Vojno-redarstvena akcija Džep ’93 počela je 9. rujna 1993. godine u šest sati ujutro. Poznatija je kao akcija Medački džep. Cilj Hrvatske vojske i Specijalne jedinice policije bio je odbaciti Srpsku vojsku Krajine (SVK) tako da više ne može artiljerijski ugrožavati Gospić, da više ne može prodorom preko Velebita prijetiti Hrvatskoj da ju rasječe i da se skrate linije i tako rasterete na prvoj liniji angažirane snage. Završila je povlačenjem Hrvatske vojske na početni položaj, ulaskom kanadskog bataljuna UNPROFOR-a u prostor koji je prvih dana akcije zauzela Hrvatska vojska, ratnim zločinima koje su hrvatske snage počinile nad srpskim civilima, potpunim uništavanjem sela u Medačkom džepu i diskreditacijom Hrvatske u međunarodnoj zajednici. Trideset godina nakon akcije u njen saldo treba pridodati i četiri izrečene osuđujuće presude pripadnicima Hrvatske vojske osuđenima za ratni zločin, jednu oslobađajuću presudu i jedno neodržano suđenje optuženiku. Akcija je mogla biti pokazna vježba načina oslobađanja u Hrvatskoj zauzetih područja; prostor koji se planiralo osloboditi bio je mali, na njemu je živjelo malo stanovnika, branila ga je prema HV-u inferiorna i nepripremljena vojna sila, a sve je moglo biti brzo gotovo i bez mnogo prolivene krvi. Završilo je upravo suprotno od toga.
Gospić je prema popisu stanovništva 1991. bio etnički miješano područje na kojem je živjelo nešto manje od 30 tisuća stanovnika, 64 posto su bili Hrvati, 30 posto Srbi. Današnji Gospić, teritorijalno neusporediv s ondašnjim, ima 11,5 tisuća stanovnika, Hrvata je 94 posto, Srba 3,5 posto. Etnička izmiješanost doprinijela je stvaranju međuetničkih tenzija 1990. godine. Za vrijeme rata te su tenzije rezultirale obostrano počinjem ratnim zločinima 1991. godine. Gospić je bio na udaru JNA i formacija pobunjenih Srba, dio grada bio je okupiran, a sam Gospić bio je pogođen teškim razaranjima. Nad Hrvatima je sredinom listopada počinjen ratni zločin u Širokoj Kuli (ubijeno je 40 ljudi), a nad Srbima gotovo istovremeno u Gospiću kada ih je ubijeno više od 50 zbog čega su trojica optuženika (Tihomir Orešković, Mirko Norac i Stjepan Grandić) u Hrvatskoj osuđeni na ukupno 37 godina zatvora.
Gospić je 1993. ponovo postao česta meta artiljerijskih napada SVK, a i diverzantski prepadi na hrvatske položaje od srpnja postaju sve češći. U to doba počinje i planiranje hrvatske akcije koja je trajala od 9. do 11. rujna, a potpuno je završila 17. rujna. Ciljevi su gotovo potpuno ostvareni prvog dana. HV je ušla u sela Čitluk i Počitelj, a Divoselo je bilo opkoljeno. Već prvog dana počinjeni su brojni zločini nad civilnim stanovništvom, a oni su nastavljeni i sljedećih dana. SVK je pokušala protunapad, 11. rujna je dalekometnim raketama gađala Karlovac, Sisak i predgrađe Zagreba. UNPROFOR je pokušavao posredovati u sklapanju primirja u čemu je uspio 15. rujna kada je dogovoreno i povlačenje hrvatskih snaga na početne položaje. Tome su pomogli nemali pritisci međunarodne zajednice do koje su već doprle vijesti o zbivanjima u Medačkom džepu. Završna faza, posljednja tri dana, je faza povlačenja hrvatskih snaga i potpunog uništavanja Medačkog džepa.
Zločini su temeljito dokumentirani, potvrđeni sudskim presudama, a ne negiraju ih ni visoki dužnosnici hrvatskih snaga. Miroslav Međimorec, u ratu visoki dužnosnik Ministarstva obrane i Hrvatske izvještajne službe u jednoj studiji piše „nažalost u ratu i najpomnije planirane i vođene akcije poprimaju neželjeni tijek i završavaju teškim posljedicama. To se dogodilo i s tom vojnom operacijom, te neželjene i nedopustive posljedice – zločini – ocrnili su cijelu akciju.“
O tome da su počinjeni zločini nije bilo nikakve tajne. Zamjenik zapovjednika Zbornog područja Gospić, formalno, ne i realno zapovjednik akcije, Rahim Ademi zbog paleži i pljačke prilikom povlačenja tražio je od Bobetka 20. rujna pokretanje istrage na što mu je Bobetko odgovorio „koja vojska prilikom povlačenja sadi cvijeće“. Ministar obrane Gojko Šušak kasnije je Vojnoj policiji naložio provedbu istrage, ali taj je nalog bio puke formalne naravi.
