Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Zakon o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu je usvojen još 2010, sa izmenama i dopunama koje je sačinila Komisija za zaštitu stanovništva od duvanskog dima. Nacrt novog zakona predviđa potpunu zabranu pušenja u zatvorenom prostoru, uključujući i sve ugostiteljske objekte. Od kada je vest objavljena, ne prestaje lavina komentara i reakcija, a „javna rasprava“ na društvenim mrežama poprima dramatične razmere.

Iz Ministarstva zdravlja poručuju da je glavni cilj donošenja zakona zaštita zdravlja stanovništva i da je novi predlog rađen u saradnji sa Svetskom zdravstvenom organizacijom. Očigledno je da to nije dovoljno jasno obrazloženo, pa se rasprava o ovom važnom zakonu pretvorila u pravu hajku na pušače i ugostiteljske objekte. I onako velike podele među građanima još više su se produbile na svim nivoima. Mnogi daju apsolutnu podršku zakonu, neki su apsolutno protiv, ostali traže odgovarajuće podele ugostiteljskih objekata na pušačke i nepušačke, pa da svako ide tamo gde mu odgovara. To je logičan izbor za goste koji tamo odu na nekoliko sati i povremeno. Ali nije za zaposlene u potencijalno pušačkim lokalima, koji bi kao pasivni pušači bili izloženi stalnoj opasnosti od duvanskog dima ili nikotinskim isparenjima iz elektronskih cigareta.

Otpor prema zabranama bilo kakve vrste je očekivan i to je normalna ljudska reakcija. Niko ne voli da čuje: Zabranjuje se. Takođe je poznato da se zakoni u Srbiji ne poštuju, da se krše i primenjuju selektivno.

Građani su svesni štetnih efekata pušenja i izlaganja duvanskom dimu. Ali oni navode mnoštvo drugih, po njima isto toliko štetnih pojava, pre svega aerozagađenost, od koje se nemaju gde i kako zaštititi. Oni takođe i mnogobrojne probleme u zdravstvenom sistemu doživljavaju kao prioritet i važnije za rešavanje od zabrane pušenja. Najviše komentara i negodovanja izaziva to što se u nacrtu ovog zakona samo pušači prepoznaju kao problem. Otuda su najčešći komentari tipa: „Sve smo druge probleme rešili, još su samo pušači ostali“. Što se toga tiče, donekle su u pravu, ali je nacrt zakona spreman i ministarka zdravlja je svesna njegove važnosti. I zato što se celog života bavi lečenjem karcinoma za čiji nastanak se okrivljuje pušenje i zato što je Srbija jedina zemlja u Evropi gde ovakav zakon još nije donet. Međutim, način na koji ga ministarka zdravlja promoviše je veoma netaktičan, grub, čak i agresivan i svodi se na pretnje i drakonske mere kažnjavanja.

„Milionče bi rešilo problem“, izjavila je sarkastičnim, iritantnim tonom i jezikom neprimerenim jednoj profesorki univerziteta i ministarki zdravlja. „Mi ćemo videti kako su drugi uradili, oni su stavili detektore za dim i onda imate centralizovano praćenje, i tamo gde se pojavi signal – znači, milionče, odmah se skida sa računa. Ja sam često govorila da su pušači najnevaspitaniji ljudi na svetu, jer njega ne interesuje da li on smeta meni ili mi ne smeta, on zapali svoju cigaretu i uživa u tome, izvolte, uživajte nema problema, ali napolju. Ne treba kao narod da se brukamo i da moramo u zatvorenim prostorima da pušimo, jer zaboga sad je to neko veliko zadovoljstvo kog ne možemo da se odreknemo. U svakom lokalu postoji bašta, ko puši neka sedne napolje, uzme ćebe ako je hladno i nek puši do mile volje“.

Ovo reči ministarke zdravlja su u skladu sa njenim senzibilitetom i strukturom ličnosti. Oštro, bahato, preteće, sa pozicija vlasti i moći, bez trunke razumevanja i empatije. Tu ideju podržava i gradonačelnik Šapić, koji takođe poručuje da je „jedini lek novčano kažnjavanje i da će oni koji drže restorane ili kafane pronaći novu jednačinu kako bi svima bilo bolje“.

Pušači nisu kriminalci, ni zločinci, ni najnevaspitaniji ljudi na svetu. To su ljudi kao i svi ostali, sa vrlinama i manama, naši prijatelji, rodbina, komšije, članovi porodice. To su ljudi koji imaju problem. Neki su toga svesni, neki ne. Neki pušači prosto ne žele ni da razmišljaju na tu temu, iako su svesni svih posledica pušenja. Sa njima apsolutno nema smisla diskutovati o prestanku pušenja. Oni će poštovati zakon koliko moraju, ali će naći mesto gde mogu da uživaju u svom poroku.

Mnogi pušači žele da ostave pušenje, ali to nije nimalo lako ni jednostavno i zato ih u tome treba podržati i pomoći im. Pušenje je bolest zavisnosti, klasifikovano je u šifrarniku Međunarodne klasifikaciju bolesti – MKB (F17, F18) i po težini odvikavanja odmah je posle heroina. Nikotinska i heroinska kriza su skoro izjednačene. Mnogo je teže ostaviti pušenje nego recimo alkohol i kafu. Duvanska industrija stalno dodaje neke žestoke hemijske sastojke koji dovode do toga da se u jako kratkom periodu razvije teška zavisnost od duvana. Mnogo jača i mnogo brža nego što se to dešavalo ranijih decenija. Ako je ranije bilo potrebno nekoliko meseci da se stvori zavisnost, sada je dovoljno samo nekoliko nedelja.

