Natpis: Zabranjen pristup svim nezaposlenim licima
Foto: Đorđe Karan

Pre desetak godina mi je jedan novinar pričao o „fori“ koju su poslodavci jednog dnevnog lista koristili kako bi smanjili troškove zaposlenih. Oni su naime zaposlene novinare terali da otvore preduzetničku radnju. Onda bi ih otpustili i sa njima (njihovom radnjom) zaključili umesto ugovora o radu – ugovor o poslovnoj saradnji. Odnos poslodavca i zaposlenog je formalno prerastao u odnos dva (ravnopravna) partnera, iako ništa u tim relacijama nije bilo ravnopravno. Bio je to prvi put da sam čuo za lažnu samozaposlenost u Srbiji. Na žalost, ne i poslednji. U odnosu na trenutno stanje na tržištu rada navedeni „inovativni“ primer se čini banalno jednostavan. Danas se lažna samozaposlenost zloupotrebljava u neverovatnim razmerama.

Kako sistem prevare (jer to upravo i jeste prevara, pre svega poreska) funkcioniše?

Radni odnos podrazumeva da poslodavac uvek isplaćuje zaradu zaposlenom, bez obzira na to da li je obezbedio dovoljno posla da zaposleni radi celokupno ugovoreno radno vreme. Takođe, poslodavac je dužan da plati porez i doprinose na zaradu zaposlenom. S druge strane, ako poslodavac zaključi ugovor o poslovnoj saradnji sa drugim „poslodavcem“ (samozaposlenim licem) dolazi u poziciju da ga angažuje samo onda kada ima posla za njega – ako ne obezbedi posao, to lice neće raditi pa samim tim neće biti ni plaćeno. Pored toga, ne postoji mogućnost da se primene instituti minimalne zarade i uvećane zarade (na primer, usled prekovremenog rada ili za rad neradnim danima). Poslodavac nema ni izdataka za plaćena odsustva, a delimično se – u zavisnosti od mesta rada – rešava i troškova za obezbeđivanje bezbednosti i zaštite na radu tog radnika. Konačno, samozaposlena lica sama sebi uplaćuju doprinose i sama plaćaju porez – to nije obaveza poslodavca; kada se ugovara naknada između poslodavca i samozaposlenog, ugovara se bruto iznos u kojem su sadržane i te obaveze samozaposlenog. Na ovaj način, kako sam već i ranije pisao, poslodavac suštinski postaje „poslodavac bez briga“ jer se sav teret poslovanja prevaljuje na zaposlenog. Ne samo što će ga plaćati daleko manje nego da je zaposleni u radnom odnosu, a i dalje je u poziciji da ga tera da radi veći broj radnih sati i izuzetno radno eksploatiše bez posledica, nego će moći i to malo što ga plaća da mu obustavi kad god je intenzitet posla koji je uspeo da obezbedi niži. Time se rizik poslovanja prebacuje u potpunosti na zaposlenog, pa poslodavcu ostaje samo da se zavali u fotelju i ubira plodove svog (nezakonitog) postupanja. Ako nije zadovoljan, samozaposleni može raskinuti ugovor. Ali ne može pokrenuti radni spor povodom nemoralnih uslova rada.

Jasno je dakle da postoji nekoliko problema, ozbiljnih nedostataka u sistemu koje se na ovaj način zloupotrebljavaju. Tu je najpre problem nezaštićenosti zaposlenog. Poslodavac dominantan položaj koristi kao ucenjivački potencijal da se zaposleni upusti u daleko nepovoljniji odnos sa njim nego što mu po zakonu pripada u konkretnim okolnostima. Potom je tu problem neefikasne zaštite ukoliko takav zaposleni želi da u nekom trenutku ipak zaštiti svoja prava – sudski postupak je dug i mučan i teško se zaposleni odlučuju na taj korak, čak i kada je sasvim izvesno da će dobiti poslodavca na sudu. Druge zaštite praktično nema. Konačno, u našoj državi postoji i specifičan problem što zakonodavca uporno nije briga da ovaj problem adresira i pronađe rešenja koja će ići u korist zaposlenog, ali i u korist države koja takvim zloupotrebama gubi značajna sredstva na ime poreza na zaradu i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje.

Kako je u Evropi, kojoj formalno težimo i (osim geografski) nikako ne pripadamo? U poslednjih nekoliko godina mnoge evropske države izgradile su jasnu praksu nulte tolerancije prema lažnoj samozaposlenosti – sudovi su u nekoliko navrata dosudili drastične kazne poslodavcima koji su zloupotrebljavali ove mehanizme (prema mojim podacima, najveća je dosuđena u Italiji u iznosu od 733 miliona evra). Oglasio se i Sud pravde Evropske unije koji se ovom tematikom bavio još od osamdesetih godina prošlog veka, ali je svoju praksu naročito proširio u poslednjih 15 godina. Na osnovu talasa reakcija mogu se videti i vansudski napori da se ova praksa smanji i vremenom iskoreni, pre svega u pogledu visokih kazni i rigoroznijih kontrola nad radom poslodavaca, odnosno preispitivanjem „poslovnog“ odnosa koji oni imaju sa pojedinim preduzetnicima. Nosioci ovih inicijativa su po pravilu sami radnici i njihova razna udruženja, kao i sindikati, ali izuzetno je važno reći da u tome imaju punu podršku državnih organa. Radni odnos je zakon – u zemljama koje zapravo iskreno brinu o svojim radnicima, ovo je i bukvalno potvrđeno kroz ovakve aktivnosti.