Detaljan izvještaj o zločinima sastavio je kanadski bataljun UNPROFOR-a. Njegovi vojnici svjedočili su potpunom uništavanju Medačkog džepa. Prilikom ulaska u njega vidjeli su kuće kako gore, čuli detonacije (kuće su rušenje protutenkovskim minama), vidjeli neodnesene vreće pune opljačkane robe, propucane automobile i poljoprivrednu mehanizaciju, netom ubijenu stoku, zatrovane bunare, stotine pari kirurških rukavica koje su nakon korištenja odbacili pripadnici HV-a. Našli su i 18 leševa, vojnika i civila, poginulih i ubijenih, među njima sedam žena, sve su bile starije od 60 godina. Izvještaj Komisije stručnjaka osnovane na temelju Rezolucije 780 (1992) Vijeća sigurnosti UN-a porazan je za Hrvatsku. „Stotine domova bilo je uništeno, stotine drugih zgrada također je uništeno, većina životinja, očigledno sve osobno vlasništvo uništeno je ili oduzeto, sva vozila i poljoprivredna oprema uništena su ili odvezena, sjenici zapaljeni i mnogi bunari otrovani. Uništenje je bilo potpuno.“
Nakon akcije uslijed međunarodnog pritiska smijenjen je Ademi. On je zapravo bio žrtveno janje, prave zapovjednike i izravne počinitelje zločina nije se diralo. Ademi je bio prvi optuženik za ratne zločine u Medačkom džepu. Njega je 2001. optužio Haški sud (koji je interes za njega kao svjedoka pokazao i nekoliko godina prije toga, ali hrvatske vlasti o tome Ademija nisu obavijestile) i on se predao. Sljedeće godine isti sud podigao je optužnicu protiv Bobetka, u vrijeme akcije načelnika Glavnog stožera. On se odbio predati, vlada Ivice Račana nije ga namjeravala izručiti, a slučaj je zaključen njegovom smrću u travnju 2003. godine. Mirka Norca Haški sud optužio je 2004. godine i ta je optužnica spojena s onom protiv Ademija, a slučaj je na koncu prepušten hrvatskom pravosuđu. U optužnici protiv Bobetka navodi se da je krivično djelo progona počinjeno „protupravnim lišavanjem života najmanje 100 srpskih civila i zarobljenih i/ili ranjenih vojnika iz Medačkog džepa“. U prilogu optužnice poimence je navedeno 29 civila i petero vojnika, a navedeno je i da su hrvatske snage sustavno uništile 164 kuće i 148 drugih zgrada.
Optužnica protiv Ademija i Norca podignuta je 22. studenog 2006. U dijelu protiv Ademija navode se 23 imena i prezimena osoba „lišenih života, mučenih i teško ozlijeđenih“; na Norčevom popisu, on je bio zapovjednik 9. gardijske brigade, tri su osobe manje. Uz ostale, ubijeni su slijepa 84-godišnja Bosiljka Bjegović, Ljubica Kričković-Živčić i Sara Kričković kojoj je prerezan vrat; Đuro Krajnović usmrćen je s najmanje 24 metka, vrat je prerezan i Savi Rajčević koja je hodala pomoću štaka. U Čitluku su u kokošinju zatočene, ubijene i potom spaljene Nedeljka i Stana Krajnović. Ubijen je i sakati Dmitar Jović. Boji Pjevač, 68 godina, nakon što je ubijena odrezana su tri prsta desne ruke. U Rajčevićima je ubijen mentalno retardirani Milan Rajčević. Njegovo je tijelo vezano između dva stabla, u njega su bacani noževi, a na kraju je spaljeno. Pokušalo se ubiti i Anku Rajčević, po nacionalnosti Hrvaticu.
Predstavnici hrvatskih snaga koji su svjedočili uglavnom su (ne svi) govorili da nisu znali da su počinjeni ikakvi zločini te da se vojnike upoznavalo sa Ženevskim konvencijama i međunarodnim ratnim pravom. Ademijeva obrana tvrdila je da on nije bio ni zapovjednik niti zamjenik zapovjednika već je stvarno zapovijedao nadređeni časnik iz Zagreba, u stvarnosti Davor Domazet Lošo iz Glavnog stožera. Do kraja akcije nije znao ništa o zločina, a ništa o zločinima nije se navodilo ni u izvještajima koje je dobivao s terena. Prve informacije o paležu dobio je od UNPROFOR-a 15. rujna. Norac je u svojoj obrani tvrdio da nije obaviješten ni o jednom zločinu.
Od svjedoka s hrvatske stane Ivan Jarnjak, tada ministar unutarnjih poslova, izjavio je da MUP nije provodio istragu jer je područje nakon povlačenja HV-a zaposjeo UNPROFOR. Tvrdio je da na području Medačkog džepa nije bilo civila te da su svi stanovnici bili naoružani. O nezakonitostima je čuo od predstavnika UNPROFOR-a. Željko Sačić koji je operativno zapovijedao Specijalnom jedinicom policije na terenu tvrdio je da su svi stanovnici, osim jako starih, bili naoružani, svi mrtvi koje je vidio su imali oružje. Zapovjednik Vojne policije Mate Laušić kazao je da je za akciju prvi put čuo 14. rujna. Da po njegovim saznanjima u Medačkom džepu nije bilo civila govorio je načelnik pješaštva Zbornog područja Gospić Vladimir Lelas a, kako je rekao, o navodnim civilnim žrtvama je saznao iz tiska. Savjetnica zapovjednika 9. gardijske brigade za pravne poslove Marina Rukavina sudski postupak smatrala je konstrukcijom kanadskog bataljuna.
