Sigurno je da ima neke simbolike u imenu ili prezimenu koje su nam dali i tu se slažu i moderna nauka, i ljudsko predanje. Nije ova istina zaobišla ni legendarnog nam ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića. Malo je ko zadovoljan njegovom spoljnom politikom, pa čak i radikali kažu da to nikud ne vodi. A kuda vodi to naravno ni oni ne znaju. Još jednom ćemo probuditi iz dvadesetsedmovekovnog sna drevnog proroka Jeremiju. On je ostao upamćen i u ravni simbola i u ravni realnosti po tužaljkama i onih pet veličanstvenih pesama koje se i poslovično nazivaju jeremijade.

Nema velike tajne, to je obična kuknjava u nemoći koju često ni sami ne priznajemo. Isto je to vekovima bilo – prorok Jeremija i njegov briljantni obrazovani sekretar Baruh bili su pristalice jedne politike koja je iz dana u dan vodila u ćorsokak. Borio se prorok Jeremija i perom i rukama i nogama protiv u ono vreme vrlo snažne proegipatske partije koja je pozivala narod da se svim silama odupre zajednici koju je oličavao Vavilon. I kada su Vavilonjani pokorili Jevreje, prorok se iskupio i pred sobom i pred istorijom veličanstvenim himnama iz kojih vekovima klija seme nade. Nevolja je u tome što je umetnost jedno, a realna politika nešto sasvim drugo. Zla sudbina jednako prati Vuka Jeremića a on jednako ponavlja svoje jeremijade pred kosovskim problemom i jednako rezultata nema. Zaboravio je – a bogami i mnogi od nas s njim – šta je zapravo međunarodno pravo. To nije neka apstrakcija niti metafizička kategorija, već je realan odnos snaga i to se pravo kreira s postojećim činiocima odnosno iz odnosa među velikim i malim silama.

Kosovo je odavno neka vrsta našeg zida plača, i u toj simbolici ima semena nade ali realnost očevidno ne mari mnogo za simbole.

To se vidi iz nepostojećih rezultata ali se jasno vidi i u jeziku odnosno u rečima novonastalim koje zovemo neologizmi. Teorijska lingvistika nema problema s neologizmima, jer oni nastaju i popunjavaju se smislom prema realnim potrebama. Sve zapinje kada se pređe u ravan semantike, odnosno kada se zapitamo šta te reči realno znače. Prepun je pesnički jezik recimo Laze Kostića neologizama, ali oni su kod njega metafora. Međutim, metafora i realno značenje jezika nisu isto. Ponudio je u svoje vreme Dobrica Ćosić neku čudnu kovanicu koja se zvala razistorija. Ne treba od oca nacije i uglednog agronoma iz Trstenika očekivati neki smisleniji neologizam, ali kada se semantički čita ova reč to mu dođe da nas je istorija rasturila i da se u njoj nikako ne snalazmo.

Još je neobičnija jedna nesumnjivo ružna reč koja se ovih dana sreće kao neologizam u beogradskom govoru, pa i u medijima, a ona glasi – molebancija. Onaj ko je od reči moleban kombinovano sa molebstvije ili molitvoslovije pribegao je ovoj nesumnivo ružnoj reči jedno mu je pošlo za rukom: u zvučanju ove reči ima nečeg ne samo ironičnog, nego i uvredljivog u odnosu na koren iz kojeg je ona izvedena. A ona je izvedena iz reči moleban, koja je malo neuobičajena za naš jezik – pozajmica je iz ruskoslovenskog – koja se ovde pretvorila u ruganje tome. Bilo kako bilo, kada je nedavno organizoavan niz molebana u crkvama za spas Kosova, pokazalo se da na službama u crkvama gotovo da i nema naroda. Ova ružna reč sastavni je deo kolokvijalnog govora ali je bliža realnosti nego što se to čini nama, čije uši ona vređa. Ne može se Kosovo povratiti u ustavni okvir Srbije retorikom začinjenom neologizmima, već samo tako što bi se pogledalo realnosti u oči. Osnovni motiv bi morao biti ne više sa nekakvom albanskom državom, nego u sudbini onih stotinak hiljada Srba koji na Kosovu žive. Kako se čini, oni će na kraju plaćati ceh, ako ga već i ne plaćaju, jer im se nudi neka vrsta novogovora koja u suočenju s realnošću ne znači ništa. Da bi se nešto pomoglo tim Srbijima, oni bi morali po svaku cenu da ostanu na Kosovu, i da ga dožive kao svoju sudbinu zajedno sa drugima, stoga mudrije od neologizama deluju reči patrijarha srpskog Irineja da nam nema druge nego da Srbi i Albanci „žive kao i nekada, i vekovima“. Umesto ovoga, i u crkvi i u državi imamo poplavu jeremijada, koje ne samo da ne dosežu umetnički domet Jeremijijinih tužaljki, nego nam smetaju da za te Srbe na Kosovu uradimo nešto.

Reči koje kriju u sebi slojeve značenje nisu nikako nevine, već se otvaraju i žive po nekom smislu koji ljudi prepoznaju – pa makar te reči bile i ružni neologizmi.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 21.08.2010.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)