U našoj zemlji postoji visoka tolerancija na razne poroke i bolesti zavisnosti, pa se na pušače gleda blagonaklono, a za alkoholičare je uobičajen opis: „On je jako dobar čovek, samo ima nezgodnu narav kad popije“. U Srbiji se gotovo ništa ne radi na prevenciji, a živimo u uslovima ekstremnog zagađenja svake vrste i zbog toga smo dosta bolesna nacija. Sa druge strane, očekujemo uredno, regularno i brzo lečenje u uslovima kada je zdravstveni sistem u veoma lošem stanju. Potrebno je menjati svest građana, učiti decu od najranijeg detinjstva koliko je važno voditi zdrav život.

Ono što mnogi građani, ali i zdravstveni radnici ne prepoznaju dovoljno kao problem jeste pojava velikog broja tzv. bezdimnih duvansko-nikotinskih proizvoda tipa snus, vejp itd. koji se nesmetano prodaju maloletnim osobama, koji su u sivoj zoni i za koje nijedan resor nije zadužen ni odgovoran. Oni se prodaju kao bezopasna alternativa cigaretama ili način za odvikavanje od pušenja. Zapravo su to vešti marketinški potezi duvanske industrije da među mladima regrutuje svoje buduće korisnike. Na taj način se sprečava da odraste bar jedna generacija nepušača. Zbog toga najhitnije treba zabraniti promet i prodaju ovih proizvoda i uvesti ih u legalne zakonske okvire koji podrazumevaju kontrolu kvaliteta, jasne deklaracije i oznake o štetnosti, što sada nije slučaj.

Stvari se ne menjaju preko noći zabranama i žestokim kažnjavanjem. Zabrani mora prethoditi objašnjavanje, edukacija, kampanje, razgovori i dogovori sa ugostiteljima, poskupljenje cigareta, vreme za prilagođavanje od nekoliko meseci. U tom prelaznom periodu bi trebalo da idu najpre opomene, upozorenja, izlazak inspekcija, pa tek ako ništa od toga ne uspe, treba primeniti kazne koje bi za početak bile razumne, a ne astronomske kako ministarka predlaže. Pogotovu u Srbiji, kada znamo da postoje elitni objekti, splavovi, klubovi, lanci restorana u koje inspekcija ne sme ni da priviri. To su ista ona mesta gde su pravljene kovid žurke u najžešćim talasima epidemije kovida 19. Ne bi trebalo da se kola slome na časnim malim ugostiteljima, na vlasniku neke seoske kafane sa desetak stolova, a takvih pretpostavljam ima najviše.

Zakon o zabrani pušenja u zatvorenom prostoru bi konačno, posle toliko godina odlaganja, trebalo da se usvoji, uz razuman dogovor sa ugostiteljima, ali da pritom ne bude privilegovanih i nedodirljivih. Način života, tradicija, stečene navike kao i zavisnost ne menjaju se preko noći naredbama, žestokim kažnjavanjem i nadmenim odnosom sa pozicija vlasti i moći, jer građani nisu ni poslušnici ni podanici.

Ministarki se takođe jako zamera sramno potpisivanje protokola između Ministarstva zdravlja i Fondacije Mozzart o saradnji, kojim je predviđena zajednička realizacija aktivnosti u cilju promocije zdravijeg načina života i poboljšanja uslova rada zdravstvenih ustanova. Vlasnici kladionica pomažu donacijama zdravstvu, a znamo da kocka dovodi do jedne od najtežih bolesti zavisnosti i da je u velikom porastu. Umesto da se založi za zabranu otvaranja kockarnica na bar 100 metara od škola, ona sa vlasnicima sklapa ugovore o donacijama. Ministarka Grujičić bi morala da zna da u Srbiji ima oko 300.000 zavisnika od kocke, a da najmlađi zavisnik ima 14 godina. Morala bi da zna da je isto toliko porodica uvučeno u taj strašan problem, za čije rešavanje su potrebne godine.

U međuvremenu, na drugom kraju sveta, na Novom Zelandu, parlament je usvojio zakon za postepeno ukidanje pušenja, uvođenjem zabrane mladima da ih kupuju. Po tom zakonu, cigarete ne smeju da se prodaju osobama rođenim od 1. januara 2009. godine ili kasnije. Novim zakonom se smanjuje i broj prodavnica duvana, sa oko 6.000 na samo 600, i smanjuje se dozvoljena količina nikotina u duvanu koji se puši.

„Ne postoji dobar razlog da se dozvoli prodaja proizvoda koji ubija polovinu ljudi koji ga koriste“, rekla je pomoćnica ministra zdravlja Aješa Veral poslanicima u parlamentu. „Hiljade ljudi će živeti duže, vodiće zdraviji život, a zdravstveni sistem će imati 5 milijardi dolara više, jer neće morati da izdvaja sredstva za lečenje bolesti izazvanih pušenjem, kao što su brojne vrste raka, srčani udari, moždani udari, amputacije“.

Novi Zeland već ima jednu od najnižih stopa pušača, oko 8 odsto, a pooštravanje zakona ima za cilj da zemlja bude „slobodna od pušenja i bez duvanskog dima“ do 2025. godine. Novi Zeland je jedna od najudaljenijih država od naše zemlje i bukvalno je na drugom kraju sveta.

Koliko će još puta planeta Zemlja da se okrene oko sunca dok Srbija ne postane uređena i normalna država?

Dr Slavica Plavšić je primarijus, specijalista za plućne bolesti. Karijeru je provela u bolnicama u Kraljevu i Beogradu. Članica je Saveta Udruženja Ujedinjeni protiv kovida.

Peščanik.net, 09.03.2023.