Mišljenje bez sjaja slave

Četvrtog decembra navršit će se trideset i pet godina od smrti Hannah Arendt (1906-1975), žene koja je po snazi i novosti svoje misli odskakala među filozofima prošlog vijeka. Iako je imala problema sa stenokardijom i pretrpjela zamalo koban srčani udar godinu dana prije smrti, govorila je bliskoj prijateljici Mary McCharty: “I am certainly not going to live for my health” (Sigurno neću živjeti za svoje zdravlje). Nastavila je pušiti kao i prije i držala podjednako mnogo javnih govora. Dan nakon američkog Dana zahvalnosti 1975. godine, kad se vraćala u svoj stan na Riverside Drive, u gornjem dijelu kvarta Upper West, s pogledom na Hudson, spotaknula se o rupčagu na kolniku izlazeći iz taksija. Osjećala je nakon toga laganu bol i naručila se za ljekarski pregled, ali ga je otkazala zbog kišnog njujorškog vremena. Njeni prijatelji, supružnici Salo i Jaenette Baron došli su na večeru nekoliko dana kasnije, 4. decembra. Nakon što im je poslužila kafu poslije večere, Arendtovu je uhvatio kašalj i izgubila je svijest. Umrla je od srčanog udara. Sahranjena je na malenom groblju Bard Collegea u Annendale-on-Hudsonu, pored svojega drugog supruga Hansa Blüchera. Danas se dva tamnosiva nadgrobna spomenika s jednostavnim natpisima nalaze pod krošnjama, jedan pored drugoga, a pred njima je kamena klupa koju je Hannah dala postaviti radi svojih dolazaka na groblje.

Napisala je značajne studije o totalitarizmu i njegovim uzrocima, pratila je veoma pažljivo i aktivno politička zbivanja u svijetu, sastavljala o njima komentare, izricala ocjene i sudove, a posljednje je godine svog života posvetila mišljenju, toj nevidljivoj i najvažnijoj ljudskoj djelatnosti s kojom se veoma živo susrela još u mladim studentskim danima, The Life of Mind. No njen pristup onome što se nahodi između ljudi i onom što pojedinca pokreće na mišljenje proishodi i iz jednog drukčijeg pogleda na čovjeka.

Sokrat je svoje umijeće vođenja razgovora uspoređivao s umijećem primalja (techne maieutike). Smatrajući sebe nekompetentnim da druge uči bilo čemu, htio je zapravo samo potaknuti svoje sagovornike da objelodane, porode skriveno znanje. Pa ipak, isti je Sokrat filozofiju shvaćao kao pripremu za smrt. “Oni koji se filozofije pravilno laćaju ne teže ni za čim drugim nego za (epitedeuousi) umiranjem i da budu mrtvi (apothneskein te kai tethnanai)”, tumači u Platonovu dijalogu Fedon. Usprkos tome što je filozofiranje mislio metaforom rađanja, filozofiji je pogled upravio prema smrti. Filozofija se puno češće i daleko intenzivnije bavila ljudskom smrtnošću i umiranjem, nego rođenjem. Zenon iz Kitija tvrdio je da filozofija mora “preuzeti boju smrti”, a za Platona, Montaignea, Schopenhauera i Heideggera, učitelja i ljubavnika Hannah Arendt, smrt je “genije koji inspirira filozofiju”. Međutim, prema Hannah Arendt, “bez sposobnosti novog započinjanja, prekidanja i zahvaćanja bio bi život, naime to kako ljudski život “hita” od rođenja do smrti, osuđen na to da sve ono što je specifično ljudsko prepusti propasti i uništenju. Nasuprot toj neprestanoj opasnosti stoji odgovornost za svijet, koja proishodi iz djelovanja i ukazuje da ljudi doduše moraju umrijeti, no nisu rođeni zato da bi umrli. Naprotiv. Rođeni su da bi započinjali nešto novo, dokle god životni proces ne samelje autentični personalno-ljudski supstrat koji je s njim došao na svijet”. Tim se više i jasnije pokazuje misao o rođenosti (Geburtlichkeit, Natalität) kao jezgro političke misli Hannah Arendt.

