Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Sećate se, možda, scene iz Crne Guje, kada on, optužen da je ubio Melčetovog goluba pismonošu, opisuje umešnost advokata kojeg želi da angažuje. Branio je čoveka zatečenog sa krvavim nožem u ruci, pored izbodene žrtve, 13 svedoka ga je videlo kako ga ubada, a kada je policija došla na mesto zločina, rekao je: „Drago mi je da sam ubio kopile“. Advokat ne samo da je izdejstvovao da ga oslobode, već je optuženi odlikovan, a porodica žrtve je morala da mu plati troškove pranja žrtvine krvi sa odeće.

Pokušaj nečeg sličnog i sam sam doživeo kada sam se bavio pozivima izbornog štaba SNS-a na mobilne telefone građana tokom jedne od izbornih kampanja. Nakon što je Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti naložio naprednjacima da odgovore otkud im moj broj telefona u „bazi“, njihov advokat je odgovorio da nisam pružio dokaze da me je zvao bilo ko iz SNS-a, da oni podatke nemaju, te zaključio da „neutemeljeni navodi podnosioca žalbe jasno ukazuju da je žalba politički motivisana radi prikazivanja u javnosti da se radi o stranci koja krši zakon, iako ona postupa savesno, striktno se pridržavajući propisa Republike Srbije“, pa da se stoga moja žalba odbije kao neosnovana, a da Poverenik treba da obaveže žalioca da Srpskoj naprednoj stranci nadoknadi troškove žalbenog postupka.

Srećom, advokat SNS-a nije bio vešt kao onaj (nesuđeni) branilac Crne Guje, a postupak se nije vodio pred sudom, već pred Poverenikom i nisam morao da platim.

Kažem srećom se nije vodio pred sudom, jer je Transparentnost Srbija u postupku koji se prethodne tri godine vodio pred Upravnim sudom zbog odbijanja najviših državnih organa da odgovore na zahtev za dostavljanje informacija od javnog značaja – konačno obavezana da se izvini predsedniku i Vladi Srbije što ih je uznemiravala i tražila im podatke, dokumente, informacije, time indirektno dovela u sumnju njihovo poštenje i dobre namere i pokušala da destabilizuje zemlju u ovom osetljivom trenutku.

Tako nešto, naravno (možda je „naravno“ prejaka reč, ko zna šta ćemo još videti u budućnosti), ne stoji u presudi, ali to je njen, kao laik ću upotrebiti izraz s kojim se pravnici možda ne bi složili, duh. I nije to samo jedna presuda, već nekoliko, pri čemu smo u tri slučaja stigli i do rešenja kojim veće troje sudija odbacuje prigovor. Sve je krenulo od zahteva koje Transparentnost Srbija redovno upućuje državnim organima, kada traži podatke za istraživanja koja sprovodi, ili kada pojedine izjave ili aktivnosti državnih organa i funkcionera „zazveče“, kada se učini da krše propise, da zloupotrebljavaju funkciju i javne resurse za sopstvenu promociju, da pričaju bajke neutemeljene u bilo kakvim dokumentima i faktima. Predsednik i Vlada Srbije imaju izgrađenu praksu ignorisanja takvih zahteva. A kako je reč o organima protiv kojih se ne može podnositi žalba Povereniku, TS je, nakon zahteva i urgencije podnosila tužbe Upravnom sudu.

Bilo je tu raznoraznih zahteva – od onoga da dostave studiju koja pokazuje da je davanje Aerodroma „Nikola Tesla“ u koncesiju najbolji način za rešavanje potreba razvoja beogradske vazdušne luke, preko dokumenata koji se tiču tajnosti podataka tokom epidemije Covida-19, pa do dokumenta koji bi pokazao kako je to Aleksandar Vučić odobrio ili inicirao da grad Beograd (Vesić, tačnije) poklanja zastave građanima „u ime predsednika“.

U (samo) jednom od tih slučajeva Upravni sud je pozitivno rešio tužbu koju je Transparentnost podnela protiv Vlade. To što je Upravni sud pozitivno rešio, ne znači da je TS dobila traženi dokument. U tom šestogodišnjem postupku TS pokušava da dobije koncesioni akt i studiju opravdanosti za Aerodrom „Nikola Tesla“. Vlada je zahtev i urgenciju ignorisala, pa je podneta tužba a sud je presudio da Generalni sekretarijat Vlade treba da odgovori na zahtev. Odgovorio je odbijanjem da dostavi tražene dokumente. TS je tužila Vladu, sud poništio njeno rešenje i naložio, pazite sad, ne da dostave dokumente, već da ponovo donesu odluku. I Vlada je nastavila da tihuje i ignoriše i presude i zahteve.

U preostalim slučajevima Upravni sud nije sebi dopustio da toliko poremeti zen mir naše Vlade i naruši jednom postignuti (visoki) nivo netransparentnosti.

U predmetima koji se tiču pojedinih (misterioznih) zaključaka Vlade Srbije iz perioda vanrednog stanja, odluka o tajnosti podataka, podataka o respiratorima i, konačno, zabavnog podatka o formalnoj predsednikovoj podršci Vesićevoj promotivnoj akciji, Upravni sud je iznalazio razne načine da poruči TS-u da nema šta da traži ni od organa zaštićenih Zakonom o slobodnom pristupu informacijama, ni od samog suda. Potpisane tužbe su vraćane da se dopune potpisom, da se dostave dodatni dokumenti; sve je to TS činila, strpljivo i tvrdoglavo. A onda ključni momenat – dokaz da su tuženi primili zahteve podnete elektronskim putem.

TS je, kao dokaz, poslala ispise koji pokazuju kada su i na koju adresu mejlovi poslati i ukazala da su državni organi, time što nisu potvrdili prijem prekršili Zakon o elektronskoj upravi.1 I sud je u presudi citirao odredbe tog Zakona i zaključio da tu potvrdu, koju TS nije dobila jer su predsednik i Vlada kršili Zakon, TS nije dostavila uz tužbu, pa je (pogrešnom primenom) odredbi Zakona o upravnom postupku zbog toga tužba odbačena. Kvaka 22. Ako podneseš tužbu jer ti organ ne odgovara, moraš kao prilog da podneseš i odgovor organa. Zbog ovakvog nakaradnog tretiranja zakona, vređanja prava, pravde i logike, TS je podnela i prigovor u svim ovim slučajevima veću troje sudija. I njihove odluke o odbacivanju prigovora imale su identičan ton. U internom, nepravničkom razmatranju rešenja i daljih koraka, iskristalisala se jedna reč – „bahatost“.

To je nešto na šta smo navikli u postupanju vlasti, funkcionera, ali nas iz nekog čudnog razloga iznenadi kada stigne od državnih organa ili suda. Iako svi imaju isti cilj – da umesto onog veštog advokata sa početka priče stanu u odbranu funkcionera i nateraju svakoga ko remeti jedinstvo, stabilnost i netransparentnost da se gorko pokaje. Umalo ne napisah – da plati troškove pranja krvave košulje.

Peščanik.net, 26.05.2023.


________________

  1. Nema direktne veze sa ovom pričom, ali TS je zbog masovnog nepotvrđivanja prijema, ne samo od strane predsednika i Vlade, uputila i inicijativu Upravnom inspektoratu da izvrši nadzor nad sprovođenjem Zakona o elektronskoj upravi. Ministarstvo državne uprave, u čijem je sastavu inspekcija, odgovorilo je da planom za tekuću godinu (2022) nije predviđena takva inspekcija, a u planu za sledeću (2023) će se to razmotriti.
The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)