„Kampanja očito počinje, jer ste vi ovdje. I prvu sam kampanju počeo tako, zajedno s vama.“

Te prostodušne riječi Ive Josipovića, upućene na početku intervjua novinaru Globusa Darku Hudelistu, otvorenije nego što se to moglo očekivati obilježavaju početak nove runde glorificiranja aktualnog predsjednika RH u izdanjima Europapress holdinga. Bilo bi možda intrigantno doznati tko je kome uputio poziv na intervju – novinar predsjedniku ili predsjednik novinaru – no već duže vrijeme znamo da je to faktički svejedno.

Posve u tom duhu, spomenuto novinsko štivo sadrži i ekstenzivan opis dokumenata (ekskluzivnih, dakako) koji svjedoče o profiliranju budućeg državnika u najranijoj dobi, poput čestitki što ih je učenik nižih razreda osnovne škole (odlikaš, dakako) slao svojim roditeljima povodom Praznika rada („Sretan 1. maj želi svojoj majčici Ivo“). Ipak, najvažnija politička poruka u osvit bitke za novi predsjednički mandat kristalizirana je u naslovu: „Hvala SDP-u, ali želim i glasove desnice“.

U suradnji s najvećom domaćom medijskom kompanijom, Josipović je očigledno naumio predstaviti se ideološki nezagađenim izvorištem čistoga građanskog užitka, nekom vrstom erogene zone koja se ne može izbjeći ukoliko je cilj ostvariti zadovolj(e)no društvo, g-točkom hrvatskoga političkog središta. Hoće li se takav nadareni centrist, političar polivalentnih namjera, iskazati kao ljevičarski desničar ili kao desničarski ljevičar, nije uputno nagađati, jer on utjelovljuje samu ideju kategorijalnog besmisla, jednako kao što je u današnje doba iluzorno tražiti razliku između PR-agenta i novinarskog profesionalca.

U istome paketu iznova je u javni prostor proguran i „liberalni nacionalizam“, termin koji je devedesetih godina prošloga stoljeća nastojala (uglavnom bezuspješno) popularizirati i sadržajno osmisliti skupina intelektualaca iznikla pod skutima Savke Dabčević Kučar. Taman kad su skeptici pomislili da će taj pojam – pokušaj ideološke markacije zlatne političke sredine – trajno skončati u formalinu, njegovu reanimaciju obavio je kolumnist Jutarnjeg lista Davor Butković, i to u interesu općeg dobra: po njegovu sudu „liberalni umjereni nacionalist“ – a to je, razumije se, nitko drugi do trenutni korisnik rezidencijalnog prostora na Pantovčaku – „idealan je profil za sadašnjeg i budućeg predsjednika Republike Hrvatske“.

Butković dakle smatra kako je Josipović „umjereni liberal i umjereni nacionalist“, te kao takav savršeno modeliran „za središnje hrvatsko biračko tijelo“. To tijelo, prema kolumnistu Jutarnjeg, sastoji se od „glasača koji ne vole radikalne liberale (poput Milanovića), koji ne trpe komuniste, postkomuniste, niti bilo kakvu čvršću ljevicu, koji su ponosni na Domovinski rat, ali koji se zgražaju nad raznim vukovarskim stožerima ili referendumima protiv homoseksualaca“. Čak i uz primjedbu o Milanoviću kao ekstremnome liberalu, pojednostavljeno bi se moglo reći da „središnje hrvatsko biračko tijelo“ čini masa od par stotina tisuća butkovića.

Drugim riječima, sve je umjereno – i liberalizam i nacionalizam; juhica je topla – ni vrela, ni hladna. Presudnu aromu jelu, međutim, daje „predsjednikova čvrsta nacionalna orijentacija“, što Butković ilustrira činjenicom da je Josipović jedan od autora hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije. Njegova kolumnistička kolegica iz istog lista, koju je u sklopu kampanje zapalo da se bavi eliminacijom konkurencije, u tom smislu dodaje kako rigidni desničari, poput Željke Markić, „zaboravljaju“ da je „predsjednik na Pantovčaku priredio svečani prijem za generale Gotovinu u Markača“ po njihovu otpustu iz Haaga.

Promatrači skloni cjepidlačenju mogli bi, doduše, primijetiti kako se Josipović, nakon što je postao državnik, zalaže za povlačenje tužbe za genocid koju je osobno sastavljao, pa odatle u svojoj neukosti izvlačiti zaključak da je možda riječ o svojevrsnoj pobuni organizma, neugodnoj posljedici unutrašnjeg konflikta između liberala i nacionalista, sličnoj šizofreniji, no nema sumnje da bi ih EPH-ova žurnalistička brigada pomela u prvome naletu, s optužbom da barataju zastarjelim pojmovnim aparatom i još uvijek se drže prevladanog shvaćanja po kojem su liberalizam i nacionalizam, u svojim izvornim značenjima, srodni otprilike kao novinarstvo i propaganda.