Kako se dolazi do zaključka da lažno samozaposleni jeste zaposlen kod poslodavca sa kojim ima samo „poslovni“ a ne i radni odnos? Sud (a u idealnom slučaju i neki efikasniji organ) ispituje faktički odnos poslodavca i samozaposlenog i traži odgovor na pitanje da li postoji nešto što se zove „odnos subordinacije“, hajde da ga pomalo neprecizno prevedemo na odnos podređenosti samozaposlenog poslodavcu. Ovaj odnos karakterističan je za radni odnos i ako se uoči da postoji onda više dileme nema – reč je o lažnoj samozaposlenosti koja služi da se prikrije radni odnos i tako donese nezakonitu dobit poslodavcu. Kada postoji odnos podređenosti? Postoji niz teorija šta sve ovaj odnos čini, ali uprošćeno rečeno na konretnom primeru može se reći ovako: ako odnos funkcioniše tako da poslodavac isključivo obezbeđuje posao samozaposlenom licu, ako mu daje radne zadatke i uputstva kako da ih izvrši, ako mu obezbeđuje i opremu za rad (mada ovo nije presudno) ili samo deo opreme za rad, ako može da ga sankcioniše u slučaju da radne zadatke ne ispunjava ili ih ispunjava nedovoljno kvalitetno – eto nama radnog odnosa. Najočiglednije se ova šema može videti kod takozvanih platformskih radnika – prevoznika ili kurira koji koriste određeni računarski program putem kojih komuniciraju sa poslodavcem (koji tvrdi da nije poslodavac, već poslovni partner) ali nikako nije na njih ograničena i može se javiti u najrazličitijim delatnostima. Navešću jedan očigledan primer: ako kurir radi tako što je brendiran za određenog poslodavca, ako radi putem njegove platforme, ako može biti izostavljen ili čak isključen sa te platforme u određenim okolnostima – nema tu nikakve autonomije „poslovnih partnera“ i to je stari dobri radni odnos koji je samo formalno prikriven nekim drugim ugovorom. I svaki put kada vidite kurira na biciklu ili motoru koji je brendiran kao „partner“ neke velike kurirske službe (koja za sebe tvrdi da je samo platforma koja posreduje, iako u to više niko ne veruje), videli ste jednog lažnog samozaposlenog i videli ste jedan brend poslodavca koji zloupotrebljava svoje zaposlene u jednom od trenutno najbezobraznijih oblika radne eksploatacije.

Zašto kažem da država spava? Zato što se, osim sudske zaštite koja je na dobrom nivou kada je reč o suštinskom razmatranju problema, ali je neefikasna kao i u svim radnim sporovima, ne čini ništa da obeshrabri ovakvo ponašanje. Prema standardima Međunarodne organizacije rada, ovakvo ponašanje poslodavca izjednačeno je sa „radom na crno“ (upotrebljava se izraz „neprijavljeni rad“). Svaki oblik uređenja radnopravnog statusa zaposlenog u kojem poslodavac pokušava da „uštedi“ zabranjen je i izjednačen sa nedozvoljenim radom. U Srbiji se međutim ni ne razmišlja o tome da se ovo prepozna kao rad na crno. Ovaj pojam ostaje rezervisan samo za one najuočljivije slučajeve kada nikakav ugovor ne postoji. Kada postoji privid jednog odnosa, a zapravo se realizuje neki drugi, to nije rad na crno i tu iz ugla države nema ničeg spornog – sve dok zaposleni ne zatraži pravdu na sudu, neće se ništa loše desiti poslodavcu. Čak i kada se desi da sud utvrdi da je poslodavac namerno stvarao privid poslovnog odnosa sa nekime ko je faktički njegov zaposleni, država će ostati nezainteresovana jer suštinski bitku za uplatu doprinosa bije zaposleni (lažno samozaposleni) u njeno ime.

Takođe, ukoliko bi se ovakav status radnika prepoznao kao rad na crno, bilo bi nužno da se inspekciji rada daju ovlašćenja da ga ispita i po mogućstvu na licu mesta sankcioniše. Ovo je logično rešenje kojim bi lažno samozaposleni konačno dobili neku efikasniju i neposrednu zaštitu. Ali to bi takođe značilo da se inspekciji rada daju veća ovlašćenja od kojih država aktivno beži, jer bi zapravo otvorila put daleko boljem funkcionisanju inspektora rada protiv nesavesnih poslodavaca. Zašto državi to ne odgovara, pitanje je za one koji o tome odlučuju. Može se reći da bi renovirana inspekcija rada onda mogla otkrivati, pratiti i sankcionisati i „tamo gde ne treba“. Ipak su neke „renomirane“ firme koje zloupotrebljavaju lažno samozapošljavanje na ko zna koje načine (partijski, porodično, finansijski i slično) povezane sa ljudima koji odlučuju o tome kakva će biti reakcija države na njihovo ignorisanje zakona.

Lažno samozapošljavanje nije traženje i eksploatisanje rupe u propisima. Ono je u svim evropskim državama označeno kao kršenje propisa i nedozvoljeno ponašanje. Prema našem (nedorečenom) zakonodavstvu nije moguće izvesti drugačiji zaključak, osim da se radi o nedozvoljenom postupanju poslodavca. Jasno je takođe ko je žrtva, a ko je počinilac. Oštećeni su pre svega lažno samozaposleni, a potom i država. Počinilac je onaj koji koristi svoj dominantan položaj da bi nametnuo nezakonitu praksu – to je uvek i samo poslodavac. Sve je dakle jasno, samo nije jasno zašto izostaje reakcija one oštećene strane koja povodom toga može nešto da učini. Ili je i to jasno?

Peščanik.net, 08.12.2021.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)