Prošlo je nešto više od stotinu godina od Nietzscheove smrti i još nešto više od njegove misli o smrti Boga. Ta misao, misao o smrti Boga, jeste misao 19. vijeka i odnosi se na kršćanskog Boga, preciznije, na metafizičkog Boga kršćanskih teologa. Što se s njom zbilo u 20. vijeku?
Središnji mislilac 20. vijeka bio je Martin Heidegger sa svojim mišljenjem bivstvovanja, odnosno s pitanjem o smislu bivstvovanja i odgovorima koji se odnose na ontološku diferenciju, na razliku između bivstvovanja i bivstvujućeg. Ukoliko bivstvovanje nije ništa bivstvujuće, između samog bivstvovanja i Boga kao bivstvujućeg, kao Uzroka ili Počela svega što jeste, postoji neprekoračiva razlika. Bivstvovanje nije Bog i Bog nije bivstvovanje. Bog nije, kako je tvrdila skolastika, samo bivstvovanje. Stoga njegova smrt nije stvar bivstvovanja kao bivstvovanja. Nihilizam kao posljedica mrtvog, ubijenog Boga, bivstvovanje neposredno ne pogađa. Taj i takav nihilizam, metafizički nihilizam, do istinskog nihilizma, koji označava zaborav bivstvovanja i bezavičajnost modernog čovjeka koja iz tog zaborava izvire, uopće ne doseže. Zato Nietzsche sa svojim preokretanjem platonizma, prevrednovanjem svih metafizičkih vrijednosti, nije mogao naći izlaz iz nihilizma. Naprotiv. Svoju filozofiju volje za moć, čija je temeljna postavka ”radije htjeti ništinu, nego ništa ne htjeti”, sam prepoznaje i označava kao nihilističku. Heidegger pak najavljuje prebolijevanje i pregorijevanje nihilizma i iz razlike između bivstvovanja i bivstvujućeg, koja iz aspekta metafizike kao onto-teologije, dvostrukog jedinstva ontologije (učenja o bivstvovanju bivstvujućeg) i teologije (učenja o vrhovnom i izvornom bivstvujućem), prije svega i iznad svega označava razliku između bivstvovanja i Boga, izvodi i treću, za naše vrijeme, vrijeme trećeg milenijuma, krucijalnu razliku: razliku između božjeg i svetog.
Ukoliko je Bog nešto bivstvujuće, ukoliko dakle jeste, ukoliko ima bivstvovanje, tada je u svom načinu bivstvovanja ovisan o bivstvovanju. Bivstvovanje Boga može nam se razvedriti samo iz čistine bivstvovanja. Pojasniti ga možemo samo iz svetosti svetoga, što sveti iz čistine, odnosno istine bivstvovanja. To znači: sveto se može pojaviti i postojati bez božjega, ali božje ne može bez svetoga. Zato smrt metafizičkog Boga, koja označava konac tim imenom (označiteljom) označenog (metafizičkog) identiteta bivstvovanja i bivstvujućeg, ne znači da je preminulo ili iščezlo sveto. Naprotiv. Sveto kao takvo tek se sada pokazuje. Kako je bila prihvaćena Heideggerova misao u 20. vijeku i što nam ona danas znači?
Jacques Lacan je probio familijarnost psihoanalize, koju je Freud projicirao i na socijalnost, i kroz Heideggerovu misao o ontološkoj diferenciji suočio je s metafizikom. Bog i Žena kao fantazme Drugog samo su epohalni zapušači rupe u Drugom, koja se uopće ne da zapušiti, budući da ta rupa nije ništa realno. Mjesto Drugog, kao mjesto istine subjekta, nije mjesto jamca koji jamči da se izgubljeni objekt žudnje može naći, nego mjesto iluzije. Drugi nije niti odsutni i taj(anstve)ni objekt žudnje, niti pak jamac njegove dosežnosti, nego skup ili nabor označitelja, odnosno imena. Premda su ta imena možda sakralna, kao što je ime Bog, ona nisu ništa drugo nego mrtvi i sve živo ubijajući označitelji, elementi simboličkog. Bog kao ime/označitelj je uistinu mrtav Bog.
Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida izričito su postavili pitanje što znači biti bog i na podlozi razlike između bivstvovanja i božanskog naglasili i razliku između božjeg i svetog, odnosno svetog i sakralnog. Sveto može postojati bez božanskog, što nam najbolje dokazuje budizam, ali božansko ne može postojati bez svetog. Kraj vjere u Boga, ukoliko je taj kao onto-teološki Bog mrtav, vjeru kao vjeru neposredno ne pogađa. Štaviše, vjera kao vjera bivstvovanja, koja se izražava u brizi za vlastito bivstvovanje i za bivstvovanje svega što jeste, u povjerenju u bivstvovanje kao bivstvovanje, tek sada može zasvijetliti, nakon sumraka idola i zalaska mržnje, mržnje koja je neodvojiva kako od idolopoklonstva, tako i od borbe protiv njega, zasvijetli kao ljubav, čije drugo ime jeste „pustiti da bude“. Pustiti svemu, prije svega drugom i drukčijem, da bude to što jeste.
„Drukčije nego biti“ nije moguće. Lévinasov program, prema kojem nas od metafizike može osloboditi samo oproštaj od bivstvovanja, nije izvodljiv. Može se, naravno, etika postaviti prije ontologije, no etički problem kako biti ostaje i dalje zavjetovan bivstvovanju. Na drukčiji način možemo biti samo ukoliko uopće jesmo, naime na drukčiji način nego što nam to diktiraju ekskluzivističke ideologije i ekskomunicirajuće teologije, neovisno o tome da li se oslanjamo pri tome na ontologiju slabosti (Gianni Vattimo) ili pak na teoriju dara i ljubavi, dara bez uzdarja i djelatne ljubavi ni za šta (Jean-Luc Marion). U svakom slučaju, bez višemilenijskog straho-poštovanja, što ga pomoću svetog kao sakralnog (institucionaliziranog svetog) šire neke religije i bez osvrtanja na nadzorni pogled Svevidećeg, naseljavamo se u pogled koji miluje.
Umjesto pojmova kao metafizičkih koncepata, na koje podsjeća stisnuta šaka, pred nama je u trećem milenijumu otvoren dlan, bogat zbog darežljivosti, unatoč vlastitom siromaštvu. Iz otvorenosti za otvorenost bivstvovanja porađa se suosjećanje, naše saučešće sa bivstvovanjem svih bivstvujućih.
Najteže iskušenje što ga pri tome susrećemo upravo je u tome da ne popustimo ni pred ideološkim silovanjima ni pred teološkim zavođenjima. I to ne tako što ćemo slijediti neko uputstvo, budući da u nama ”ima” nešto što nas, dok slijedimo ono što slijedimo, već unaprijed upućuje. To nije prije svega i iznad svega želja za bivstvovanjem, nego ljubav prema bivstvovanju. Osvrnemo li se na sebe, na čovjeka u svim njegovim dimenzijama, možemo zato reći: ljubiti, to je sve.
Peščanik.net, 13.08.2012.
ATEIZAM