Samo konj, dizajn: Slaviša Savić
Samo konj, dizajn: Slaviša Savić

Zaglibljen u svoju virtuelno-marketinšku predstavu države naš predsednik je, čini se, izgubio sposobnost da razume razliku između reči i dela. Malo-malo pa neki izbori, prilika da se lepo priča i lepo slika, a sve ono u međuvremenu… pa, to je ionako zagrevanje za sledeći nastup, pa se stoga ni ne treba previše udaljavati od reklamne poze.

Samo jedan dan nakon zabrane Parade ponosa, predsednik Tadić na skupu u Jajincima, povodom sedam decenija od početka stradanja Srba, Roma i Jevreja u Drugom svetskom ratu, ispalio je gomilu velikih humanističkih fraza o pravima, jednakostima i dostojanstvima, rečenice od kojih bi svaki filantrop osetio endorfinski nalet zadovoljstva. „Budite sigurni da ću i nadalje braniti građanska i ustavna prava svih građana i da ću braniti mir i jednake mogućnosti za sve“, rekao je naš predsednik i upozorio sve koji ga nisu dobro čuli, „u Srbiji niko nema pravo da ugrožava identitet i slobodu drugog čoveka jer to je osnovno načelo srpske demokratije.“

Mora se priznati, dobro je zvučao i ozbiljno izgledao. Sigurna sam da je bio zadovoljan svojim performansom, a sasvim je moguće i da duboko u sebi misli da to upravo i jesu vrednosti za koje se čitavo njegovo biće zalaže. Da ste pre koji dan pali s Marsa, ili da baš ništa ne znate o današnjoj Srbiji, ove blagoglagoljive reči bi vam oslikale zemlju srećnih i jednakih ljudi kakvu samo poželeti možete.

Istine radi, predsednik Tadić je, po svemu sudeći, mislio na samo neke tipove diskriminacije, dok druge, one goruće, nije ni pomenuo. „Ljudsko zlo uvek počinje u negaciji nečijeg identiteta, nacionalne, verske i rasne pripadnosti“, rekao nam je predsednik. Očekivalo bi se da, u danima kada društvom lete varnice mržnje i netrpeljivosti prema jednom delu „jednakog“ stanovništva, zaštitnički nastrojen predsednik, tj. onaj koji „brani građanska i ustavna prava svih građana“, ne prestaje da priča upravo o toj ugroženoj grupi. U prilici da se pokaže na delu, da iz reklame izađe u stvarni svet, naš poglavar bira da celu stvar ignoriše i dodatno podeli društvo na „jednake“ i „jednakije“. Tako čitava priča dobija veoma gorak ukus, a slika hipokrizije prosto štipa za oči.

A stvar bi morala biti vrlo jednostavna. Ili si za poštovanje ljudskih prava, svih, bez izuzetka, ili prosto nisi, nego se samo foliraš. Predsednik koji ima izbor njemu simpatičnih sloboda podriva suštinu koncepta tolerancije o kojoj tako lepo priča, i pravi temelje prihvatljivih diskriminacija. Zaista je jasno da je čitava državna praksa upravo suprotna od onoga što slušamo u predsedničkoj reklami. Samo u odnosu na prošlu godinu, nekoliko stvari nam govori o rapidnom propadanju svake ideje jednakosti. Čak i kada se ograničimo na one oblike diskriminacije protiv kojih se naš predsednik bori, slika nije ni najmanje svetla. Ideologija mržnje je institucionalizovana kroz osnivanje partije Dveri, u prilici smo da svakodnevno slušamo njihove sadističke priče, Obrazovci se reklamiraju kroz neuspešna suđenja i nikada nećemo dočekati njihovu sudsku zabranu, a sever i jug Srbije plamte u ognju nacionalističkog i verskog raslojavanja.

Zabrana Parade ponosa je, naravno, najočigledniji prikaz dvostrukih standarda tolerancije u Srbiji. Koliko je tu nerazumevanja i zbrke u glavama naših političara govore i izjave gradonačelnika Đilasa, koji se, po sopstvenom priznanju, u najvećem broju stavova slaže sa D(z)verima. Možemo mi razumeti činjenicu da homoseksualci postoje, ne moramo ih čak ni tući, ali na njima je da se uvuku pod kamenje, tamo čuče i ćute i ne iritiraju „pošten“ pravoslavni svet svojom željom za normalnim životom. Očigledno, svim đilasima i tadićima moralo bi postati jasno da tolerancija ne podrazumeva ignorisanje već prihvatanje.

Ogavno i licemerno razumevanje političara za razbijačke misije praznoglave pravoslavne omladine ne može ostaviti ravnodušnim bilo koga ko se bar malo razabira u probleme ljudskih sloboda. Esencijalnu dijagnozu huliganske patologije dao je moj desetogodišnji sin gledajući prošle godine snimke razbijanja grada tokom Parade ponosa. Posmatrajući lica razjarenih uličnih siledžija zapanjeno je konstatovao: „Ovi ljudi vole da mrze!“ I potpuno mu je jasno da ljubav prema mržnji ne traži konkretan razlog, već da postoji zarad mržnje per se. U tom smislu, davanje imuniteta makar jednom tipu diskriminacije znači plodno tle za uzgoj mržnje kojoj je samo potrebna iskrica bilo kakvog povoda.

Ovo društvo jeste jadno, konzervativno i neprosvećeno, ali na progresivnoj političkoj viziji je da društvo menja i unapređuje. Sve nam pokazuje da u zemlji Srbiji takve vizije nažalost nema. Politika se svodi na marketing i prazne priče o načelima srpske demokratije, a kada je potrebno beskrajno palamuđenje sprovesti u dela, pokazuje se provincijsko lice puno predrasuda i gedžovansko-račundžijska logika pred predstojeće izbore. Već je više puta rečeno, a ja ću ponoviti – to nije politika, to je političarenje!

Peščanik.net, 05.10.2011.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)