Čitavo ovo dugo, toplo leto 2012. godine provodim u Beogradu. Šta da kažem – imam previše posla i premalo novca. Zvuči li i vama odnekud poznato ova neodoljivo naopaka kombinacija esencijalnih životnih elemenata? Bilo kako bilo, još tamo negde s proleća pomirio sam se da ću letnje mesece provesti u sred ovog usijanog grada. A svi koji su ikada živeli ovde, od Tračana i Kelta naovamo, znaju koliko to nije lako. Sa svojom umereno-kontinentalnom klimom (u kojoj baš ničeg umerenog nema) Beograd je ledenohladan i vetrovit zimi, a sparan i vreo leti, kada temperature, kao na primer u ovom trenutku, dok se znojim pišući u dnevnoj sobi svog stana nadvijen nad nepodnošljivo vrelim laptopom, lako dosežu četrdeseti podeok.

Beograđani leti, stoga, traže sve moguće načine da barem na neko vreme pobegnu iz ovog užasa. Otud i nije čudo što je more tako važna stavka u njihovim životima. Imamo mi gradske plaže poput Ade Ciganlije na Savi ili zemunskog Lida na Dunavu, koje Beograđanima (i stanovnicima Zemuna) koji iz ovog ili onog razloga nemaju bolje rešenje, služe za osveženje i opuštanje pored (tekuće, slatke) vode. Svi, ipak, veoma dobro znaju da ništa – i to slovima: n-i-š-t-a – ne može da zameni sve one zamamne mirise i erotičnu svežinu mora, da ništa nije toliko lekovito koliko miris lavande, smokvi, četinarske smole, morske soli i peska, ništa tako modroplavo, tako prelepo kao uzmreškani, uspenušani talasi, ništa tako crveno kao primorska zemlja puna gline ili crep na krovovima kamenih kuća, kao i da nema beline koja može nadmašiti belinu kamene rozete na pročelju male crkve na trgu ostrvskog gradića ili stene nadvijene nad napregnutom morskom površinom, te da ništa, doslovno ništa nije ravno rumeni morskog neba u predvečerje.

To su razlozi zbog kojih koristimo svaki raspoloživi trenutak i sav novac koji smo u stanju da skupimo – a spremni smo neretko i da se ozbiljno zadužimo te ostatak godine pretvorimo u pravi pakao grčevite isplate nagomilanih dugova – samo kako bismo barem desetak dana živeli u onoj jedinstvenoj morskoj iluziji: da je to, taj privremeni raj, onaj pravi i jedini mogući život, dok je sve ostalo samo sumorno i sivkasto iščekivanje sledeće prilike da se ponovo, nakratko, diše punim plućima.

Mnogi od nas ovde skloni su tezi da postoje ovakva mora i onakva mora, dok se u kategoriji za sebe nalazi – Jadransko more. Objektivne okolnosti navele su nas da otkrijemo, upoznamo i zavolimo Španiju, Grčku, Tursku, Kipar, Egipat, Tunis, oni s ozbiljnijim mogućnostima letovali su i letuju i na mnogim drugim, još egzotičnijim destinacijama, odlaze do Meksika, Tajlanda, Australije ili Indije, pa ipak, i dalje je široko rasprostranjeno verovanje, koje ne traži empirijske dokaze, da je more na Jadranu prosto rečeno – najplavlje. Svesni smo, pri tom, i da obalu ovog mora deli šest zemalja, ali mi, ipak, uglavnom mislimo na hrvatski deo jadranskog primorja.

Od 2000. naovamo traje lagani, povremeno se čak čini – mukotrpni povratak srpskih turista na hrvatsko primorje. Bilo je tokom svih tih dvanaest godina svega i svačega u povuci-potegni odnosima dve zemlje a to bi neizostavno moralo da rezultira osetnim varijacijama u broju turističkih poseta srpskih građana Hrvatskoj. Statistike, međutim, govore da taj broj zapravo neprestano i bez kolebanja raste počev od 2003. A kako ova 2012. godina u tom smislu kao da predstavlja prelomnu godinu budući da je broj srpskih turista u Hrvatskoj, kako već izveštavaju ovdašnji mediji, iako sezona još uvek nije gotova, dostigao rekordne brojke, to daje određene opipljive razloge za optimizam po pitanju budućnosti našeg dragog, zajedničkog regiona, jedinog koji imamo. A možete ga zvati kako vam drago.

Svi pokazatelji, naime, ukazuju na to da će ove godine broj srpskih turista koji su letovali na hrvatskoj obali preći graničnu cifru od 100.000. Dobro, ne treba preterivati, nije to i dalje baš bog zna šta. Ako se zna da Hrvatsku godišnje poseti oko deset miliona stranaca, to predstavlja tek nekih jedan posto ukupnog broja turista – zanemarljivu statističku činjenicu. Međutim, neosporno je da je taj broj u stalnom porastu i da je Hrvatska danas jedna od redovnih, visokokotiranih destinacija na programima svih respektabilnih turističkih agencija u Srbiji.

