Ova jesen je bila loša za NATO u Avganistanu, imajući u vidu dve katastrofe – na političkom i vojnom planu. Prvo, Kai Eide, glavni čovek UN-a u Kabulu, iskren ali ne previše bistar Norvežanin, posvađao se sa svojim zamenikom Piterom Galbrajtom, koji je kao de facto predstavnik Državnog sekretarijata SAD-a objavio da je predsednik Karzaj pobedio na pokradenim izborima. Njegov šef je nastavio da brani Karzajev legitimitet. U neverovatnom razvoju događaja, UN otpušta Galbrajta. To je navelo Hilari Klinton da krene u napad i izborni posmatrači pod kontrolom UN-a proglasili su da su izbori zaista bili namešteni i naredili drugi krug. Karzaj odbija da smeni izbornu komisiju koja mu je toliko pomogla prvi put i njegov protivnik se povlači. Karzaj pobeđuje.

Karzajev legitimitet nikada nije zavisio od izbora (koji su ionako uvek namešteni) nego od američkih/NATO vojnih snaga. Čemu onda uopšte ova predstava? Izgleda da je sve ovo bilo smišljeno kao paravan za vojne akcije koje planira general Stenli Makristal, nova nada Bele kuće. Makristal kao da je izvrnuo staro Klauzevicevo načelo: on zaista veruje da je politika nastavak rata drugim sredstvima. Kao da bi se, kada bi Karzaj bio bezbolno uklonjen i zamenjen njegovim nekadašnjim kolegom Abdulahom Abdulahom, Tadžikom sa severa, stvorio utisak da je nepodnošljivo korumpirani režim mirno smenjen, što bi pomoglo ratnoj propagandi u Americi i obnavljanju pravog rata u Avganistanu. Što se Abdulaha tiče, i on je želeo deo plena koji ide uz vlast, a koji trenutno drže isključivo braća Karzaj i njihovi doglavnici, što im olakšava stvaranje male autohtone podrške svojoj porodici. Da li je ikoga iznenadio podatak da Ahmed Vali Karzaj nije najbogatiji čovek u državi samo zbog korupcije na najvišem nivou i zbog trgovine drogom i oružjem, već i zato što je agent CIA-e? Kažu mi da su očajni komesari NATO-a razmatrali mogućnost postavljanja visokog predstavnika, kao na Balkanu, koji bi vodio državu, što bi položaj predsednika učinilo još nominalnijim. Ako do toga dođe, Galbrajt ili Toni Bler bili bi najočiglednije rešenje.

Građani transatlantskog sveta postaju sve nervozniji kada se pominje mogućnost „beskrajnog rata“. U Avganistanu broj pobunjenika raste. Rat na terenu ne vodi nikuda: pobunjenici neprestano napadaju konvoje NATO koji prevoze gorivo i opremu; svi priznaju da neotalibani kontrolišu 80% najgušće naseljenog dela države. Mula Omar je nedavno kritikovao pakistanski ogranak talibana: kaže, trebalo bi da se bore protiv NATO-a, a ne protiv pakistanske vojske.

Za to vreme britanski vojni komandant, general Dejvid Ričards, ponavljajući Makristalove ideje, govori o „mnogo agresivnijoj“ obuci avganistanskih snaga bezbednosti, kako bi NATO preuzeo ulogu podrške. U tome nema ničeg novog. Eupol (policijska misija Evropske unije u Avganistanu) još je pre nekoliiko godina objavio da ima za cilj „doprinos uspostavljanju održivog i efikasnog civilno-policijskog sistema pod avganistanskom kontrolom, što bi obezbedilo odgovarajuće uključivanje u širi krivično-pravni sistem“. Ovo je i tada zvučalo ambiciozno: to potvrđuje i atentat na petoricu britanskih vojnika koji je izvršio avganistanski policajac koga su oni obučavali. Teorije o „truloj jabuci“ kojom su Britanci opsednuti trebalo bi ignorisati. Pobunjenici su pre nekoliko godina odlučili da vrše policijsku i vojnu obuku, kao i da se infiltriraju u te službe – što je taktika kojom su se služili gerilci iz Južne Amerike, Jugoistočne Azije i iz Magreba u prošlom veku – i to prilično uspešno.

Sada je svima jasno da ovo nije „dobar“ rat, poveden da bi se prekinula trgovina opijumom, ukinula diskriminacija žena i sve ostalo što je loše – naravno, osim siromaštva. Dakle, šta radi NATO u Avganistanu? Da li se ovaj rat vodi da bi se NATO očuvao kao institucija? Ili je njegova priroda više strateška, kako je nagovešteno u publikaciji NATO Review u proleće 2005:

Središte gravitacije moći na ovoj planeti pomera se ka istoku… Azijsko-pacifički region donosi mnogo toga dinamičnog i pozitivnog, ali tamošnje brze promene nisu ni stabilne niti utemeljene na stabilnim institucijama. Dok se to ne postigne, Evropljani i Severnoamerikanci, kao i institucije koje su oni izgradili, imaju stratešku odgovornost da predvode ostale… bezbednosna efikasnost u takvom svetu nemoguća je bez legitimiteta i resursa.

Šta god bio razlog, ta operacija je propala. Većina Obaminih prijatelji iz američkih medija to razume i podržava planirano povlačenje, iako su zabrinuti da bi povlačenje trupa iz Iraka i Avganistana moglo dovesti do njegovog poraza na narednim izborima, naročito ako Makristal ili general Patreus, navodno junak iračkih operacija, stanu uz republikance. Što ne znači da će se Amerikanci povući iz Iraka. Jedino povlačenje o kojem se razmišlja jeste povlačenje iz velikih gradova, što bi američko prisustvo u Iraku svelo na ogromne klimatizovane vojne baze koje su već izgrađene u unutrašnjosti, i podsećaju na uporišta Britanske imperije (osim klima-uređaja) s početka prošlog veka. Dok Vašington odluči šta će, Avgan-Pak gori. Izvršavanje imperijalnih naredbi dovelo je Pakistan u vrlo tešku situaciju. Njihova skorašnja ofanziva u Južnom Vaziristanu nije bila naročito uspešna. Mete te ofanzive nestale su, rešivši da odlože borbu za neki drugi put. Da bi pokazala dobru volju, vojska je sprovela raciju u izbegličkom kampu Šamšatu u Pešavaru. Četvrtog novembra dobio sam imejl iz Pešavara:

Hteo sam da vas obavestim da me je upravo zvao jedan bivši zatočenik iz zatvora u Gvantanamu koji živi u izbegličkom kampu Šamšatu i rekao mi da su jutros oko 10 sati u kamp upali policajci i vojnici. Izvršili su pretres nekoliko kuća i prodavnica i pohapsili dosta ljudi. Ubili su i troje nedužne dece. Dženaza (sahrana) je večeras. Neki su snimali raciju mobilnim telefonima i pokušaću da dođem do snimaka. Sahrana te dece odvija se dok ovo kucam.

Kako bi ovo uopšte moglo da izađe na dobro?

London Review of Books, 19.11.2009.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 29.11.2009.

AVGANISTAN