Što bi onda zapravo bio „liberalni nacionalizam“? Sudeći prema škrtim teorijskim napomenama iz EPH-ova promidžbenog štaba, izgleda da je to nekakav nacionalizam sniženog intenziteta, roba u kultiviranom pakovanju, a pošto je stvar vrlo ozbiljna i akutna (kampanja je počela!), ne možemo je ukrašavati banalnim potrošačkim atributima tipa „blagi“, „baršunasti“, „soft“ i slično, nego joj osigurati stanovitu težinu. U polju praktične politike – budući da namiruje korpus od par stotina tisuća butkovića – to je prije svega izraz hrvatske malograđanske tlapnje.

„Liberalni nacionalist“, primjerice, nikada neće čekićem razbijati table ispisane ćirilicom – naprotiv, takvih se postupaka neizmjerno gnuša – već će se iz zdravih oportunističkih pobuda truditi da ploče s ćiriličnim pismom ne budu postavljene na nedoličnim mjestima (što su u vukovarskom slučaju zagovarali i Josipović i Butković, ali ih je opstruirao liberalni militant na čelu Vlade). „Liberalni nacionalizam“ stremi ka istome cilju kao i onaj „obični“, s tim da je lišen odbojnoga nasilničkog spektakla.

Svejedno, kolumnist Jutarnjeg lista upozorava da jedino reizbor postojećeg šefa države može „spriječiti daljnju desnu radikalizaciju Hrvatske“, a sve drugo vodi u kataklizmu, destrukciju centra i pogubni trijumf ekstremizama svih boja. „Josipovićev bi izbor“, veli, „označio simbolički završetak sadašnje faze konzervativne revolucije jer bi se vidjelo da većina hrvatskih građana ipak ne podržava klerikalnu i šovinističku Hrvatsku“.

Kako iz perspektive zlatne sredine izgleda borba protiv „klerikalne i šovinističke Hrvatske“ najbolje je pokazao sam Butković, kada je uoči referenduma o braku sročio pjenušavi agitacijski proglas, braneći ugrožena prava homoseksualaca od naleta vjerskih fanatika, a onda taj uradak opremio naslovom „Žele li Hrvati biti Srbi?“. Centrumaška javnost je bila suočena s „liberalnim nacionalizmom“ u njegovu najizdašnijem izdanju: moguće je i uz pomoć odurnog šovinističkog klišeja suprotstaviti se „šovinističkoj Hrvatskoj“ i promicati toleranciju. Nitko od par stotina tisuća butkovića iz „središnjeg hrvatskog biračkog tijela“ nije u toj paroli prepoznao nesporazum, niti mu se ona učinila spornom, prema tome: moguće je biti decentan i građanski skrupulozan, groziti se psovki i nasilja, te predanim intelektualnim radom njegovati šovenstvo u formi dnevne rutine.

Slična je logička konstrukcija, ali nešto drugačiji cinički domet friškoga kolumnistova apela: premoćna većina hrvatskih birača, naime, već je na referendumu podržala katoličke fundamentaliste u ustavnoj diskriminaciji homoseksualaca (kao što bi se, prema mnogim istraživanjima, većina na referendumu izjasnila i protiv javne upotrebe ćirilice), ali bi već sutra ta ista većina, ukoliko glasa za Ivu Josipovića, pokazala da „ne podržava klerikalnu i šovinističku Hrvatsku“.

U toj je viziji hrvatsko političko središte neka vrsta higijenskog okupljališta gdje se obavlja smotra opranih ruku, a „liberalni nacionalizam“ opslužuje pridošle u vidu tekućeg sapuna, sluzave ideološke dosjetke koja pokriva široki raspon malograđanskoga konformizma. Nesporazum u sintagmi je, dakle, sporazumne prirode, slično kao što besprizorno medijsko veličanje vladara može biti nazvano „objektivnom propagandom“.

A nakon što se uz njenu pomoć lociraju i odstrane ekstremisti, naročito „komunisti, postkomunisti i čvršća ljevica“, ostaje „čvrsto nacionalno orijentirana“ masa, odlučna da voljenu zemlju prilagodi vlastitoj praznini, da je skroji po mjeri visokih građanskih standarda i niskih građanskih strasti. Pošto će svečanu zakletvu polagati glasanjem za Njega, legitimaciju društvenoga središta obavlja sam Najdraži dužnosnik, a njegove namjere, srećom, nisu ekskluzivne, nego inkluzivne: priključen na vladajuću struju, predsjednik radi kao usisivač hrvatskoga političkog smeća.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 02.02.2014.

Peščanik.net, 31.01.2014.

TEMA – RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)