Evropski populisti stvaraju novi savez. Geert Wilders, šef holandske Partije slobode, i Marin Le Pen, liderka francuskog Front Nationala, nameravaju da se udruženim snagama suprotstave onome što Wilders naziva „evropsko čudovište“. Sa zajedničkom strašću prema zlatnim loknama, ovo dvoje predstavljaju respektabilan par.

Međutim, programi njihovih partija su veoma različiti. Pre nego što je otkrio Evropu kao novu babarogu, Wildersov program se oslanjao isključivo na odbranu „evropske judeo-hrišćanske civilizacije“ od muslimanske pretnje, između ostalog i zato što „islamizacija“ ugrožava prava homoseksualaca. Wilders bi zabranio Kuran.

Sa druge strane, u partiji Marin Le Pen tradicionalno se manje uvažava „jevrejski“ doprinos zapadnoj civilizaciji. Isto važi i za prava homoseksualaca, koja nisu na vrhu liste priroteta pristalica Front Nationala. Međutim, Wildersa i Le Pen ujedinjuje mržnja prema evropskom čudovištu. Njihove stavove dele i drugi populisti u Evropi – od Vlaams Belanga iz Belgije, preko Pravih Finaca, pa sve do Partije za nezavisnost Velike Britanije (UKIP).

Ako je verovati pesimističkim predviđanjima, uskoro bi savez evroskeptika mogao da preuzme kontrolu nad Evropskim parlamentom. To je ipak malo verovatno jer ove partije ne pokazuju spremnost za blisku saradnju. Uzmimo samo primer lidera UKIP-a, Nigel Faragea, koji se drži podalje od svoje holandske, francuske i belgijske braće po antievropskom duhu, jer ne želi da ga dovedu u vezu sa bilo kakvim rasizmom, antisemtskim ili antiislamskim.

Nema nikave sumnje, da u EU treba kritikovati mnogo toga, a naročito razvoj njenih institucija i njen način rada. Međutim, prezir populista prema EU nije sasvim kalkulantski. On dolazi iz dubina njihovog bića i podseća na strahove od „islamizacije“ ili „priliva“ imigranata. Ljudi ophrvani ovim strahovima najčešće žive daleko od problema koji ih do te mere užasavaju. Tako će birači UKIP-a retko sresti imigrante u svojim okruzima u unutrašnjosti Engleske, dok je Evropa za njih samo demonska apstrakcija.

Ono što oni istinski mrze, možda čak i više od muslimana i drugih imigranata, jesu domaće „levoliberalne“ elite: obrazovani birokrati, pisci, akademici sa njihovim „humanizmom“, levi internacionalisti i kosmopoliti – dakle svi oni koji im stavljaju do znanja da su manje vredni. Ovo raspoloženje se u Velikoj Britaniji najbolje može videti u tabloidima, ali i na blogovima konzervativnih časopisa poput The Spectator.

U ovom svetu vlada uverenje da liberalne elite uništavaju naš etnički, verski i nacionalni identitet: „Oni su dopustili da imigranti, legalni ili ilegalni, „preplave“ naše gradove. U SAD su liberalne elite čak dovele Afroamerikanca na predsedničku funkciju. One odgovaraju nad-državnim istitucijama poput Evropske unije i Ujedinjenih nacija“. Mnoge pristalice američke Tea Party zaista veruju da Ujedinjene nacije ograničavaju američki suverenitet.

Tačno je da se svet na nekih način menja, što kod mnogih građana zapadnih društava izaziva zabrinutost. Nove, nezapadne države su u usponu. Takođe je tačno da ideali posleratnih elita, njihova nada u socijalnu demokratiju, u međunarodne institucije i evropsko ujedinjene deluju sve neubedljivije. Stalna ekonomska kriza i sasvim opravdan strah da će naša deca živeti lošije od nas potisnuli su ove ideale, a sa njima i klasu koja se najstrastvenije za njih zalagala.

Međutim, greška je kriviti liberalne elite za urušavanje regionalnih običaja i tradicionalnih zajednica. Glavni krivac za to je u Velikoj Britaniji bila tačeristička laisser-faire politika koja je prosto oduvala tradicionalne institucije, a koju je danas na globalnom nivou zamenila neoliberalna svetska ekonomija.

Čitavi sektori ekonomije i finansijske investicije lutaju od kontinenta do kontinenta. Veliki finansijski centri su postali uticajniji od nacionalnih vlada. To je doprinelo nastanku novih elita. Elita čije su vrednosti i stavovi suprotni onima levoliberalnih idealista. Dok je stara levica centralnu ulogu u društvu dodeljivala državi, neoliberali odbacuju svaku vrstu državne intervencije.

Od globalizacije u Evropi najviše profitiraju obrazovani koji govore više jezika. Međutim, mnogi građani imaju osećaj da su ignorisani, prepušteni sami sebi i lišeni sopstvenog identiteta. Upravo zato su tako preplašeni i ogorčeni.

Umešni političari mogu vrlo lako de pretoče ovo nezadovoljstvo u dobar izborni rezultat. Međutim, njihovi politički ciljevi su gotovo neostvarivi. Populisite iz SAD, koji Wall Street mrze skoro kao imigrante i Ujedinjene nacije, multimilijarderi finansiraju iz sasvim drugačijih pobuda. Pristalice UKIP-a zahtevaju da se Velika Britanija udalji od Evrope i postane „Singapur na zapadu“. Od toga bi najviše korsti imao verovatno London, ali bi to za englesku unutrašnjost, u kojoj živi većina UKIP-ovih birača, bila prava katastrofa.

Međutim, i kritičari populizma moraju da budu na visini zadatka. Više nisu dovoljne stare liberalne parole o internacionalizmu, bogatstvu imigrantskih kultura i zastrašivanje rasizmom. Danas su glavni zadaci da se globalna ekonomija učini pravednijom, da se zaustavi porast nejednakosti i slabiji zaštite od snaga globalnih tržišta. Ukoliko nove globalne ekonomske elite još uvek žele da zaustave oluju razorne mržnje, koja se već pomanja na horizontu, trebalo bi da daju svoj doprinos zauzdavanju tržišnih sila od kojih toliko profitiraju.

 
Die Zeit, 30.01.2014.

Sa engleskog preveo Tobias Dürr

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 05.02.2014.