Otpora tom sporom ali evidentno nezaustavljivom procesu povratka srpskih turista na hrvatsko primorje bilo je i s jedne i s druge strane. Ima ih, naravno, i danas. Evo, recimo, pre izvesnog vremena u samom centru Beograda pojavili su se jeftino proizvedeni mali crno-beli plakati putem kojih se, sloganom: „Ako bolujete od zaborava, letujte u Hrvatskoj“, prekorevaju i optužuju za nedostatak patriotizma svi građani Srbije koji su odlučili da odmor provedu u ovoj susednoj zemlji.

Ja sam lično video dva plakata iz ove serije.

U središtu prvog je štit sa šahovnicom u čijem je svakom polju utisnuta po jedna mrtvačka glava. Iznad štita belim ćiriličnim slovima na crnoj površini piše: „Oluja – zločin koji traje“ a ispod njega već spomenuti slogan-prekor: „Ako bolujete od zaborava, letujte u Hrvatskoj“ i adresa internet stranice organizacije koja je proizvela i lepila ove plakate. Reč je o takozvanoj „Srbskoj akciji“, klerikalno-nacionalističkoj organizaciji koja svoju ideologiju temelji na tekovinama pravoslavne vere, tradicije i nejednačenja po zvučnosti.

Drugi poster je još bolji. Čist minimalizam. Street-art, praktično. Na njemu se nalazi bradati lik nekog četnika i misteriozni slogan: „Četujte tamo đe su vam đedovi četovali.“

Svesni da ovu čistu enigmu od političke poruke ne razumeju ni oni koji su je osmislili, a kamoli nedužni Beograđani, ideolozi SA osetili su potrebu da čitavu stvar razjasne putem svoje internet stranice na kojoj se tim povodom kaže sledeće: „Provokatorima koji nam već godinama poručuju kako treba da letujemo ‘tamo gde su nam roditelji letovali’, kao i ovdašnjim vlastodršcima koji dopuštaju ovakvo antisrbsko (sic!) izrugivanje, ukazujemo – putem lika legendarnog vojvode Momčila Đujića i poruke ‘Četujte tamo đe su vam đedovi četovali’ – šta mislimo o njihovoj srbofobnoj provokaciji i propagandi.“

A-haaa!

Ne bih ja ništa od svega ovoga komentarisao, ovakve stvari treba naprosto pljusnuti i pustiti bogatu aromu gluposti da prirodnim putem stigne do čitaočevih sinapsi. Međutim, ne mogu da odolim da ne napomenem da ja lično ne verujem da su moji, khm, „đedovi“ četovali bilo gde i bilo s kim jer su preminuli pre internet-revolucije i onih najranijih chat-programa, poput – sećate li ih se? – irc-a ili icq-a. Što se mene tiče, ja za četovanje danas uglavnom koristim facebook ili skype.

I toliko o tome.

Uostalom, ovi mladi ikonoklasti i od ranije su poznati po sličnim odvažnim akcijama. Poput… da vidimo… recimo: onih donkihotovski romantičnih i neosporno herojskih sukobljavanja s bilbordima i reklamnim panoima na kojima se – pogađate – reklamirala Hrvatska. Ili prošlogodišnjeg izdanja akcije „Ako bolujete od zaborava…“ s plakatima na kojima su bile prikazane fotografije srpske dece iz logora Jasenovac.

Sva sreća pa članovi ovog udruženja mladih mračnjaka i zombija iz neslavne (ljotićevske) prošlosti predstavljaju samo manjinu među građanima Srbije koji su većinski sve manje skloni da zazivaju bilo kakve duhove iz prošlosti zato što se većini građana Srbije danas najviše od svega – živi normalno. A letovanja bilo gde pa i u Hrvatskoj neodvojiv su deo onoga što zovemo i smatramo – normalnim životom.

Što se mene samog tiče, ja sve to posmatram iz srazmerne udaljenosti, iz svog stana u potkrovlju jedne petospratnice u centru Beograda, gotovo istopljen od ove avgustovske vreline. Nadvijen nad usijani laptop povremeno brišem naslage znoje na čelu i iznad gornje usne, prelazim rukom preko vrata pa mokar dlan brišem o butinu. Onda zastajem s pisanjem, zavaljujem se duboko u stolicu, uključujem klimu i zaklapam oči.

Šum kompjutera u sadejstvu s konstantnim zujanjem tinitusa u mojim ušima pretvara se tad u ravnomerni šum talasa, hladan talas smrdljivog vazduha iz klima-uređaja postaje laki morski vetrić, lahor praktično, stolica u kojoj sedim, prekrivena odrpanim žutim frotirom, postaje prijatna zaravan među inače oštrim stenama, jedino smlačena voda koju pijuckam iz plastične flašice ne menja svoje svojstvo i ostaje upravo to što jeste – smlačena voda koju pijuckam iz plastične flašice.

Dok zamišljam da sam tamo. Na moru.

Na Jadranu.

Jutarnji list, 25.08.2012.

E-novine, 27.08.2012.

Peščanik.net, 28.08.2012.