Nemački terorizam je mali izdanak međunarodnog terorizma koji vladao svetom tokom sedamdesetih godina. Setite se samo kako je u to vreme u SAD propagiran put “from ballot to bullet” (od glasačke kutije do kuršuma), i kako mu se često pribegavalo.

Početkom sedamdesetih nije prošao nijedan mesec a da se plamen pobune nije zapalio barem u jednom velikom američkom gradu. Nije bilo američke metropole u kojoj naroužane grupe nisu kontrolisale čitave kvartove.

U Italiji bombe nisu postavljali samo levičarske i desničarske grupe koje su tako ranjavale i ubijale stotine ljudi, dešavalo se i da neki sitni šefovi dobiju metak u nogu dok se autobusom voze na posao. Takve stvari su radili levi radikali čije su organizacije jasno rekle da smatraju svojom obavezom da na taj način nastave klasnu borbu.

Šezdesetih su oslobodilački pokreti u Trećem svetu jasno pokazali da čak i u atomsko doba napunjena puška može da bude osnov nečije vlasti i moći. Ta lekcija je ostavila snažan utisak. Ne toliko na velike političke partije u glavnim gradovima, koliko na umetnike, mislioce i opoziciju koja je svuda bila u previranju. Setite se samo rata u Alžiru i u kome su obe strane godinama koristile terorističke metode. Pogledajte samo šta su Franc Fenon i Žan-Pol Sartr pisali o tome i kakve su zaključke izvodili.

Postojala je kultura i kult nasilja koji su se preplitali i prelivali jedno u drugo. U večernjim vestima, koje su se pratile u svakoj drugoj kući u Saveznoj Nemačkoj, mogle su se videti hiljade japanskih studenata koji demonstriraju pruski disciplinovano, svako sa Molotovljevim koktelom u desnoj ruci, i kako redovno primoravaju policajce da podviju rep i pobegnu. To je razbuktalo ambicije u grudima mnogih.

Slika Če Gevare je visila u hiljadama, ako ne i desetinama hiljada stanova. “Zato što je tako lep”, danas ljudi često znaju da kažu. Ne, zato što je tako lep i zato što je izabrao put nasilja. Da je ostao ministar finansija na Kubi, stotine hiljada, ako ne i milioni ljudi širom sveta ne bi marširali iza njegove slike.

Nasilje i terorizam nisu bili privilegija radikalne levice. Pored pripadnika organizacije The Weather Underground bili su tu i Kju Kluks Klan, kao i vlada koja nije samo u Jugoistočnoj Aziji bacala bombe na sve što joj se ne dopada. U Čileu je demokratski izabrana vlada uklonjena nasilnim pučem. Od svih opozicionih grupa, radikalnoj levici u Nemačkoj su bile zanimljive samo one koje su bile spremne da se uključe u oružanu borbu u Čileu.

Danas je teško razumeti zašto su u to vreme filmovi o Đangu izazivali toliko oduševljenja. Morate se setiti koliko su mladi ljudi i – mnogo manje – mlade žene u Zapadnoj Evropi žudeli da revolverom i nekoliko bombi zatru sile zla. I koliko nisu bili svesni da i sami pri tom postaju zli. Američki film je usporenim snimcima veličao estetiku tela izrešetanog mecima. Režiser Sem Pekinpo, sin kalifornijskog sudije, prikazao je u filmu “Divljoj hordi” (dve godine posle “Boni i Klajda” Artura Pena) kako se ljudi pretvaraju u nasilnike i kriminalce, a potom i u mitske ličnosti.

To simboličko nasilje je samo na jedan korak od stvarnosti. Pekinpo je jednom rekao: “Kada se setim šta mi se sve dogodilo u Holivudu, poželim da sam pomalo bio poput mojih junaka”. Pekinpo je bio isuviše pametan, i isuviše plašljiv za takav korak. Međutim, bilo je onih koji su ga napravili. U SAD, Evropi, svuda. Ali sama Pekinpoova umetnost je bila nusproizvodrealnosti terorizma koga je bilo svuda po svetu.

