Kultura nije izgovor za to što Kina uskraćuje svom narodu demokratiju

 
Pre nešto više od nedelju dana u Davosu, na okupljanju svetskih glavešina, Kenet Rot, izvršni direktor organizacije Hjuman rajts voč, uputio je učtivo, mada oštro pitanje Pervezu Mušarafu, prvom čoveku Pakistana. Kako možemo da verujemo da će pakistanski Vrhovni sud biti pravedan arbitar na budućim izborima kad je Mušaraf uklonio sve sudije koje su se suprotstavljale njegovoj autoritarnoj vlasti? Predsednik Mušaraf je izgubio hladnokrvnost. Kako se Rot (Amerikanac) drznuo da “nameće” svoje “evropske vrednosti” Pakistancima! Pakistan, rekao je on, demokratiju i ljudska prava shvata na svoj način. U stvari, ono što je Mušaraf nudio nije bio nekakav zapadnjački pojam slobode, već “suština demokratije”.

Dan nakon ove upečatljive razmene mišljenja, isti taj Kenet Rot je uzrujao još jednog zvaničnika iz nezapadne zemlje, visokog kineskog diplomatu Vu Đianmina. Kina, tvrdio je Rot, nije demokratska zemlja, tako da se od nje ne bi moglo očekivati da promoviše građansko društvo po svetu, ali bi sigurno mogla više da doprinese prekidu masovnih zverstava u mestima kao što je Darfur. Ovo je ambasadora Vua navelo da održi strastveni govor o “kineskoj demokratiji” i o ludosti zapadnjaka koji pokušavaju da “nametnu” svoje shvatanje demokratije drugima.

Isto osećanje je iskazala portparolka kineske vlade nakon što je Hu Đia, ugledni borac za ljudska prava, uhapšen u decembru zato što je navodno “huškao na podrivanje države”.

Njegov zločin je bio to što je izveštavao o slučajevima kršenja ljudskih prava na svojoj internet stranici, a to je nešto što bi vlada želela da zatre u zametku pred Olimpijske igre. Portparolka ministarstva spoljnih poslova je rekla: “Kineski narod najbolje zna kakvo je stanje ljudskih prava u Kini”.

Ovakvi argumenti nisu novi i mogli bi da se izližu od česte upotrebe. Ali, oni imaju odjeka u nekim krugovima u kojima nelagodnost zbog kolonijalne prošlosti još uvek boji svaku percepciju sveta u razvoju. Što je možda još važnije, imaju odjeka među poslovnim ljudima koji osećaju potrebu za moralnim opravdanjem toga što zarađuju novac u nedemokratskim zemljama: “Oni rade stvari na svoj način. To je njihova kultura. Ko smo mi da namećemo…?” I tako dalje.

Nekoliko stvari se mora reći o svemu ovome. Prvo, Zapad je veoma retko, ako je ikada, “nametao” demokratiju bilo kome. Možda bi svet bio bolje mesto da jeste. Naprotiv, tokom Hladnog rata, glavna politika SAD je bila da se podrže “naša kopilad” gde god da su, sve dok su antikomunisti. Izvesna količina pomoći na rečima, faute de mieux, pružena je demokratiji nakon invazije na Irak, ali je tek nekolicina članove Bušove administracije bila ozbiljno zainteresovana za uspostavljanje slobodnih institucija.

Što se Burme tiče, zapadne vlade samo popuju o demokratiji i ljudskim pravima. U Kini su prestali čak i s tim. Poslovni interesi su prosto previše važni. Bez kineskog novca američka privreda bi bila u još većoj nevolji nego što već jeste. A Kina, i u dobru i u zlu, kupuje sve više i više prava na Zapadu, kao što je pokazala nedavna kupovina 12 odsto akcija u kompaniji “Rio Tinto”.

Tačno je da zemlje imaju svoje istorije, svoje osobenosti i kulture i da previše popovanja može da zamiriše na staru misionarsku pretpostavku da ono što je nama važno mora da prihvati ceo svet. Ali kultura, shvaćena kao običaji i tradicija, često nije ništa drugo do izgovor za političke dogovore. Demokrate iz zemalja poput Kine, Pakistana ili Burme ne optužuju Zapad za nametanje njegovih vrednosti. To rade samo nedemokratski režimi.

