Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Živimo u nepravednom svetu. Da stvar bude gora – i nepravde su nepravedno raspoređene. Sve se dešavaju nama.

Eto, na primer – Hrvatska. Rehabilitovala je Stepinca samo da nama naudi. Dobro, da naudi nama i da nasanka papu da Stepinca proglasi svecem, što je opet naud nama. A to zaista nije fer, tim pre što mi tako nešto ne bismo nikada uradili. Mi naše rehabilitujemo iz sasvim prizemnih razloga, materijalnih takoreći, a ne uzvišenih i nebeskih. Ono, jeste da se mi Drugog svetskog rata setimo samo kad rehabilitujemo kolaboracioniste i zločince (i kad ruskom predsedniku priređujemo vojnu paradu) i jeste da predsednik naše države govori jedino o Velikom ratu (naziv koji je možda bio prigodan tokom obeležavanje stogodišnjice njegovog početka, ali ne i danas) dok naše slavno učešće u Drugom svetskom ni ne pominje, ali bi zato sve ostale zemlje morale da imaju svest o značaju antifašizma. I da ne rehabilituju svoje hrvatske, albanske ili koje već ličnosti iz tog perioda jer ako se naljutimo – rehabilitovaćemo sve živo i neživo i bićemo jedina zemlja na svetu koja nema niti jednog zločinca ni u istoriji ni u zatvoru. Pa nek puknu od muke.

No, nisu sve međunarodne nepravde (zamalo da po navici napišem: zavere) tako očigledne kao ova sa Hrvatskom. Neke su prikrivene. Kao na primer činjenica da lider Mađarske i lider Turske mogu da rade kako hoće i šta hoće u svojim zemljama, a mi moramo sve po notama, mada su i naši lideri demokratski izabrani kao i njihovi. Pa sad mi ne možemo da ovaj provizorijum od države lepo pretvorimo u trajno stanje nego moramo još i da formiramo vladu, kao da i bez nje nemamo dovoljno problema. Ako nastave da nas pritiskaju, kao što mandatar kaže da ga pritiskaju (čak toliko da je zapretio odustajanjem od svog mandatorstva), možemo i na tom mestu da se naljutimo pa da raspišemo nove izbore, i još jedne, pa nek vide da i ovde sve može kad se hoće. (A usput se možda i glasači iznure pa prestanu da izvoljevaju sa tamo nekim drugim, nevladajućim strankama.)

Ali, nepravde stižu i iz domaćih izvora. Samo u protekloj nedelji ih je bilo toliko da se sve ne mogu ni nabrojati. Evo, na primer, niko ne vidi kako je gradonačelnik Beograda napadnut motkama, a svi vide kako su oni koji su protestovali protiv njega davljeni golim rukama. Jedino nepravednije gledanje na neki događaj je tumačenje aktuelne izložbe na kojoj se mogu videti nehvalospevi vlasti. Umesto da novinari, karikaturisti, satiričari, a naročito i tviteraši, budu zahvalni što je sada i šira publika u mogućnosti da vidi njihova dela, oni zakeraju što se datum otvaranja izložbe gotovo u dan poklapa sa sličnom u nacističkoj Nemačkoj. E, pa, stvarno, ako se vlast ni na ovom mestu ne naljuti pa u inat zatvori i izložbu i izložene, onda je prava nepravda što niko neće da joj oda priznanje za toliku trpeljivost.

Peščanik.net, 25.07.2016.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)