Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Čuj narode, evo mene, zadužbinara, onaj sam koji je iz svog plitkog džepa, a na polzu narodu svome, izgradio ono što niko nije pre mene, niti će ikada posle!

Otvoriću ovo neviđeno zdanje niske gradnje kako dolikuje meni i njemu: metar po metar. Polagano, čitav dan.

Vidite, pogledajte dobro, videćete ono što još nije viđeno, i ovo ću zasad reći samo jednom, ovo je put. Ako niste videli pre, evo vam ga pa ga gledajte i zapamtite dobro. Mnogi su pokušavali pre mene, ali niko nije ja.

Ja ne sedim badava, ne tračarim, ne brbljam, ne urlam, ne idem okolo da pretim. Nisam ja Jovo Bakić koji bi me bacio u reku. Da me baciš u reku, čoveče, jesi li ti normalan, sram te i stid bilo. U koju reku? Ionako su nam reke zagađene, plastika i životinjski leševi plutaju po vodi. Koga god da si bacio Jovo, mene nećeš, povadi prvo one koje si pobacao! Ako treba sam ću da se bacim kad dođe čas. Takvi ste vi, ubijali biste bolje od sebe, jer ne znate ništa drugo. Ako me gurneš, neka to bude kod Pančevačkog mosta, da me uhvati Renato Grbić, i spase me disanjem usta na usta. On je ulovio više davljenika nego riba, niko ne zna šta se prži u njegovoj konobi.

Zorana, kad si se sestro slatka presvukla, ja skapah od poslova, a ti menjaš kostime, za svaki moj epohalni govor. Gde ih držiš da mi je znati? Ne samo da si se preobukla, nego su kostimi različiti, osim ako nisu sa dva lica. Nisu? Ti misliš da je ne vidim. Iako sam ti rekao, jedan komplet ti je dosta za ovaj dan, čuvaj za druge koridore, ali pazi se da te ne zapazi naš Jutka iz Brusa. Ne znamo gde je, on nije podložan kontroli. Sakrij se kad se presvlačiš, ko boginju te molim.

Ionako su mi se šefovi na gradilištu žalili, kad god ih obilaziš, pojavi se rupa na putu. Evo ja stalno nosim isto odelo, to mi je i crkveno i mrtveno. I Ana se oblači svedeno, kao gospodin. Narod voli da smo skromni, kupi Zoko nešto kod Jumka.

Gde je Drobnjak? Nema Drobnjaka. Ja sam rekao da se ne daje rakija dok ne stignemo u Preljinu, ali ko mene sluša. Svi piju a ja plaćam, i svi misle da su trezniji od mene.

Ima meze, našlo se, nabavio sam, slobodno uzmite ljudi, popijte, kad ćete ako ne danas, sve je to kupljeno mojim parama, gde bih ja trošio osim na vas? Tu je ministar zdravlja, pazi da se ne pokvari ništa na ovu vrelinu, neka narod štrpne, ej ljudi, slobodno uzmite, ovo se događa jednom u 70 godina. Ja sam rekao nikakve ostrige, morski plodovi, ribe ili slično. Mada sam doručkovao mamine punjene lignje.

Nego sam spremio zemaljske stvari, prase koje je uvek bilo naš nacionalni ponos. Lično sam ga odgajao u kabinetu, i jutros mi ga bilo žao, moje prase, rod rođeni.

Za mene so i hleba, gde je moj dobri Selaković, da malo umočim i idemo dalje. Činiš voliko, što bi rekao Miloš Veliki. Ovi moji hteli da ispeku vola. Nisam dozvolio, prijatelji moji, nama je svako govedo potrebno za napredak Srbije.

Uzmite ljudi zamezite, evo ja stajem na svakih deset minuta, iz onog autobusa sa otkinutim krovom vidi se pola Srbije. Ljudi čekaju, davno me nisu čuli, željni su mojih reči, opijaju se mojim mislima. Moraš da budeš mudar kao Solomon da vodiš ovakav narod. Sve što lično gradim i ostavljam generacijama, to su moje pesme nad pesmama.

Vidiš li Mile lajkovačku prugu, napravio smo nadvožnjak da ne budemo u nivou, ionako su nam vozovi bivšeg režima pogazili petnaestak građana, jer je Đilas opljačkao i odneo rampe i pruge.

Evo i Mile kaže da je došao putem koji sam lično izgradio, tako je Mile, ti bar nisi lopov i lažov, kad ovo završimo, svrati do svojih na jedno popodne, i tvoja i moja opozicija misle da se budimo zajedno.