Pre nekoliko decenija bilo je moderno govoriti o “azijskim vrednostima”, i to naročito u Singapuru i Maleziji. Pokoravanje vlasti, žrtvovanje sopstvenih interesa zarad onoga što su vlade definisale kao nacionalni interes, prihvatanje ograničenja slobodnog govora, sve ovo je, tvrdili su, bilo specifično azijsko, to jest deo drevne tradicije, nešto što svi Azijati imaju u svojoj kulturnoj DNK. U stvari, to je samo bilo pravdanje autoritarne politike koju su oni slični premijerima Mahatiru i Li Kuan Juu nasledili iz Britanske imperije.

Čak i dok su azijske vrednosti bile promovisane, Južnokorejci, Tajvanci, Tajlanđani, Kinezi i Filipinci su u ogromnom broju demonstrirali protiv svojih autoritarnih vladara. U Južnoj Koreji i na Tajvanu su uspeli, a na mahove i u Tajlandu i na Filipinima. A za šta su to Burmanci nedavno rizikovali svoje živote, da ne pominjemo Kenijce, Zimbabveance i mnoge druge, ako ne za više onoga što Mušaraf odbacuje kao evropsku kulturnu prisilu? Ne žele oni našu kulturu, već slobode koje mi shvatamo zdravo za gotovo.

Jedan od razloga što je Tajvan tako nezgodan problem za kineske vlasti jeste upravo njegova politika. Ako kineska kultura zahteva autoritarnu politiku, ili ono što bi ambasador Vu nazvao “kineskom demokratijom”, šta je onda sa Tajvanom? Jesu li Tajvanci manje Kinezi?

Kad se dođe do ljudskih, a ne samo političkih prava (mada su ona očigledno povezana), stvari mogu da postanu složenije. Nije uvek lako definisati šta bi trebalo shvatiti kao ljudsko pravo. Dečji rad, na primer, može da bude nužnost u veoma siromašnim zemljama. Ako pokušamo da ga sprečimo u ime ljudskih prava, može se desiti da pogoršamo položaj ljudi umesto da ga poboljšamo. A ne postoji ni sveopšti sporazum o tome kada tačno neko prestaje da bude dete.

Ali ponoviću, kultura je često bedan izgovor za nečovečnost. Ropstvo, obrezivanje žena i kamenovanje preljubnica jesu bez sumnje delovi nekih kultura, budući da spadaju u tradicionalne prakse. Kao i spaljivanje udovica u Indiji. To, međutim, nije dobar argument za održavanje takvih praksa. Do koje mere Zapad može, ili bi trebalo, da se neposredno meša, teško je pitanje. Lord Vilijem Bentink, koji je služio kao vrhovni guverner Indije tridesetih godina XIX veka, zabranio je spaljivanje udovica i ubijanje dece u ime univezalnog moralnog zakona. Ali, on je to uradio uz punu podršku indijskih reformatora. I, napokon, Britanci su za sve to bili manje ili više zaduženi, što je situacija koja se najverovatnije više neće ponoviti.

Lokalna podrška je ključni faktor kada se govori o promovisanju reformi i promena u kulturi. Opštu deklaraciju o pravima čoveka, koju su 1948. potpisale Kina, Burma, Sovjetski Savez i mnoge druge zemlje, sigurno bi podržala većina naroda u svetu, gde god da su. Teško je zamisliti da Kinezi, Pakistanci, Severnokorejci ili Zimbabveanci iz kulturnih razloga podržavaju mučenje, proizvoljna hapšenja, ropstvo ili bezakonje.

Sva bi ljudska bića volela da slobodno izražavaju svoje misli i uverenja bez opasnosti od hapšenja ili nečeg još goreg. Ko ne bi voleo “pravo na život, slobodu i sigurnost”?

Problem je u tome što ova prava mogu da budu garantovana samo u određenim političkim uslovima. Nijedna partija niti vladar ne bi smeli da budu iznad zakona. Ljude ne bi trebalo hapsiti zbog mirnog kritikovanja svoje vlade.

Moraju da postoje mehanizmi za mirno rešavanje političkih sukoba interesa i promenu vladajuće strukture, ako to većina ljudi želi. Institucije koje mogu da ostvare ove ciljeve mogu imati različite oblike, u skladu sa lokalnom kulturom i uslovima. Ali, sve one se mogu adekvatno opisati jednom rečju koja je mnogo zloupotrebljavana u poslednje vreme, ali još uvek ima dovoljno moći da nadahne, u Pekingu i Rangunu ništa manje nego u Berseloni ili Vašingtonu, a to je: demokratija.

 
Ian Buruma, “Culture is no excuse for China denying its people democracy”,

The Observer, 03.02.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 02.02.2008.