Imate li želju da Angeli Merkel iskreno kažete šta mislite? Sanjate li možda o tome da politiku savezne vlade dobrim predlozima vratite na pravi kolosek? Ako je vaš odgovor potvrdan, onda za to imate priliku sutra u Hajdelbergu. To makar nagoveštava najava drugog od ukupno tri razgovora kancelarke sa građanima.

Od 1. februara postoji mogućnost da se preko interneta uključite u „dijalog o budućnosti Nemačke“ sa kancelarkom. U centru diskusije nalaze se tri grupe pitanja: Kakav treba da nam bude zajednički život i kako pomoći onima na margini društva? Kako da osiguramo naš životni standard? Kako učimo kao društvo? Dobre ideje, kao što možemo čuti od Angele Merkel, biće prosleđene nadležnim ministarstvima.

Ono što ovde zvuči tako blisko građanima je u demokratsko-političkom pogledu izuzetno problematično.

Nije samo sporno da li ovom inicijativom CDU političarke dolazi do mešanja njenih funkcija kao predsednice stranke i predsednice vlade i da li je trošenje novca poreskih obveznika za ovakve događaje opravdano, već je daleko važnije to što se na ovaj način samo simulira učešće građana.

Prilikom prvog ovakvog razgovora u Erfurtu, kancelarka je odvojila 90 minuta za pitanja stotinjak izabranih građana. Ono što je hvaljeno kao novina u načinu učešća građana u političkom životu, jedva je nešto više od modernizovane klasične tehnike upravljanja sa vrha, za koju je italijanski poznavalac Ničea, Domeniko Losurdo, skovao naziv „meki bonapartizam“: Vrh izvršne vlasti se predstavlja kao neposredni partner građana čije interese brani od nesposobnih partijskih i sindikalnih funkcionera.

Ko se ovako ponaša odaje utisak da je izuzetno pragmatičan i da je ličnost nezavisna od svih partija. Ako pogledamo na trenutni raspad FDP-a i sve izglednije novo izdanje velike koalicije sa SDP-om, čini se da kancelarka ima dobar razlog da se pokaže kao neko ko je moćan i sposoban da vlada situacijom. Njen nedostatak harizme pri tome ne dolazi do izražaja, jer upravo njen rezervisani, retko nabusiti stil vladanja opravdava bonapartističku sugestiju, da samo i jedino ona može garantovati da će se voditi računa o dugoročnim interesima većine stanovništva.

Mnogobrojni eksperti koje je Merkelova uključila u čitav proces ovih razgovora, izgledaju još manje prikladni da odgovore na ovaj zahtev. Tako da u svakoj radnoj grupi, koja bi trebalo da raspravlja o novim formama participacije građana, dominiraju politički i privredni savetnici, koji pre svega imaju u vidu strateško delovanje participatornih procesa, koji se u elitnim krugovima shvataju kao zgodno sredstvo da se kroz usmerenu saradnju sa građanima lakše legitimiše socijalna katastrofa i privatno bogaćenje.

U vremenu u kome se osipa podrška neoliberalnim „reformskim“ projektima, Bartelsman fondacija vidi kroz implementaciju novih oblika participacije građana šansu da se ponovo bolje upravlja politikom, a pre svega građanima. Isprobavanje ovih tehnika umirivanja seže do sedamdesetih godina prošlog veka. Pošto se protesti protiv nuklearne energije više nisu mogli ignorisati, tadašnja vlada se fokusirala na razgovore sa građanima. Na ovaj način je trebalo artikulisati nezadovoljstvo ekološkog pokreta, ali bez njegovog uticaja na donošenje odluka. Obavezujuće izjave nisu date. Vlada se pri tome nadala da će uneti razdor među one protivnike nuklearne energije spremne na razgovor i one koji su svoj otpor povezali sa radikalnom kritikom kapitalističkog sistema.

Strateška računica postala je kasnije još očiglednija prilikom otvaranja procesa medijacije da bi se razrešili sukobi povodom proširenja frankfurtskog areodroma. Nakon što se vlada Hesena, koju je vodio SPD, našla u nezgodnom položaju zbog rasprave o zapadnoj areodromskoj pisti, predsednik regionalne vlade Hans Ejhel okrenuo se novim oblicima građanske participacije. Trebalo je pomeriti raspravu sa politike na manje zapaljiva činjenična i proceduralna pitanja. Otpor je, uključivanjem jednog broja organizacija „civilnog društva“, donekle izgubio na legitimnosti i time značajno zaustavljen.

Šta znači kada se razgovor sa građanima kao političko sredstvo upravljanja dugo ignoriše, osetio je i nedavno smenjeni predsednik Baden-Virtenberga Štefan Mapus. Neuspeh njegove konfrontacije sa građanima u slučaju Štutgart 21 dao je njegovom nasledniku iz reda Zelenih Vilfridu Krečmanu priliku za modernizaciju konzervativnog načina vođenja vlade.

Kao i kod ostalih formi građanske participacije, tako i kada je reč o kancelarkinom razgovoru sa građanima, ne radi se o istinskom proširenju participacije, već se više isprobava kako se participacija može zauzdati, kanalisati i instrumentalizovati. Široka potreba za više direktne demokratije usmerava se na onaj kolosek koji čini mnogo toga promenjivim, ali ne dovodi u pitanje suštinsku raspodelu moći i bogatsva.

Merkelin „dijalog o budućnosti Nemačke“ nije odgovor na krizu našeg reprezentativnog sistema, već samo izraz postmodernističkih tendencija. Prava rešenja moraju se tražiti na potpuno drugim mestima: Danas još uvek politički nepotpuna demokratija mora prodreti i u sferu ekonomije. Borba za veće učešće građana ne sme se zaustaviti pred vratima banaka i koncerna.

 
Autor, Thomas Wagner, je sociolog, poslednja knjiga: Demokratija kao zamazivanje očiju (Demokratie als Mogelpackung), ranije knjige: Tihi put Nemačke u bonapartizam (Deutschlands sanfter Weg in den Bonapartismus) i Saracin, SPD i nova desnica (Sarrazin, die SPD und die Neue Rechte).

Izbor i prevod Miroslav Marković

TAZ, 13.03.2012.

Peščanik.net, 15.03.2012.