Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Ko nije naučio u decembru, možda je shvatio sad u junu i par dana jula, u Nišu. Mislim na to kako ovaj režim dobija/krade izbore. Da opozicija nema šanse da preuzme vlast u Nišu iako je pobedila na izborima i iako joj je to gradska izborna komisija neoprezno priznala pre nego što je dobila po turu i promenila rezultat, bilo je jasno onog trenutka kada su tamošnji opozicioni protagonisti odlučili da se za svoju pobedu bore u institucijama (dakle na sudu). Tog trenutka priznali su poraz. I valjda su sad i oni naučili ono što je u decembru videla i dokumentovala opozicija u Beogradu.

Naravno, ne treba misliti da će iz tih novih saznanja akteri niške opozicije zaključiti da ne treba da izlaze na nove izbore ako se uslovi ne promene. Videli smo, to nije uradio ni deo opozicije u Beogradu. Naprotiv, izašli su na izbore u junu, doživeli isto što i u decembru i žalili se na isti način kao i prošli put, samo što su njihovi optužbe na račun režima sada bile krajnje neubedljive i nimalo efikasne. Pošto je i Niš prošao kroz isto, možemo da podvučemo crtu: ako već nemamo jedan zajednički odgovor na krađe režima, hajde barem da pokušamo da se složimo oko toga kako taj lopovski mehanizam radi.

Ključna reč je – institucije. Ovde izbore ne kradu lopovi pod fantomkama: kao dođu usred noći, ukradu glasove od jednih i odnesu ih drugima. To i inače tako ne može s izborima i glasovima. Po pravili, izbori se ovde kradu u institucijama. Može i ovako: institucije kradu izbore. U svakoj fazi izbornog procesa. Od utvrđivanja prava glasa, to jest biračkih spiskova, pa preko samog glasanja, do brojanja glasova i proglašavanja rezultata. I ako u nekoj od ovih faza i institucija zaškripi, ako se opozicija pokaže boljom nego što to režim dopušta, pojačava se rad u kasnijim fazama, to jest institucijama. Da bi na kraju stajao sud, da sve poravna i podesi po meri režima.

Možemo nabrojati i ostale institucije. Policija – gde se prijavljuje prebivalište i na osnovu toga stiče pravo glasa na mestu gde se birač prijavio. Odbori na biračkim mestima – gde nema kontrolora opozicije. A i tamo gde ih ima, ali ne znaju da urade svoj posao. (Što je propust opozicionih stranaka, a ne samih kontrolora, naravno.) Izborne komisije, gde se odluke ne donose na osnovu činjenica, nego se i o samim činjenicama glasa. (Vidi Niš.) I već pomenuti sudovi – gde se potvrđuju krađe izbornih komisija i istovremeno otupljuje opravdani gnev pokradene opozicije.

Nije ambicija ovog nabrajanja da bude iscrpno i precizno. Nije nam to ovde ni potrebno. Ono više služi kao ilustracija kako zaista stoje stvari, s jedne strane. I, s druge strane, kao objašnjenje za tvrdnju da je opozicija u Nišu izgubila izbore (iako ih je dobila) onog trenutka kada je rešila da se za svoje glasove bori u – institucijama. To je isto kao kada biste kod lopova otišli da tražite da vam vrati ono što vam je ukrao. Mislim, to može, samo pod uslovom da ste jači od njega. A to onda nema više veze s onim za šta bi trebalo da služe institucije u pristojnim društvima.

Pored toga, grubo nabrajanje služi i kao osnova za tvrdnju da šta god da opozicija uradi, koliko god da se ujedini i organizuje, i koliko god da motiviše i mobiliše svoje birače, i s kolikom god razlikom realno da pobedi stranke vlasti na izborima, to neće biti dovoljno. Jer lopovski mehanizam uvek će namestiti jedan glas više za režim, ako ne pre, onda u poslednjoj izbornoj fazi, u udruženom kriminalnom poduhvatu izbornih komisija i sudova. (Vidi Niš.) Borba se dakle ne vodi kao drugde na izborima, u nekim srećnijim i pristojnijim zemljama (a to su u odnosu na Srbiju čak i Mađarska i Turska).

Naravno, sve to što se radi za izbore u normalnim okolnostima mora se uraditi i ovde, ali da bi imalo ikakvog smisla, mora se uraditi i mnogo toga drugog. I to je ta priča o izbornim uslovima koja se vodila od decembra 2023. do kraja aprila 2024. A onda se dogodio slom opozicije, pa smo u junu gledali reprizu decembra. Ako je ovaj opis (sada već skoro pa trajne) izborne situacije tačan, šta onda zaista znači borba za izborne uslove. Za početak, recimo šta ne znači. Na primer, borba za vreme za opoziciju u takozvanim nacionalnim medijima je u tom prvom koraku čisti višak, pošto to ne menja ništa unutar institucionalnog mehanizma za krađu izbora.

Fokus mora biti na telima gde se odlučuje glasanjem – recimo, na izbornim komisijama. Mora se zahtevati da opozicija i vlast imaju jednak broj članova komisije, da ne bi predstavnici opozicije bili redovno preglasavani. Ili da se promeni način odlučivanja i tako spreči preglasavanje. Pored toga, fokus treba da bude i na obuci kontrolora. Nikakve koristi od kontrolora u biračkim odborima, ako oni ne slikaju zapisnike.

Što se sudova tiče, učiniti da sudije koje sude u vezi s izborima budu nezavisni koliko god je to moguće, a u najmanju ruku promeniti način kako se biraju, to jest kako se postavljaju. Šta raditi s policijom, sasvim je drugačije pitanje. Tu bi moralo doći do neke vrste podele ingerencija, to jest da u ministarstvu policije sede i kontrolišu proces i predstavnici opozicije. I sada, kada sam ovo rekao, utisak je da sve pada u vodu kao nemoguće.

Jer, reći će pobornici izlaska na izbore po svaku cenu i pod bilo kojim uslovima, to što bi trebalo tražiti, stranke vlasti nikada neće dati. Što je isto što i reći da opozicija nikada na izborima neće pobediti ovaj režim. Što je zapravo tačno. Ovaj režim poznaje samo jezik sile. I opozicija bi sve ovo mogla da dobije (kao što je jednom to dobila i opozicija u Makedoniji) ako to zatraži neko jači od režima.

To može biti i neko spolja (kao u slučaju Makedonije, ali tek pošto je i ondašnja makedonska opozicija demonstrirala respektabilnu silu), a mogu biti i opozicione stranke u Srbiji s ogromnom podrškom žitelja Srbije. Možda će Rio Tinto, to jest sukob žitelja Srbije i vlasti oko dozvole za kopanje litijuma biti tačka preloma. Kako god, jedno je sigurno, rušenje ovog režima neće se dogoditi na izborima. Jednom kada izgubi izbore, mi ćemo pre toga već sasvim sigurno znati da je ovaj režim pao.

Peščanik.net, 02.07.2024.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)