I Andrija Mandić naš veliki Srbin iz male Crne Gore, reče da ovo moje najveće delo u istoriji venčava Crnu Goru i Srbiju. A ja sam kum 1. Istopolni brak nezakonit, incest dva oka u glavi, zabranjena prva bračna noć. Ako nema ljubavi, strast je dovoljna!

Gde će živeti mlade, još se ne zna, pitaću Anu kako da reše to sa potomstvom, sve je manje dece, sve što napravi moj narod uzmu Nemci. Ali, ja, s oproštenjem krešem ovde sve što stignem, Milo tamo, bračne drugarice će malo da se strpe do konzumiranja svoje intime. Polako Andrija, da sačekamo malo, važno je da se deca hoće.

Aha, evo ga i Miloš Veliki, pljunuti on, lično sam zamolio Nenada Jezdića da ga izvede, to jest bude on pred nama. Ja sam ga kostimirao i šminkao za ovu istorijsku priliku, da i Miloš vidi svoj put. Da, to je isti Jezdić, koji je maestralno odigrao lava sa onim pivom, i ja bih riknuo kad gledam tu reklamu. Pa ono: to, kume! Vrhunac glumačke kreacije.

Dobro, Jezdić me mnogo voli, osećam fluid, a ko ne bi? Zorana, imam li ja jedan avion za Nenada? Nemam! Dobro, smisliću nešto. Je l’ tu Miki Manojlović? Nije! A Laza Ristovski? Nije ni on. Biće tu kad otvaram Crnog Đorđa. Počinjem Šumadijski koridor čim se Zorana preobuče.

Zamislite, dragi moji, Miloš i Crni Đorđe su ovde pešačili, išli na konjima, čezama i karucama. Obojica su sanjali brže puteve, i ja sam ostvario njihove snove. Zato me bednici iz opozicije mrze, sram ih i stid bilo. Traže poštene izbore i poštovanje zakona, ustava. E, to ne može! Ne može da se traži ono što već postoji. Čim se vratim iz Njujorka vanredno ću se obraćati građanima tri dana uzastopce. Objasniću sve što sam danas govorio, i najaviću svoj važni govor.

Ovde naši neprijatelji izmišljaju da je Miloš ubio Karađorđa, čak je nekakav pesnik Petar Pajić smislio: Ja sam bio u Srbiji, Srbija je na robiji/ sede Srbi u kafani, što pijani što zaklani/ a iz svake srpske glave/ mutne teku tri Morave. Srpskog vođu Karađorđa/ ubio je drugi vođa/ ubijenom i ubici/ dignuti su spomenici. Tamo gde je bilo klanje,/ Srbi zovu Radovanje!

Pitao sam Batu zna li za ovu pesmu, gde se opanjkavaju Miloš i Karađorđe, i čak se ovaj Veliki, što sam mu dao ime putu, proglašava za ubicu. A Srbija je, kao na nekoj robiji. Kaže Bata da ne zna, ali videće. I video je, kaže da je pesnik umro. Eto, ne mogu mu ništa, mrtav pisac, pisao je verovatno dok je bio živ. Đorđa je ubio Vujica, a Miloševu lozu dokrajčio pukovnik Apis. Rekao sam Vulinu da te pukovnike drži dalje od mene.

A zamislite, Boško i Đilas su napali Gorana Bregovića, koji je rekao da poštuje moj veliki rad, dok drugi palamude. Boško i Đilas, tajkun i fašista da otrcavaju jednog takvog profesionalca, jednog dokazanog umetnika za koga su, kako kažu, ovi moji naučnici Neša i Mali, obični mamlazi. Njega bi bednici da omalovaže.

Kao, taj je netalentovani kompilator, šušumiga, mutljavina, vašarski muzikant, varalica, šarlatan i opsenar. Oni tako o jednom muzičkom geniju, koji dokazuje da se genijalni ljudi međusobno prepoznaju. Ono njegovo Ajmo cur’ce, ajmo dječaci, studenti i đaci, milicajci, to je dva koplja iznad Dilana.

Mada onaj moj dušmanin Jovo kaže da je taj isti Goran kao jegulja, nemaš za šta da ga uhvatiš. On je, kaže Jovo, pritvoran, ne možeš mu verovati. I kao, lično je meni posvetio svoju najdražu pesmu.

A od Bregovića – Kalašnjikov!

Peščanik.net, 20.08.2019.

Srodni link: Saša Ilić – Make Aleksandar great again


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)