Već je u svojoj doktorskoj disertaciji iz 1929. godine o problemu ljubavi kod Augustina od ovoga crkvenog oca preuzela misao da je čovjek stvoren da započne. Ljudi su bića početka. Svaki je čovjek početak novoga, do tada nepostojećeg bića. No ljudi su istovremeno i osposobljeni da sami započnu, da započnu nešto novo. Čovjek nije stvoren samo s jednom upravljenošću prema smrti. I ljudi nisu samo smrtnici, kako su ih nazivali Grci, oni su i rođenici (Geburtliche). Obilježeni su rođenjem (Geburt), početkom (Anfang), novim početkom (Neubeginn), sposobnošću novoga započinjanja (Fähigkeit des Neubeginnens). “Svrha stvaranja čovjeka je omogućiti započinjanje”. Čovjek se razlikuje od drugih bića upravo po tome što njegov početak nije početak nekog novog organizma, nego početak svijesti, htijenja, načina gledanja na svijet, djelovanja. S novim čovjekom započinje novi svijet. Ova je novost od presudne važnosti za politički život. Ljudi se ne rađaju kao kopije postojećih ljudi, nego kao novi pojedinci. Ni jedan od ljudi nije nikada jednak kojem drugom čovjeku koji je jednom živio ili živi ili će živjeti. Budući da su novi, pojedinci su uvijek nepredvidljvi. No, nepredvidljivost je vazda i mogućnost novog početka. Prostor u kojem se pokazuje novo jeste javni prostor pojavljivanja. To je prostor između ljudi koji zajedno djeluju i govore. On se pojavljuje s ljudima i nestaje čim nestane zajedničkog djelovanja i govora. On je bitno obilježen pluralitetom. Pluralnost je neposredni rezultat različitosti među ljudima. Teror i ideologija ljudske odnose organiziraju kao da ne postoji pluralnost, kao da čovjek postoji samo u jednini, kao da zemlju nastanjuje čovjek, a ne ljudi. Teror pluralnost uništava izvana zabranjujući razlike djelovanja i govora, a ideologija uništava iznutra gubitkom sposobnosti misaone pluralnosti, kognitivnog policentrizma. Ideologija je volja za svijetom u kojemu ne postoje nejasnoće, iznenađenja, neočekivano. Njoj su ljudi suvišni, ne podnosi razlike, ne prihvaća drugog i drukčijeg. Ideologija je zamor jednakog, u njoj je sve jednako i sve dosadno, sve se ponavlja i ništa se ne razumije.

Hannah Arendt će totalitarizam definirati upravo kao spoj ideologije i terora. Ideologija, kao što sama riječ ukazuje, nastoji povijest podčiniti logici samo jedne ideje. “Posljedica te primjene nije korpus tvrdnji o nečemu što jeste, nego razvijanje jednoga procesa koji je u neprestanoj promjeni. Ideologija razmatra tok događaja kao da on slijedi isti “zakon” kao i logičko izlaganje njegove “ideje”. Ideologije tvrde da poznaju tajne sveukupnoga historijskog procesa – tajne prošlosti, zamršenosti sadašnjosti, neizvjesnost budućnosti – zbog logike inherentno prisutne u njihovim pojedinačnim idejama. Ideologije nikada ne zanima čudo bivstvovanja. One su historične, zanima ih nastajanje i nestajanje, uspon i pad kultura, čak i ako povijest nastoje objasniti nekim “zakonom prirode””. Teror je pak neka vrsta svjetovne ruke ideologije. On otpor realnog svojim određenjima slama tako što, na primjer, donosi odluku o ukidanju klasa, za koje ideologija tvrdi da su dotrajale. Ideologija presuđuje, a teror presudu izvršava!

Prateći s akreditivima časopisa The New Yorker suđenje Adolfu Eichmannu 1961. godine, Hannah Arendt je skovala pojam banalnost zla koji je kasnije postao i podnaslov knjige o tom suđenju. Banalnost zla, veli Arendt, za nju nije najprije bila nikakva teza niti teoretska postavka, ali je slutila kako se našla pred nečim sasma drukčijim od svega što je zapadnjačko mišljenje poznavalo o zlu. Nije imala pred sobom ništa demonsko ili monstruozno. Djela su bila užasna, a počinilac je bio sasvim običan i prosječan, nije nalikovao ni Jagu ni Macbethu. Nije na njemu bilo ničega što bi upućivalo na kruta ideološka stajališta ili na posebno zlu volju. Arendt otkriva kako se pokretačka snaga za zločine skrivala iza nesposobnosti ili odbijanja da se misli, potpunog nedostatka mišljenja (thoughtless, Gedankenlosigkeit). Ne iza gluposti, jer Eichmann nije bio glup, nego iza nepromišljenosti, jer Eichmannu je nedostajala refleksija vlastitih djela. Njegov način mišljenja i govora naličio je uigranom kretanju među frazama, klišeima, gramofonskoj ploči. Arendt se tako našla pred nužnošću pitanja odakle dolazi učestvovanje u zlu ako nema znakova zle volje. Ili, kako misliti zlo ako zla volja nije nužni preduslov zlih djela? Refleksije o banalnosti zla Arendt će smjestiti kasnije u kontekst svog zadnjeg (nedovršenog) djela posvećenog mišljenju. Ne postoje jamstva protiv zla. Ali ako ne zastanemo da mislimo, ako ne razvijemo sposobnost da mislimo sa stajališta nekog drugog, tada podleći zlu postaje odveć lako.

