Jedna primedba predstavničkoj demokratiji bila je da narod svake četvrte godine dobija priliku da utiče na politiku države. U međuvremenu, demokratske vlasti ne moraju da vode računa o volji naroda. Legitimnost se, dakle, ceni i obnavlja periodično, i to pod pretpostavkom da su izbori efikasni mehanizam kontrole. Koliko je to tačno?

Ako se ceni po stanju demokratije u najvećem broju balkanskih, mada i drugih evropskih, zemalja, ova je kritika gotovo irelevantna. Najpre zato što ta kritika demokratije nije valjano teorijski zasnovana. U društvenim se naukama prilično kasnilo sa razumevanjem značaja očekivanja.

Jer, ako oni koji su na vlasti žele tu da ostanu i posle sledećih izbora, njima nikako neće biti nevažno da li njihova politika u svakom datom momentu ima potrebnu podršku, što je jedan aspekt legitimnosti. Ta briga za očuvanje legitimnosti, kako se ne bi izgubili izgledi na obnavljanje mandata kada dođe vreme za izbore, jeste ono što kontroliše demokratske vlasti u svakom datom času.

U izvesnom smislu, ako izabrani predstavnici i izvršne vlasti imaju za cilj da ponovo budu izabrani i da zadrže vlast, oni će sprovoditi politiku koja će u svakom času imati potrebnu podršku, dakle biće legitimna. Tako posmatrano, nelegitimne demokratske vlasti su anomalija, nešto što zahteva dodatno objašnjenje.

Jedan primer su vlade u kojima su ljudi čiji je cilj kratkoročan. Njima je cilj da se dokopaju vlasti, ali ne i da na njoj ostanu. Primera za to ima mnogo svuda gde se menjaju politički režimi ili demokratske ustanove nisu stabilizovane. U tim okolnostima, veoma je rđavo po zemlju ukoliko se izbori često održavaju i vlasti neprestano menjaju. Jer će ljudi koji dođu na vlast gledati da je iskoriste što je moguće više u veoma kratkom vremenu dok ih ne zamene.

U nekim zemljama su česti izbori posle uvođenja demokratije korisni za njenu stabilizaciju, jer glasači nauče da njihovi glasovi imaju moć, pošto mogu da dovedu do smene na vlasti, pa to onda kasnije omogući da se politici posvete partije i ljudi kojima je cilj dugoročno bavljenje politikom, a onda će oni voditi računa o tome da sačuvaju legitimnost, čak i ako povremeno prelaze u opoziciju. Veoma često se primećuje da političari menjaju mišljenje i da znaju da zastupaju nešto što su kritikovali ranije.

To je znak da oni ne mogu da zanemaruju mišljenje glasača ukoliko očekuju da njihove glasove sačuvaju ili ih pridobiju. U tom smislu, zapažanje da su svi demokratski političari licemerni nije naročito informativno. Važno je da li se mišljenja menjaju kako bi se očuvala ili stekla legitimnost ili zbog neke kratkoročne koristi od vršenja vlasti.

Drugi primer pružaju režimi koji traju i obnavljaju se na izborima, a koji su u svakom datom trenutnu nelegitimni. To je otprilike stanje koje se sada vidi u gotovo svim balkanskim zemljama.

U njima je došlo do potpunog gubitka legitimnosti čitavog političkog sloja, dakle svih ljudi koji se na jedan ili drugi način bave politikom. Korozija poverenja negde je počela ranije, a negde će tek početi, ali u mnogim balkanskim zemljama izbor je često između jedne ili druge političke ponude, od kojih nijedna nema legitimnost ili ima veoma male izglede da je stekne.

U nekim teorijama demokratije ovakvo se stanje nazivalo neliberalnom demokratijom, jer se biraju predstavnici i vlade koji ne teže da vladaju legitimno, dakle uvažavajući suverenitet i interese glasača ili naroda, kako se to kaže.

Uzmimo za primer situaciju u Hrvatskoj i uporedimo je sa onom u Srbiji. Poverenje u hrvatsku vladu veoma je smanjeno, ali od potpunog gubitka legitimnosti za sada je spasava samo još nelegitimnija opozicija. Inače, prema rezultatima i podršci, njihova bi politika, blago rečeno, bila na velikoj probi. Srpske su vlasti otprilike tamo gde su hrvatske bile pre godinu dana – velika očekivanja i nepopularna opozicija.

No, ta se podrška isto tako brzo može urušiti, pa da održanje na vlasti ne obezbeđuje legitimnost, već slabost alternative. To je otprilike bilo i stanje stvari pre poslednjih izbora i to gotovo tokom čitavog mandata prethodne vlade.

U Sloveniji, opet, kao i u Bugarskoj, praktično su sve partije i većina političara izgubili legitimnost i glasači se suočavaju sa izborom koji ne mora da obezbedi ni legitimnost niti političku stabilnost. Slično je i u Grčkoj, a slično je i stanje stvari u Makedoniji i Crnoj Gori. Tako da se ceo Balkan nalazi u režimima nelegitimnih demokratija ili se suočava sa ozbiljnom opasnošću da do takvog političkog urušavanja dođe.

Ne mali broj komentatora u svetu raspravlja o krizi demokratije, mada je zapravo reč o krizi legitimnosti. To je za one koji se ne sećaju bila središnja tema krajem šezdesetih godina prošloga veka, a i tada nije nađen valjan odgovor na to kako se iz te krize zapravo izlazi.

Novi magazin, 18.03.2013.

Peščanik.net, 18.03.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija