Foto: Igor Jeremić
Foto: Igor Jeremić

U nedostatku medijskih sloboda, razvili su se novi žanrovi koji prete da zavladaju svim aspektima naših života. U početku ovog procesa, nestajale su emisije i pojedini voditelji, da bi mnogo godina kasnije došlo do oživljavanja nekih starih emisija ali u novom formatu, kao što se to ovog vikenda dogodilo sa „Nedeljnim popodnevom“, remasterizovanom emisijom na RTS-u, koja je pod naslovom „Miloš Veliki – put koji spaja Srbiju“, počela u 15 časova i trajala u nedogled. Šta je u ovome sve bilo novo a šta staro, zna dobro milionski auditorijum koji je sve to pratio sa oduševljenjem, kao nekada davno Drugi dnevnik za koji se samo znalo da počinje u pola osam. Pa ipak, nije zgoreg proći kroz taj kolažni materijal koji je gledateljstvu ponuđen kao „prenos“, a ispostavilo se da je „mnogo više od toga“, zapravo jedan medijski megažanr dostojan vlasti koja ga je oblikovala i uredila onako kako je činila i sa nekim sličnim emisijama ranije, kao što je to bilo otvaranje 26 km autoputa kroz Grdeličku klisuru (18. maj 2019). Međutim, ovo otvaranje bilo je posebno, da ne kažem „veliko“ jer se radilo na pet lokacija, plesalo se u Ubu, Lajkovcu, Ljigu, izveštavalo se sa svakog metra novog autoputa, a sve u slavu onog koji će tog popodneva patrolirati novom autocestom – Aleksandra Vučića.

Ovo „Nedeljno popodne“ osmišljeno je kao multifunkcionalna emisija, koja ima svoju informativnu, edukativnu i propagandnu dimenziju. Uz sve to, scenario je predvideo stepenovanu, faznu strukturu, koja je krenula od „prizemnih“ izveštaja sa terena, odnosno važnih punktova da bi se tokom dugog avgustovskog popodneva uspinjalo ka klimaksu, koji je bio projektovan za rane večernje sate kada će se predsednik obratiti biračkom telu. U prvoj fazi su se javljali reporteri sa naplatne čeone rampe kod Mislođina, koji je iznenada postao bitna tačka u saobraćajnoj mreži Srbije, zatim sa petlje kod Uba, Lajkovca, Ljiga (gde je bila postavljena bina za centralnu manifestaciju) i Preljine. Bazične informacije o novoj deonici autoputa uvek su imale i važan apendiks o najavi prolaska Aleksandra Vučića. Dobar primer je izveštač RTS-a iz Uba kome je ta činjenica poptuno „razbila“ koncept javljanja, tako da je u jednom trenutku pomešao imena gradonačelnika Uba i predsednika države. Taj zbunjeni i ushićeni čovek ostavljao je utisak nekog ko se dugo spremao za ovaj zadatak. Ipak, bilo je teško utvrditi ko je imao veću tremu, on ili gradonačelnik Uba Darko Glišić, koji je imao kratak naučeni tekst kako za reportera Javnog servisa tako i za predsednika, koji je naišao malo kasnije u ekspediciju, interesujući se tobože šta se sve promenilo za poslednjih desetak sati otkad postoji autoput. Slično je govorio i gradonačelnik Obrenovca koji je po oprobanom receptu SNS-a vešto izbegavao pitanja novinara o završetku deonice Obrenovac-Surčin i teškom prilazu nezavršenom autoputu, ističući istorijsku važnost celog projekta o kome se dugo sanjalo.

Da bi ubedili gledaoce da je istorijski san zaista postao java, potrudili su se voditelji RTS-a Nada Gogić i Mladen Alvirović (SAT), koji su vešto meandrirali kolažni program između činjenica, anegdota, policijskih izveštaja, iskustva radnika, arhivskih snimaka i povremenih uključenja reportera sa petlji, što će kasnije zameniti antologijske slike iz otvorenog autobusa kojim su putovali VIP gosti sa predsednikom na čelu. Ne treba zaboraviti ni kostimiranog glumca Nenada Jezdića u ulozi Miloša Obrenovića, koji predsedniku nije prestajao da čita tekst Milovana Vitezovića, adaptiran iz scenarija za seriju „Vuk Karadžić“. Bio je to soundtrack Vučićevog putovanja, koji se sa vetrom u kosi divio severnokorejskom krajoliku ili je, u maniru školskih bullya, povremeno dobacivao nekome iz svoje pratnje; za loše stvari uvek Drobnjaku (Zoranu, direktoru Puteva Srbije), ređe Siniši (Malom, ministru finansija), dok je za dobre tu uvek bio Mile (Dodik Milorad, građanin Beograda, inače član Predsedništva BiH).

Vučić je tokom ovog „Nedeljnog popodneva“ doživeo svojevrsnu transformaciju. Naime, koliko god da je bio namrgođen na rampi kod Mislođina, njegovo raspoloženje se popravljalo tokom putovanja; posebno su mu prijala povremena „spontana“ pitanja o opoziciji, koja su postavljali izabrani novinari na krovu autobusa, pružajući predsedniku šlagvort da se sa trase „Miloša Velikog“ razračunava sa Đilasom i ostalima, koji ni most nisu mogli da sagrade bez „arčenja narodnih para“. Ovi emotivni trenuci su ga polako otvarali za najavu još većih projekata, koje je dogovorio baš tog dana, pre nego što je napisao svoj Ljiški govor o „onome što sanja i što mu se događa“. U jednom momentu, na krovu autobusa, dogodila se prva predizborna diskurzivna eksplozija, kada je Vučić u zanosu počeo da nabraja sve koridore koje će završiti i otvoriti do kraja 2021 – svega 5000 km. I dok je autobus klizio po deonici od 62,7 km, na kojoj je samo probijanje tunela „Brančić“ od 945 m trajalo 4 godine, a izgradnja deonice Ub-Lajkovac od 12 km ukupno 9 godina, san o 5000 km autoputeva u Srbiji zvučao je kao priča pred spavanje. Naročito za gledaoce „Nedeljnog popodneva“ koje je zbog svoje vremenske ekstenzije uticalo na to da se nova deonica autoputa produži čak do mora, što je svojim govorom potkrepio Andrija Mandić, predsednikov gost iz Crne Gore.

Zorana Mihajlović, ministarka građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, osoba koja je verovatno najzaslužnija za završavanje ove deonice autoputa, u Vučićevom „Nedeljenom popodnevu“, nije dobila ni sekund vremena. Nju je Vučić samo u prolazu pitao „kada je stigla da se presvuče“, odnosno da skine šlem i radnu odeću u kojoj se često tokom proteklog perioda oglašavala sa terena, gde je kontrolisala rad izvođača koji su neprestano „probijali“ rokove. Takođe, premijerka Ana Brnabić, čija je Vlada izvela ovaj građevinski poduhvat, nije bila gošća ovog Vučićevog predizbornog programa čak ni preko video linka. Zato je ostao nezaobilazan utisak da je jedini i odgovorni, glavni izvođač, investitor, građevinac, preduzimač i planer bio samo Aleksandar Vučić. I niko drugi. On je u svom Ljiškom govoru najavio nove hiljade kilometara autoputeva, kao i jednu novost – autoput „Vožd Karađorđe“ koji bi trebalo da poveže Aranđelovac i Bor. Ove predizborne miteme, konstruisane na zaista malim građevinskim pomacima u radu Vlade, imaju funkciju da diskredituju opoziciju, homogenizuju biračko telo i podignu rejting samog Vučića. Za naprednjake je predizborna jesen počela sredinom leta, a 18. avgust i otvaranje nove deonice autoputa iskorišćeni su vešto, kao deo fazne kampanje, koja će sledeći pik imati krajem decembra za kada je najavljen još veći miting SNS-a, na otvaranju deonice Surčin-Obrenovac. Do tada, građani će morati da se probijaju kroz mislođinske magle u potrazi za Vučićevim velikim obećanjima.

Peščanik.net, 20.08.2019.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Beseda na putu za Čačak


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)