Imao sam miješane osjećaje kad je Wikileaks svojedobno objavio dokumente o ratu u Afganistanu, no ni nakon nedavne objave dokumenata o iračkom ratu ne osjećam se ništa drukčije. Što smo s tom objavom dobili, pridobili? Potvrdu da je rat u Iraku bio neizmjeran i nedokučiv zločin? Ne. Ono što je neko mislio o ratu u Iraku, mislit će i dalje.
Mi koji ga smatramo serijom ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, za takvu smo ocjenu imali dovoljno gradiva i prije. Oni koji su ga zagovarali, mijenjali su doduše svoje argumente kao brzo kvarljivu robu i tako će raditi i dalje, branit će ga kao i dosada. Suprotstavljanje ratu oslanjalo se na činjenice i legalističke argumente i nije bilo samo izraz specifičnih političkih uvjerenja i moralnih vrijednosti. Zagovaranje rata je suspendiralo činjenice i ukinulo pozivanje na realnost. Kao realnost je institucionaliziralo gubitak realnosti. Globalna političko-medijska mašinerija instaurirala je delirijum kreatora tog destruktivnog rata kao legitimni diskurs. Ako bi se ko nadao da će, zato što zagovaranje rata protiv Iraka nije imalo oslonac u činjenicama, publiciranje činjenica nagristi zagovaranje rata, jako se vara. Činjenice tu ne vrijede ništa. Zagovaranje rata je potpuno slobodno mišljenje. Činjenice nisu nešto što bi delirijum pokolebalo, nego su rezultati materijalizacije delirijuma, rezultati koji delirante ne pogađaju.
Objava dokumenata o iračkom ratu najvjerojatnije neće imati upliva – barem ne suštinskog upliva – na odnos spram rata, niti će doprinijeti tome da će ko od odgovornih biti kažnjeno gonjen ili čak kažnjen. Vjerojatno nenamjerno stvara utisak da je rat protiv Iraka nešto što spada u prošlost, dok mrtvačnice u Bagdadu i drugim iračkim mjestima ovih dana zapravo nemaju ništa manje posla nego što su ga imale prije godinu dana. Iračani koji su se nedavno vratili iz Sirije, gdje su pobjegli pred nasiljem, opet pakiraju imovinu. No ono što je rat donio Iračanima uvijek je bilo ponajmanje značajno pitanje u vezi s tim ratom. Najveća promjena je vjerojatno u tome da Iračani mogu danas birati i slobodno govoriti o vlasti. Dobili su slobodu, koja je po riječima bivšeg predsjednika Busha II., ”božji dar čovječanstvu”. Dobili su vlast koja je potpuno nezavisna od toga što ljudi o njoj govore. Pod Sadamovom tiranijom su ljudi i njihove misli i riječi imali veću cijenu i veći upliv. Mnijenje da je s objavom dokumenata pukao trenutak za saznanje istine o iračkom ratu, zavedeno je i zavodi.
U jednom aspektu ti nam dokumenti mogu pomoći: na svoj način razotkrivaju u kakvom svijetu živimo. Kazuju nam ne samo to da je rat, kakav je bio i kakav je još uvijek u Iraku, moguć. Kazuju nam da su veliki zločini nekažnjeni i da ih je čak dozvoljeno braniti. Na stanje duha posebno pak ukazuju odazivi (ali i neodazivi) na objavu dokumenata. Jedan od najzanimljivijih je objavio Financial Times. Taj komentar je zanimljiv jer nudi (barem po mom mišljenju) promašenu dijagnozu problema s kojima nas objava dokumenata suočava (što nije opća karakteristika te novine), i jer na nju vezuje konstruktivan prijedlog vlasti kako postupati ubuduće.
Jedan od ključnih termina u datom komentaru je transparentnost. Transparentnost je, naime, velika riječ u neoliberalističkoj ideologiji i politici. Ovdje je riječ o transparentnosti rata. Ta transparentnost je rezultat razvoja komunikacijskih tehnologija. Wikileaks su izraz tehnološkog napretka, na koji sada valja računati – pa i kad je riječ o našim ratovima. Zbog nove tehnologije, kaže komentator, stanovništvo je sve teže zaštititi pred suočavanjem s posljedicama oružanih sukoba. Ako je nekada i bilo vrijeme da je te grozote bilo moguće prikriti, sada je ono iza nas. Komentator dakako ne govori o tome da je civilno stanovništvo država sve teže zaštititi pred ratnim nasiljem i užasima. Njegova briga je kako stanovništvo država koje vode te ratove negdje tamo daleko zaštititi pred opažanjem užasa rata. Brine ga naša patnja koja nam je nanesena kad naš pogled uhvati kakvu neautoriziranu sliku ratnih užasa što ih izazivaju naši ratovi. Problem nisu toliko ratni užasi, koliko to da ih je sve teže sakriti.
Problem je dakle, na kraju krajeva, u tome da je teže izbjeći suočavanje s posljedicama naših djela. To može dovesti do propitivanja našeg čina i moglo bi pokolebati potporu našim ratovima. Sve veća ”transparentnost ratišta” zahtijeva da je javnost uvjerena u nužnost onoga što vidi da se na ratištu događa. Uvjerena mora biti da se borimo za pravu stvar i da je ta borba nužna. Problem s iračkim ratom bio je u tome da je put u njega bio neuvjerljiv. Ubuduće dakle treba javnost uspješnije, djelotvornije uvjeriti da je rat dobar i nužan.
Skrivena pretpostavka tog razmišljanja jeste da mi koji vodimo ratove saosjećamo s onima što ih naši ratovi pogađaju. Da se ravnamo po uputi da bližnjemu nećemo učiniti ništa što sami ne bismo htjeli da doživimo. Ta pretpostavka je zastarjela. Oni protiv kojih ratujemo nisu naši bližnji. Njihova patnja ne smije nas pogoditi i sve nas manje pogađa. Transparentnost ratišta, koji je svakodnevni životni okoliš ljudi koji nisu naši bližnji, dobrodošla je prilika za našu brutalizaciju. Ta brutalizacija uspješno napreduje. Vojno-političko-medijska mašinerija čini ratne užase transparentnim na takav način da nas šokira ranama i bolima što ih nanosi nama i našim i sistematski smanjuje našu osjetljivost za smrt i uništavanje što ga uzrokujemo drugima. Daljnji napredak dovest će do toga da će među nama biti sve više onih koji će one druge ubijati iz zabave. Najčvršća podloga za naše buduće ratove nije uvjeravanje javnosti, nego brutalizacija javnosti – svih nas koji javnost činimo. Ratovi protiv Iraka i Afganistana veliki su koraci u tom pravcu.
A što komentator Financial Times predlaže našim vlastima? Implicitno, da se pobrinu da takvi kao što su Wikileaks ne izmiču više našoj jurisdikciji. Ako je transparentnost vođenja ratova neizbježna, ona mora biti u vlasti onih koji ratove vode i oni je moraju oblikovati. S druge strane, objava tih dokumenata upozorenje je da vlasti moraju nanovo promisliti kako će čuvati svoje tajne, kako će držati u tajnosti ono što je ključno za uspostavljanje, čuvanje i širenje vlasti i onoga o čemu javnost ne treba voditi brigu.
Dnevnik.si, 30.10.2010.
Preveo sa slovenačkog Mario Kopić
Peščanik.net, 30.10.2010.