Mišljenje nam ne može, poput Sokratova daimoniona, reći što treba da činimo, ali nas može spriječiti da toleriramo zlo ili postanemo indiferentni prema zlodjelima. “Manifestacija vjetra misli nije znanje; to je sposobnost da razlučimo ispravno od pogrešnog, lijepo od ružnog. I to je ono što može spriječiti katastrofu, bar za mene, u rijetkim trenucima kada se dosegne kritična točka”.

Pred konac svoga života Hannah Arendt dočekala su mnoga javna priznanja za njen dugogodišnji rad historičarke totalitarizma i političke teoretičarke. Među počasnim doktoratima i nagradama koje je primila izdvaja se Sonning-prisen danske vlade za zasluge evropskoj kulturi. Hannah je tim povodom govorila o tome što to uopće znači izaći u javnu sferu, kada javno priznanje iziskuje takvo pojavljivanje. Istovremeno je htjela danskim domaćinima obznaniti kako se nelagodno osjeća u ulozi koju joj nameće slava: “Maske i uloge koje nam svijet dodjeljuje, a mi ih moramo preuzeti i štaviše steći ako želimo iole učestvovati u svjetskoj igri, zamjenljive su; nisu neotuđive…nisu trajne pričvršćene stvari priključene našem unutarnjem sopstvu u smislu u kojem je glas savjesti, kao što većina ljudi vjeruje, nešto što ljudska duša stalno nosi sa sobom”.

Hannah Arendt je odavno smatrala kako su javna priznanja velika napast i iskušenje, ali je rijetko govorila javno o tome zašto tako misli. Ovom je prigodom, prigodom primanja Nagrade za doprinos evropskoj kulturi, željela upravo to reći. Podsjetila je publiku kako evropsko društvo slavnih (society of celebrities) između dva rata, koje se kupalo, kako bi rekao Stefan Zweig, u blještavoj moći slave, nije bilo kadro razumjeti političke katastrofe tridesetih godina XX. vijeka. To je daleko lakše i bolje moglo mnoštvo nepoznatih (nonfamous multitide). Osim toga, ko se nauči živjeti u zaštićenom položaju slave, u trenutku kada izgubi njenu zaštitu, ostane bez ikakvog uporišta. “Ništa u našem svijetu nije tako prolazno, manje postojano i manje čvrsto od ove forme uspjeha koja sa sobom nosi slavu; ništa ne dolazi brže i lakše od zaborava”.

Tridesetih je godina toga XX. vijeka Hannah Arendt, tada studentica kod Martina Heideggera i Karla Jaspersa, morala napustiti Njemačku kako bi preživjela: “Izgubili smo dom, to jest dobro poznati svakodnevni život. Izgubili smo svoja zanimanja, to jest uvjerenost da smo od neke koristi na ovom svijetu. Izgubili smo svoj jezik, to jest prirodnost reakcija, jednostavnost gestova, iskrenost u izražavanju osjećaja. Rođake smo ostavili u poljskim getima, a naši su najbolji prijatelji pobijeni u koncentracijskim logorima, što znači da smo preživjeli lomove naših privatnih života”. U njoj se razvio otpor prema evropskoj eliti koju je distanca prema “mnoštvu nepoznatih” učinila slijepom i katkada prijemčivom za kolaboraciju s ugnjetavačem. U sebi je donijela odluku kako će izbjegavati da bude iznimka i kako će izbjegavati i samu želju da takvo što bude.

Najveći dio svoga vremena i svojih sposobnosti posvetila je političkoj teoriji, prostoru javnosti, pitanju što se zbiva između ljudi koji zajedno grade svijet u kojem žive i za koji snose odgovornost. Istovremeno je bila svjesna kako je po temperamentu loše obdarena za javni život, s jedne strane, i, s druge, kako “mišljenje nema poriv (urge) za pojavljivanjem i štoviše ima vrlo ograničen impuls za komuniciranjem s drugima”. Tako je Hannah Arendt stajala u javnosti izbjegavajući ono što javnost sa sobom nosi, mislila u tajnosti, a javno iznosila rezultate svoga mišljenja.

Bila je uvjerena da slava istodobno izdvaja i zasljepljuje. Izbacuje u prvi plan, stavlja pojedinca iznad drugih, osvjetljava ga svjetlom svijeta. No slava, upravo stoga što pojedinca izdvaja i osvjetljuje, ujedno istim tim svjetlom svijeta zasljepljuje. Kao što u teatru glumac doživljava svjetla pozornice: sasma ga obasjavaju, no ujedno i zasljepljuju za publiku ispred njega.

Laž je jača od istine jer ispunjava očekivanja.

 
Peščanik.net, 02.12.2010.