Ipak, uverenje da umetnost samo odražava stvarni teror. Manija uništavanja u zapadnoj umetnosti posle 1945. godine igrala je važnu ulogu – ne samo kao glavna tema, već i kao suštinski važan pokretač – u razvoju kako ideologije, tako i prakse terorizma u nekim zemljama među koje se može ubrojati i Savezna Nemačka. Pre nego što je postao član berlinske “Komune 1”, Diter Kunceman je bio situacionista. Ali posle je postao terorista i partijski kadar.

Čini se da je bilo neodoljivo privlačno preći sa jezika simboličke akcije – na primer oblačenja u uniformu policajca i regulisanja saobraćaja na nekoj raskrsnici – na stvarnu akciju, recimo napad na Jevrejsku zajednicu u centru Berlina. Čak i stih “High sein, frei sein, Terror muss dabei sein” (Kad si high, kad si slobodan, tu mora biti i terora) počeo je svoju karijeru kao ironični slogan da bi onda postao sasvim bukvalan, krvav i ozbiljan, bez primese zavaravanja i pretvaranja.

O zaslepljenosti velikog dela pobunjene omladine šezdesetih i sedamdesetih godina govori i to da je ona kao sredstvo oslobođenja mogla da prihvati terorizam i drogu – upravo dve stvari koje su, bez ikakve sumnje, najveći neprijatelji individualne i društvene slobode. Ali u to vreme omladina nije bila sama. Kada je maja meseca 1967. godine u plamenu završila robna kuća u Briselu, u Berlinu se pojavio letak na kome je pisalo: “Uprkos ljudskoj tragediji požara u briselskoj robnoj kući, mi ne možemo da se ne divimo hrabrosti i nekonvencionalnosti onih koji su to učinili”. Na narednom letku je pisalo: “Brisel je jedini odgovor (na Vijetnamski rat): Gori, robna kućo, gori.”

Na suđenju za pravljenje tih letaka, njihovi autori, Rajner Langhans i Fric Tojfel, u to vreme ugledni teoretičari književnosti, branili su tvrdnjom da se radi o nadrealističkom tekstu. Tvrdili su da čovek mora biti potpuno književno slep ako ih čita kao direktivu za delovanje. Međutim, aprila 1968. godine vatra je pojela frankfurtske robne kuće Šnajder i Kaufhof. Podmetnuli su ga umetnici, i oni koji su u međuvremenu digli ruke od umetnosti, a pridružila im se i ćerka jednog sveštenika. Svi sa visokim obrazovanjem u oblasti književnosti. Bio je to veoma opasan savez između političkog slepila estetike i estetičkog slepila simpatizera terorizma.

Terorizam tog doba nije bio samo proizvod politike. On je bio deo zapadne kulture tog doba. To dvoje su uticali jedno na drugo. Nije moguće razumeti naglašavanje fizičkog i telesnosti u “living theatre”, nije moguće razumeti zašto su tela na pozornici morala da budu mučena i povređivana, ukoliko se to mučenje i povrede ne shvate kao pokušaj isticanja kako je stvarnost puna represije. Ali potcenićemo umetnost ukoliko poreknemo njenu pokretačku snagu.

Moglo bi se zaključiti kako je ćutanje o tome jedini način da se zaustavi ova spirala nasilja, kako treba pustiti da se moć nasilja iscrpe i da se ono utuši u moru nenasilja. To je bio pravac u kome je razmišljao Gandi, a tako razmišljaju i mnoge žene koje dozvoljavaju da budu prebijane. Možda su u pravu. Ali, možda ne postoji drugi put osim toga da se i sami uključimo u tu spiralu realnog i simboličkog nasilja koje se međusobno osnažuje. Možda su vremena u kojima suparnici izmučeni leže na podu samo kratki, srećni trenuci u istoriji sveta. Koji traju sve dok se oni opet ne dignu na noge.

 
Arno Widmann, “High sein, frei sein, Terror muss dabei sein”, Frankfurter Rundschau, 5. septembar 2007. Autor je urednik rubrike feljtona u tom dnevnom listu.

Peščanik.net, 04.09.2007.