Da bi vas prepoznavali i pamtili morate biti ili prvi ili najbolji. Tako je u životu, tako je u poslu, u politici, u istoriji. Pamtite li vaš drugi poljubac? Ko je bio drugi čovek u kosmosu? A druga žena? Kako se zvao poslednji astronaut koji je hodao Mesecom?

Nekada su “sa ovih prostora”, kako se uobičajeno, a pogrešno govori, dolazili ljudi velikog formata koji su rešavali važna, svetu zanimljiva pitanja – Tesla, Milutin Milanković, Vuk Karadžić… Danas dolaze neki malog formata koji tom svetu mogu samo da natrljaju nos Dušanovim zakonikom ili Đokovićevom titulom. A nije da nema uspešnih inovatora, naučnika, učenika, ali su ispod radara javnosti. Nas oni i njihov sadašnji ili budući doprinos svetu, pa i srpstvu u koje se toliko busamo, zanimaju tek minut-dva koliko im daju u ponekim vestima, uglavom samo da bi rekli kako ovde nemaju uslove za rad.

Da su pametni kao što im drugi priznaju da jesu, dobijali bi i oni pažnju i materijalnu i svaku drugu pomoć – ali samo kad bi pravili spiskove domaćih neprijatelja, zabranjivali slobodno mišljenje i okupljanje ili makar demonstrirali protiv antisrpske presude kad već nisu dovoljno pristojni da ginu na nekoj barikadi.

A dok to ne nauče, nastavićemo da ih ignorišemo. I njih i druge svetske naučnike. Uostalom, zašto i da ih slušamo? Pa, molim vas, oni već decenijama pokušavaju da nađu dokaze o postojanju života u kosmosu, a nisu se, kao mi, dosetili da otvore šalter i zahtevaju da im taj život sam lično podnese dokaze o svom postojanju. Doduše, to ne zahtevamo od vanzemaljaca već od ovozemaljskih penzionera koji, ukoliko ne podižu sami svoje penzije, moraju dvaput godišnje da podnesu zvanični “dokaz o životu”, ali princip je isti. A mi genijalniji.

Zato nas ni ne obavezuje kad naučnici tvrde da su vreme i prostor jedna, nedeljiva dimenzija. Pa ćemo tako, a za potrebe novogovora koji ima zadatak da teritoriju nekadašnje Jugoslavije nikako ne pominje pod tim, sada mrskim imenom, ne samo rasparčati dimenziju vreme-prostor (baš kao i onu državu) nego ćemo onda rasparčati i prostor i od njega stvoriti “prostore” sa kojih sada dolazimo, odlazimo, na kojima držimo koncerte, predstave i šta već radimo. Ali se ni na tome nećemo zaustaviti. Što je i logično – kad smo već pocepali vreme-prostor dimenziju kao da je atom, i uspešno razmnožili prostor kao da je bakterija, zašto ne bismo i vreme pocepali na ono unapred i ono unazad? Unapred nek idu ovi koji moraju, jer za bolje i ne znaju, a mi ćemo laganica unazad, možda ne baš tih zlatnih petsto godina kako nam patrijarh nudi, ali makar u zlatni početak dvadesetog veka. Pa da svi vide kako bi nam bilo da nam je bilo – ove pameti i ovih ljudi.

I dok će se svet pitati kako će se zvati prvi čovek koji će hodati Marsom, mi ćemo da se pitamo kako će se zvati poslednji čovek koji će hodati Srbijom.

Peščanik.net, 10.12.2012.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)