S hrvatske strane drugačiji iskaz dao je načelnik inženjerije Zbornog područja Gospić Jozo Nenadić. Vidio je vojnike u odorama HV-a kako pale kuće, do rušenja i paleži je došlo nakon zapovjedi za povlačenje, a po zvuku detonacije zaključio je da se kuće miniraju protutenkovskim minama.
Nekoliko desetaka svjedoka iskaz su dali kao ugroženi svjedoci, njihova imena nisu navedena. Među njima je i ugroženi svjedok 6, pripadnik inženjerije 9. gardijske brigade. On je vidio kako je Velibor Šolaja, pripadnik HV, odveo deblju, stariju ženu koja nije mogla hodati. Čuo je da ju je Šolaja osobno ubio. Šolaja je 2015. osuđen na pet godina zatvora zbog ratnog zločina ubojstva nepoznate starice. Taj je svjedok vidio da se po selu palilo i rušilo.
Iskazi svjedoka srpske strane bitno su drugačiji. Ugrožena svjedokinja 22 vidjela je da vojnici HV-a odvode Milana Rajčevića. Ostala je u kući iz koje je odveden, u tu je kuću bačena bomba i ona je ranjena. Vidjela je pripadnike HV-a koji su na terasu susjedne kuće izveli Boju Vujnović, polegli ju na kauč, polili i zapalili. Dvije kuće dalje kundacima je zatučena Pera Krajnović. Ugroženi svjedok 7 vidio je da su hrvatski vojnici odveli Milana i Anđu Jović. Njihova tijela pronađena su u septičkoj jami u Gospiću. Vidio je pripadnike HV kako miniraju njegovu i druge kuće.
Neki su govorili o tome što su doživjeli u zarobljeništvu. Žarko Vojvodić je zarobljen u skupini od osam vojnika SVK. Čim su zarobljeni počeli su ih tući, posebno teško su prebili Stanka Despića koji je od posljedica premlaćivanja umro. Vojvodić se onesvijestio od batina.
Pukovnik kanadske vojske Thomas James Calvin govorio je i o sukobu HV-a i kanadskog bataljuna. Za razliku od dominantnog narativa u Kanadi, on ga opisuje kao nešto intenzivnije puškaranje. Ono što je vidio u Medačkom džepu opisao je kao etničko čišćenje i zaključio da je riječ o sustavnoj i dobro isplaniranoj akciji rušenja zgrada.
Pravomoćnom presudom Norac je osuđen na šest godina zatvora, a Ademi je oslobođen. Osim Norca i Šolaje, na tri godine zatvora osuđen je i Josip Krmpotić za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Osuđen je za uništavanje, paljenje i miniranje kuća u srpskim selima, zbog nedostatka dokaza oslobođen je optužbe za strijeljanje ratnih zarobljenika. Izrečena mu presuda blaža je od zakonskog minimuma, a sud je pronašao brojne olakšavajuće okolnosti (nije osuđivan, sudionik Domovinskog rata, ratni invalid, PTSP, otac četvero djece). Josip Mršić osuđen je također na tri godine jer je ubio nepoznatu staricu (riječ je o istoj starici kao i u slučaju Šolaja) i to zato jer ga je, kako je rekao, gledala poput „boksača koji se sprema na udarac“.
Članovi obitelji žrtava nisu imali sreće sa sudskim zahtjevima za naknadu štete. Najpoznatiji je slučaj djece Boje Pjevač. Nedvojbeno je presudom na suđenju Ademiju i Norcu utvrđeno da je ona ubijena, ne i tko ju je poimence ubio. Njena djeca podnijela su Državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv djelatnika Specijalne jedinice policije koji su u akciji zapovijedali. Prijava je odbačena, istraga, službeno još traje. Ustavni sud je u dvije odluke odbio njihove tužbe zaključivši da im nije povrijeđen procesni aspekt prava na život. Europski sud za ljudska prava je u veljači prošle godine njihov zahtjev ocijenio kao nedopušten i zaključio da nisu iscrpili domaća pravna sredstva. Djeca Boje Pjevač ne samo da nisu dobila naknadu štete nego moraju plaćati sudske troškove izgubljenih parnica.
Akcija Džep ’93. je nakon trideset godina razlog za slavlje koje organiziraju institucije Republike Hrvatske svakog rujna u Gospiću. Žrtve se sa službenih adresa ne spominju, čak ni u tom slučaju u kojem su hrvatski sudovi izrekli osuđujuće, kolikogod bile blage, presude za ratne zločine počinjene nad srpskim civilma.
Ovaj tekst je realizovan uz podršku forumZFD-a.
Peščanik.net, 15.09.2023.
