

Zbog dramatičnih zbivanja u svetu ulozi su još veći. Kao primere Hayden navodi raspadanje svetskog poretka koji je bio dominantan od kraja Drugog svetskog rata; promene u ustrojstvu države i njenim ovlašćenjima; rastuću ekonomsku i vojnu moć Kine; i otpadničke zemlje koje rade na razvoju nuklearnog oružja. „A opet, u današnjem svetu glavni faktor destabilizacije su Sjedinjene Američke Države“, zaključuje ovaj bivši direktor CIA.

Administracija najsličnija Trumpovoj bila je ona koju je kratko predvodio predsednik Warren G. Harding dvadesetih godina dvadesetog veka, rekao mi je Philip Zelikow, čovek koji je radio za Reagana, dva Busha i obavljao funkciju izvršnog direktora Komisije za 9/11. Predsednik Harding, koji je umro od srčanog udara posle 28 meseci mandata, bio je hvaljen zato što je vođenje spoljne politike prepustio državnom sekretaru Charlesu Evansu Hughesu. Hughes je pre toga bio guverner države Njujork, sudija Vrhovnog suda i republikanski predsednički kandidat na izborima 1916, kada je izgubio od Woodrawa Wilsona, Hardingovog prethodnika.

Bela kuća je pod Trumpom preuzela kontrolu nad ključnim spoljnopolitičkim poslovima. Predsednikov zet Jared Kushner, građevinski preduzimač, dobio je zadatak da isposluje mir na Bliskom istoku, da osmisli odnose između Amerike i Kine i utvrdi politiku prema Meksiku. Kushner je u aprilu otputovao u Irak da bi pomogao u razvoju politika za suzbijanje ISIS-a. Vašington bruji od priča o tome kako je Trump potisnuo Rexa Tillersona, sopstvenog državnog sekretara i bivšeg direktora Eksona, u drugi plan.

„Sistem nacionalne bezbednosti u Sjedinjenim Državama testira se već više od 70 godina“, rekao mi je John Negroponte, prvi direktor za nacionalnu bezbednost i bivši ambasador u Ujedinjenim nacijama. „Kada predsednik Trump zaobilazi taj sistem, on to čini na sopstvenu odgovornost.“

Trumpov prezir prema obaveštajnoj zajednici takođe izaziva zabrinutost. „Voleo bih da se predsednik više oslanja na obaveštajne agencije i da kao vrhovni komandant pokaže više poverenja u njihov rad koji se često obavlja uz veliki lični rizik za mnoge ljude širom sveta“, rekao je Mitchell Reiss, šef tima za planiranje u Stejt departmentu u mandatu Colina Powella.

Republikanski kritičari ne mogu da se slože oko pitanja je li Trump uopšte sposoban da doraste svojoj funkciji. „Trump je beznadežan slučaj“, tvrdi Eliot A. Cohen, savetnik Condoleezze Rice u Stejt departmentu. „Poseduje razvijen instinkt za preživljavanje, ali nemoguće je podučavati ga. Zabrana ulaska za putnike iz muslimanskih zemalja i izgradnja zida koji će Meksikanci platiti – to je više nego dovoljno da se oceni njegov spoljnopolitički potencijal. U pitanju je čovek sa idiotskim stavovima, netolerantan i neupućen u naše zakone.“ Cohen je bio jedan od inicijatora iza otvorenog pisma upozorenja objavljenog za vreme kampanje u kojem je Trumpova spoljna politika opisana kao „ potpuno nekonzistentna i neutemeljena“.

Ali republikanci iz prethodnih administracija se još nadaju. „Svaki put kada Trump dobije informacije o nekom pitanju – o Bliskom istoku ili Severnoj Koreji – on posle govori o tome koliko je iznenađen složenošću tih pitanja, iako je prethodno tvrdio da je sve vrlo jednostavno“, izjavio je Gordon iz Bushove administracije. „Dobra vest je to što kada to kaže znamo da je nešto ipak naučio.“ Ali napredak u učenju je dosad bio žalosno – i opasno – spor.

The New Yorker, 04.08.2017.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 29.08.2017.

TRAMPOZOIK

________________

  1. Podatak je naknadno dodat da bi se objasnili kontekst i značaj 632. godine.